Kad na dar dobiješ srce, moraš ga otvoriti i drugima

Udruženju 'Transplant', koje vode Mirela Pandžić i Tanja Watz, dodijeljeno je priznanje 'Evropski građanin' (Al Jazeera)
Udruženju 'Transplant', koje vode Mirela Pandžić i Tanja Watz, dodijeljeno je priznanje 'Evropski građanin' (Al Jazeera)

Svaka na svoj način, Tanja Watz i Mirela Pandžić pridonijele su da Hrvatska postane svjetski lider u jednom od najhumanijih segmenata života – doniranju organa. Iako i same žive s tuđim organima – Mirela ima presađeno srce, a Tanja bubreg – već 12 godina neumorno pomažu drugim osobama koje čekaju na doniranje organa. Osnovale su Hrvatsku udrugu “Transplant” i u okviru nje “Kuću života”, smještenu u samom središtu Zagreba, u kojoj pružaju smještaj i utočište osobama koje dolaze liječniku ili pred operaciju koja će im spasiti život ili ga barem olakšati, ili na kontrolu, ali i daju savjet, koordiniraju aktivnosti, služe kao “Katica za sve”, kako se na svoj račun znaju našaliti.

Sa 40 donora organa na milijun stanovnika Hrvatska je prva u svijetu i sve to zahvaljujući onima koji su odlučili darovati srce, bubreg, jetra, gušteraču, pluća ili tanko crijevo, odnosno tkiva kao što su koža, krvne žile, rožnica ili kosti, ali i vrhunskim liječnicima po hrvatskim bolnicama. No, u posredovanju između donora, njihovih obitelji i pacijenata kojima su organi životno potrebni, te liječnika i zdravstvenih ustanova nalazi se i Udruga “Transplant”, u kojoj su, osim Tanje i Mirele, i brojni volonteri i aktivisti koji neumorno pomažu.

Za trud, angažman, nesebičnost i humanost, koje iskazuju doslovce svaki dan, ove godine, na prijedlog eurozastupnika Tonina Picule, ponijeli su i titulu “Europski građanin”, koju dodjeljuje Europski parlament. “Nominirao sam Udrugu ‘Transplant’ jer već godinama spašavaju živote i šire svijest o važnosti presađivanja organa. Nagrada je to volonterstvu, humanosti i izvrsnosti”, poručio je Picula.

Preozbiljna tema

“Sve je ovo preozbiljna tema. Čekaš nečiju dobru volju, prije toga nečiju smrt i odluku obitelji, a ti nemaš vremena čekati. Kad sve to dočekaš i baš ti budeš taj sretnik, svjestan si da ima još nekoga dobroga na ovom dunjaluku. Potom imaš i obavezu za sve što si napravio, jer smatram da bi bilo blentavo da se okrenem sama sebi i bavim se samo svojim životom i svojom obitelji. Smatram da imam još duga prema ljudima, iako ima i onih drugačijih. Nismo sazdani svi od istog materijala”, govori Mirela Pandžić.

“Obje smo pale sa stolca kad smo čule da smo nominirani, a kamoli da smo dobili nagradu. Pitali smo se zašto mi, čime smo to zaslužili, što se dogodilo… Jeste da kao udruga radimo od 2005. godine, iako smo puno dulje u svemu tome. Ne pripadamo nikakvoj političkoj stranci, nismo niti naslonjeni, prislonjeni ili podložni bilo kome. Imamo samo laktove, da se tako izrazim, i što naumimo to i ostvarimo”, kaže Tanja.

“Nismo ni u kakvim lobističkim strujama u kakvima udruge znaju biti, nismo ni u medijima, jer se tamo i dolazi ako se dogodi neki skandal. U cijeloj toj priči s doniranjem organa rezultati koji su na nivou Europe i svijeta za svaku pohvalu vrlo pozitivno su odjeknuli. Ne mogu porediti s nama nijednu drugu zemlju, a tri koplja smo ispred ostalih, pa smo i mi dale nekakav doprinos”, dodaje Mirela.

Radi danonoćno s tuđim srcem

Kroz “Kuću života”, koju su prije osam godina osnovali uz podršku Grada Zagreba i još dvije udruge na prostoru od 270 četvornih metara i s kapacitetom 20 ležajeva, dnevno i mjesečno prođe veliki broj osoba s kroničnim bolestima nekog od vitalnih organa (srce, jetra, pluća, gušterača, bubreg), osoba na listi čekanja za presađivanje, osoba na dijalizi, osoba kojima je izvršeno presađivanje, članova njihovih obitelji. Godišnje bilježe više od 1.500 noćenja. I u svakom trenu na usluzi su im članice udruge. I ne bave se samo smještajem pacijenata nego i promoviranjem darivanja i presađivanja organa, zaštite prava pacijenata, promicanja zdravih stilova života.

“Mirela zna reći da je izvan stroja posljednjih godinu i pol dana, a radi danonoćno. S tuđim srcem. A ja ponekad i 24 sata provedem ovdje. Jednostavno nismo mogli dozvoliti da ljudi koji dolaze u Zagreb na liječenje spavaju po čekaonicama, po dnevnim boravcima, posvuda”, priča Tanja.

Udruženje 'Transplant' za nagradu je nominirao eurozastupnik Tonino Picula

“Cijele familije su nam bile u dnevnom boravku, a ne zaboravite – tim ljudima život je u opasnosti. Kad se nađu u takvoj situaciji, nitko ih ne pita imaju li novaca za dugotrajno liječenje, hodanje po ordinacijama i bolnicama, imaju li kod koga. To liječnike ne zanima, a ljudi su stavljeni u situaciji da moraju. I ova ‘Kuća života’ pokazala se kao velika potreba, iako bi to trebao raditi sustav, a ne udruge”, napominje Mirela.

Priča i kako ono što njih dvije rade u nekim drugim organizacijama koje se nazivaju “dobrotvorne” radi i deset ljudi, “tamo su svi na plaćama, a one nemaju prihode”. I obje su, uz jako puno poslova, koje uključuju i savjetovanje, pozive medicinskim ustanovama, komunikaciju s pacijentima, govoriti koja su im prava i obveze, pospremanje prenoćišta, osobe s presađenim organima. U svemu tome ponajviše trpi njihova obitelj.

Hrvatsko transplantacijsko čudo

“Hrvatska je u misiji spašavanja života uistinu zvijezda, a za to trebamo zahvaliti dvjema skupinama – jedna od njih su oni kojih više nema, koji su dali organe, odnosno njihova rodbina koja je pristala na darivanje, a druga je skupina veliki tim ljudi koji se bavi transplantacijama i koji su uistinu napravili čudo”, rekao je hrvatski ministar zdravstva Milan Kujundžić na nedavno održanom kongresu Eurotransplanta, čiji je Hrvatska član posljednjih deset godina.

U Hrvatskoj se, prema podacima Ministarstva zdravstva, godišnje presadi 350 do 400 organa, a sa 40 donora na milijun stanovnika Hrvatska je prva u svijetu. Hrvatska je i po presađivanjima jetre i bubrega prva, a po presađivanjima srca druga u svijetu.

“Moja obitelj je nedaleko, 150–200 metara zračne linije od udruge, no supruga viđam u prolazu, ali doslovno – u susjedstvu imamo kafić koji se zove ‘U prolazu’ i u kojem se često znamo naći”, govori Tanja.

“Ne živim u Zagrebu, nego u desetak kilometara udaljenim Sesvetama, pa Tanji lakše muž dođe na ‘spoj’ nego meni. Kažu nam članovi obitelji da drugima dajemo puno više nego njima, ali nikad nisam zažalila zbog toga. Niti ću ikad, jer i meni je nekad trebala pomoć. Ne bih ovo sve morala raditi, jer nemam ni obvezu ni potrebu. Mogu sutra reći da neću, ali ne mogu ignorirati ljude u potrebi”, priznaje Mirela.

Priča o zdravlju, a ne o bolesti

Udruga i “Kuća života” financiraju se kroz projekte i programe, obraćaju se lokalnim vlastima i humanim ljudima, a “uglavnom iz svojih džepova”, izdvajanjem svog vremena i truda, kako kaže Tanja.

“Kako smo u potrebi i nemamo vremena, ne možemo ni čekati pomoć i novce. Pitanje je kad ćemo i hoćemo li biti živi. Najgore je kad nam kažu da se strpimo, a ne znamo hoćemo li idući dan preživjeti. Nema se tu što strpjeti – ili ćeš živjeti ili umrijeti”, ukazuje.

Ono što ih obje žalosti jest činjenica da Hrvatska ima više od 50.000 udruga, pa “profitiraju one koje su same sebi svrha – od ljubitelja ptica pjevica i hrastovog parketa do zaštite šišmiša”. I sve su one, upozorava Mirela Pandžić, “na nekim lokalnim proračunima, pa tko ima laktavije ljude i više veza u strukturama koje dijele novce, a njih ne zanima ima li to rezultata ili nema, ima li svrhu ili nema, je li to prioritet ili nije, i dobije novac”. Kaže i kako bi “razumjela da je Hrvatska Švedska i da ima toliko udruga, ali kako Hrvatska nije Švedska – trebali bismo gledati prioritete”.

Na konstataciju da imaju veliko srce iako žive s tuđim organima, priču usmjeravaju na činjenicu da se hrvatsko društvo u priči o doniranju organa pokazalo jako humanim.

“Uvijek nam je na prvom mjestu zahvalnost darivateljima i ne spominjemo puno da je nužno davati organe, ali spominjemo situaciju da ti organ može zatrebati kad se najmanje nadaš. I u tome je divno da možeš živjeti zahvaljujući takvom dosegu medicine i postojanju tako dobrih ljudi. Zapravo je to čudo samo po sebi. Stoga smo pokazivali primjere uspješnih transplantacija i tako privlačili ljude”, objašnjava Tanja.

“Bitno je da ljudi steknu dojam što je transplantacija, a uglavnom jeste spasiti nekom život. Ne pokazivati kako su to bolničke sobe, muka i patnja, jer ljudi to ne vole slušati i gledati, zaziru od toga. Puno je pametnije u kampanji za osvješćivanje ljudi ići s pozitivnim, kvalitetnim, uspješnim transplantacijama običnih ljudi nego s dramatičnim pričama, jer ljudi onda imaju kočnicu”, dodaje Mirela.

Kad je udruga koju vode krenula u cijelu priču pomaganja ljudima u potrebi, u Hrvatskoj su bila samo tri presađivanja srca godišnje. Danas ih je 40-ak. I Tanja i Mirela, svi volonteri i aktivisti, liječnici i darivatelji pomogli su da Hrvatska dosegne visine u humanom činu doniranja organa. I da ne govore o bolesti nego o zdravlju i pobjedi. Svi su uvjereni da će hrvatsko transplantacijsko čudo, kako ga nazivaju i sugovornice Al Jazeere, na tim visinama u budućnosti i ostati.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO