Političari populisti igraju na kartu straha

Marine Le Pen, Frauke Petry i Geert Wilders troje su političkih igrača od čije euroskeptične, antiimigracijske i diskriminatorne igre ne strahuju samo na domaćem terenu – u Francuskoj, Njemačkoj odnosno Nizozemskoj, nego i u cijeloj Europi. Njihovim političkim usponom, ali i mogućem dolasku na vlast, strahuje se, samo će još više biti učvršćen projekt „tvrđava Europa“ na kojem, pogotovo kad su stavovi prema izbjeglicama i imigracijskoj politici u pitanju, već izvjesno vrijeme rade mađarski premijer Viktor Orban (a Mađarska se i doslovno ogradila bodljikavom žicom) i još neki lideri iz njegovog susjedstva.

Nedavni tragični događaji u Poljskoj kada je, zbog bačene petarde, na smrt izboden 21-godišnji mladić i za taj napad osumnjičena četvorica imigranata, pokazali su u kojem pravcu situacija vrlo brzo može eskalirati. Uslijedili su prosvjedi gnjevnih Poljaka, koji su donijeli nove rasističke uvrede i razbijene izloge, ali i privođenja.

„Nedostatak sistemske državne reakcije poljskih vlasti samo su upozorenje u vezi sa tim kakve bi posljedice mogle da se dese Evropi, njenim građanima i imigrantima ukoliko se nastavi tendencija osvajanja vlasti radikalnih desničara ili njima bliskih političkih partija“, upozorava Momčilo Radulović, predsjednik Evropskog pokreta u Crnoj Gori.

I zapadna, a u posljednje vrijeme i srednja Europa suočene su, s jedne strane, s napadima na izbjeglice i migrante, a s druge sa smrtonosnim tragedijama kakve su, poput one u Berlinu, izazvali tražitelji azila. U tom smislu, nastavlja Radulović, vrlo je bitna mudra politika ljudi koji preuzimaju odgovorne dužnosti u društvu i državi kako bi se takve situacije svele na minimum, a sigurnost građana zajamčila.

„Lični primjer i politička poruka političara na vlasti u zemljama EU-a su ključni u smanjivanju ili podizanju tenzija na svim poljima. Do sada smo, na primjer, u Mađarskoj vidjeli samo kontraproduktivne izjave i poteze, koje na duži rok prave velike probleme migrantima, ali i građanima Mađarske i cijele EU. Ksenofobija, nacionalizam i šovinizam su uvijek bili poput bumeranga koji se najjače vraćao onom narodu i njegovim političkim elitama iz kojeg je i lansiran. Relativno bliska istorija je puna potvrda za ovakve tvrdnje“, upozorava.

Šutnja većine

Zbog toga se i strahuje kojim bi smjerom mogle poći francuska, njemačka ili nizozemska politika, ali i bilo koje od država srednje Europe, ako birači izaberu i više vlasti daju ekstremnoj desnici.

Uspon tih i takvih političara, podsjeća sigurnosni stručnjak Klemen Grošelj, zapravo je „posljedica ekonomsko-financijske krize koja je zbog različitih mjera štednje prerasla u socijalnu krizu i sada se zbog pritiska kome je bio i još je izložen europska srednja klasa, kao stvarni nositelj demokracije, postala i politička kriza“. Takva politička kriza, smatra, „pojačana je promjenama u globalnom odnosu snaga glavnih globalnih aktera, destabilizacijom Bliskog istoka i pojavom radikalizma i migracija u Europi“. I na sve te izazove, ukazuje, „europska politika nije u stanju naći adekvatan odgovor“.

„Taj politički vakuum iskoristili su populisti, kojima je jedina politička agenda iskorištavanje straha prosječnog građanina Europe i davanje obećanja koja se u stvarnosti ne mogu realizirati. U biti, većina zemalja EU-a suočava se s pitanjem tzv. šutnje većine, gdje se najjačim čine najglasniji dok se stvarna većina skriva u dijelu društva koji ne glasa ili se politički ne eksponira“, objašnjava Grošelj.

No, Radulović prognozira moguću reakciju drugih političkih grupacija, odnosno „ujedinjavanje različitih subjekata umjerene ljevice, desnice i centra, čije će koaliranje ipak dovesti do formiranja vlada sa umjerenijim stavovima od onih koje bi predvodili ultradesničari“. Za početak, napominje, to će se najjasnije vidjeti kroz predizborna događanja u Francuskoj gdje se stranke ujedinjuju kako bi spriječile dolazak Le Pen na mjesto predsjednice.

„Slične tendencije se očekuju i u Njemačkoj, uprkos tragičnim događajima za vrijeme božićnih praznika. Građani sve više, pored bijesa i straha koji osjećaju, postaju svjesni i da se takvi događaji ne mogu spriječiti dolaskom ultradesničara na vlast, već samo racionalnim pristupom i dugoročnim politikama koje će voditi najodgovorniji i najuticajniji političari, poput Angele Merkel i drugih sistemskih partnera i stranaka“, kaže Radulović.

Odgovor ljevice

Dok se Europa okreće prema krajnjoj desnici, moguće je očekivati i da će se, prije ili kasnije, pojaviti lijeva radikalna alternativa, najavljuje Grošelj. Prema njegovim riječima, to će dovesti do toga da se „jedan radikalizam hrani drugim i u tom kontekstu terorizam će biti samo još jedan od radikalizama, koji će samo još zaoštravati situaciju“.

„Zbog toga će biti važno pitanje u budućnosti kako se na izazove modernosti u Europi suočiti demokratskim putem bez radikalizacije i destrukcije. Tu će važno biti pitanje kako pojačati političku participaciju novih medijskih kanala (social networks) u smjeru jačanja demokracije i sprečavanja zloupotrebe tih medija od strane radikalizma. Prevladavanje radikalizma u Europi vodit će u eskalaciju postojećih antagonizama u Europi i njenom razaranju“, upozorava Grošelj.

O tim opasnostima govori i Nenad Radičević, koji za beogradsku Politiku izvještava iz Njemačke. Svjestan je jačanja Alternative za Njemačku (AfD), ali im ne prognozira ništa više od ulaska u Bundestag, pogotovo ne participiranje u vlasti i moguću poziciju kancelarke za predsjednicu te stranke Frauke Petry.

„AfD i njegove vođe ni ne obećavaju osvajanje vlasti i preuzimanje funkcije kancelara, ali njihov ulazak u Bundestag jasno će promeniti nemačku političku scenu na kojoj je do sada na vlasti bili jedna od dve velike stranke sa partnerom. Moglo bi se dogoditi da po prvi put predstavnici krajnjih desničara i velikih populista imaju pozornicu na kojoj će moći da iznesu svoje stavove, ali i kao reakciju imaju formiranje koalicije dve, tri ili četiri stranke“, kaže Radičević.

Napominje i kako reakcija ekstremno ljevičarskih stranaka na osnaživanje desnice, pogotovo u Njemačkoj, „već postoji iako ne zauzima veliki medijski prostor, niti stiže do nemačkih i svetskih medija“.

„Iako često ističemo strah od desničarskih pokreta, suštinski se Evropa suočava sa krizom sopstvenog identiteta, ali ne u smislu postojanja EU-a, nego u tome da li će etablirane stranke ostati u kontaktu sa svojim biračima ili će i dalje više da služe ekonomskim elitama. Možda čak i više od samih izbeglica, nezadovoljstvo kod građana širom EU-a suštinski više podgreva nezadovoljstvo efektima globalizacije“, kaže Radičević.

Objašnjava i kako se moglo dogoditi da se birači okrenu stranci kao što je AfD. Po njemu, oni segmenti društva koji „nisu imali priliku osetiti blagodeti evropske integracije i globalizacije, sad teže desničarskim strankama“. Navodi i primjere onih nezadovoljnika koji su „nekada glasali za levicu, sad počinju glasati za AfD koji su ideološki sasvim suprotno od njihovih stavova“. „Desno orijentisane stranke nastoje da pokupe taj sloj nezadovoljnih ljudi kojih je sve više i to je realnost u celoj Evropi“, napominje.

Napadi i u Zagrebu

Nekoliko napada na izbjeglice posljednjih se dana dogodilo u Zagrebu, gdje su tražitelje azila smještene u tamošnjem Centru za tražitelje azila „Porin“ više puta napali i pretukli nepoznati počinitelji. Na takvu pojavu reagirali su iz nevladinog sektora, osuđujući napade i podsjećajući kako to nisu prvi napadi, ali jesu prvi o kojima se pojavila informacija u javnosti. Među prvima je reagirao i Tvrtko Barun, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice, zadužen za područje jugoistočne Europe.

„Nažalost, bilo je i bit će ljudi koji su zatvoreni za druge i drugačije, koji ne mogu prepoznati ljepotu i bogatstvo u drugačijoj kulturi, drugom narodu ili osobi, a koji će generalizirati određeni teroristički napad i tvrditi – ‘svi su oni teroristi’. To je ono što moramo izbjeći svi zajedno“, ukazuje Barun.

Po njegovim riječima, „treba izolirati sve slučajeve ekstremizma koji se nađu i među izbjeglicama, signalizirati da jedno s drugim nemaju veze i da zbog jednog ne smijemo stigmatizirati ostalih milijun, ali doslovno“. „Ono što je ekstremizam i zlo treba tako i nazvati, a ono što nije to treba tako i definirati“, kaže.

Svjestan je i da se „apsolutna sigurnost ne može zajamčiti nikome jer će biti onih koji će se htjeti raznijeti, niti se može napraviti društvo koje će kontrolirati vojskom i oružjem, kupovinom oružja za osobne potrebe, podizanjem zidova zbog eventualnih napada“.

„Takvo što nećemo nikad doživjeti, nego trebamo ići u pozitivnom smjeru i gledati koje su pozitivne vrijednosti na kojima želimo temeljiti društvo u smislu obitelji, susjedstva, grada, države, nacije kroz solidarnost i suosjećanje s onima koji su ranjiviji ili u potrebi. Bilo kakva manjina – bio to siromah, beskućnik ili izbjeglica – mora biti zaštićena, a mi kao društvo moramo imati principe i standarde ispod kojih ne idemo“, zaključuje Barun.

Izvor: Al Jazeera