Je li hrvatski model za muslimane ‘recept’ za druge zemlje?

Arhitekt Senad Nanić rođeni je Zagrepčanin koji u tom gradu radi i živi s obitelji. Kao i mnogi drugi pripadnici muslimanske zajednice u Hrvatskoj, ističe da je sustav odnosa s muslimanskim institucijama i zajednicom u usporedbi s onim u zemljama zapadne Europe izuzetno funkcionalan.

Najvažnijom prednošću muslimana u toj zemlji smatra to što njihovu temeljnu instituciju – Islamsku zajednicu u Hrvatskoj – državne i građanske institucije uvažavaju kao sugovornika i partnera.

Sloboda i odgovornost

Islamskoj zajednici u Hrvatskoj priznata je punopravnost, financira se iz državnog proračuna, ima pravo na vjeronauk u školama, otvarati vjerske škole i osnivati medije, blagdani su vjernicima priznati kao neradni dani, zajamčeno je pravo na halal prehranu u školama, bolnicama, vojsci…Princip je, kaže Hasanović, uz ravnopravan status vjerskim zajednicama, stvoriti pravni okvir u kojem će djelovati, a prava je nužno uvezati s odgovornostima kako bi se pristup vjeri uozbiljio i odvojili „oni kojima je vjera alatka za loš i zao posao od onih kojima je vjera život“. Model je značajan jer omogućava puna prava i slobodu u uređenju zajednice, uz odgovornost u slučaju problema.

“Od obrazovanja do postavljanja imama, predavanja za članove naše zajednice, itd. Drugo je  važno za istaknuti da imamo potpisan ugovor s Vladom RH koji jasno definira koja su to prava, a koje su obaveze i tu nije ostavljeno prostora za manipulacije. Zato je to vrlo važno urediti i drugdje po ovim principima. Sama realizacija i nije toliko važna, tj. ako će to biti uređeno ugovorom i sl., ali je važno da se zadovolje u praksi navedeni principi”.

“U zapadnoj Evropi muslimani imaju niz neuvezanih islamskih institucija koje su često ovisne o centrima moći u zemljama porijekla različitih etničkih zajednica muslimana, ali i o drugim međunarodnim interesima koji s islamom i životom muslimana često nemaju nikakve veze. Hrvatski građani prepoznaju stavove Islamske zajednice kao stavove velike većine muslimana. Povjerenje je, stoga, značajno višeg stupnja”, kaže Senad.

Predmet zanimanja drugih zemalja

To, kaže, omogućuje rješavanje problema na različitim razinama. Prisutnost muslimana u svim profesionalnim i javnim sferama visoka je, no ističe nedovoljno zapošljavanje u državnim institucijama, koje bi bilo razmjerno udjelu u stanovništvu.

Očuvanje muslimanskog identiteta u hrvatskom društvu, pak, smatra daleko manjim izazovom od očuvanja i razvoja etničkog identiteta hrvatskih muslimana, naročito bošnjačkog.

Ipak, teških pitanja integracije, navodi, nema te kao drugu veliku prednost ističe višestoljetnu prisutnost muslimana i kulturnu bliskost s Hrvatima i drugim južnoslavenskim manjinama.

Tako, između ostaloga, Senad ocjenjuje ono što se često naziva hrvatski model rješenja islamskog pitanja.

Muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj, Aziz ef. Hasanović, nedavno je pozvan u Berlin upravo kako bi Njemačkoj prenio iskustva Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Poziv je stigao za nedavnog sastanka s njemačkim državnim ministrom za europske poslove Michaelom Rothom koji je, kaže Hasanović, pokazao zanimanje za ovaj model uređenja odnosa države i vjerske zajednice, a koji i on i IZ već dulje prezentiraju kao uspješan primjer uzajamnog uvažavanja i otvorenosti međusobnoj integraciji uz očuvanje identiteta, bez asimilacije, primjenjiv i za druge zemlje.

Ono što muslimani u Hrvatskoj već godinama žive, ističe, postalo je predmetom zanimanja i drugih zemalja te smatra kako poziv pokazuje da dugogodišnje aktivnosti na tom polju donose rezulatate.

Hasanović: Potencijalno rješenje većine statusnih pitanja

Obavljeni su, kaže, razgovori s raznim predstavnicima i na razinama EU-a, posebno iz Francuske, Italije i Mađarske, a model je naišao i na odobravanje pape Franje, State Departmenta te Organizacije zemalja za islamsku suradnju.

Sve je to, navodi, potencijal za zajedničko pokretanje procesa poboljšavanja položaja manjinskih vjerskih zajednica, jačajući istovremeno zajedničke vrijednosti i štiteći ih od iskrivljavanja pogrešnim učenjima i tumačenjima vjere.

Vjera kao (i) pravno regulirani prostor

Dva su pristupa, kako navodi Hasanović – ustrajavanje na postojećem modelu koji podrazumijeva da je religija stvar privatnoga, što buja kao problem i dolazi u fokus javnosti, te pristup primijenjen u Hrvatskoj, gdje je zajednički dogovoren sustav koji također drži vjeru kao dio privatnoga, ali ipak pravno reguliranoga prostora. Na zapadu nisu izuzetak paralelni životi pojedinaca i skupina samoodrživih u svojem uskom krugu i problemi kojima ponekad doprinose i vjerske zajednice – teško je očekivati od vjerskog službenika da doprinese integraciji, a ne govori jezik zemlje u kojoj se nalazi.

“Ono što je dobro je činjenica da raste svijest da se islam više ne smije promatrati kao marginalna pojava i da se ne može osporavati jer to nosi kontraefekt po pitanju integracijskih procesa. Drugo je pitanje odgovornosti. Ono je krucijalno. Vjera je puštena u sferu privatnoga, ali nema nikakve odgovornosti. Pa tako imate slobode, ali nemate odgovornosti i to je ono što se događa u Njemačkoj, pa i šire. U postojećem okviru nema onoga tko će legitimno izreći jasan i ispravan islamski stav o nekom pitanju. To nedostaje, ta institucionalna uređenost islamske zajednice u nekoj zemlji s vrhovnim autoritetom”.

“Više ne govorimo ovdje samo o Europi i manjinskim muslimanskim zajednicama, sada je tu u pitanju mnogo šire područje jer je značajno osigurati svakoj vjerskoj zajednici, posebice manjinskoj, jednak status, a to mi imamo u Hrvatskoj. Mislim da se prepoznaje naša iskrenost u ovoj ideji jer smo je podijelili sa svima…Mi smo svjesni potencijalnih ograničenja, ali je vrlo važno napraviti korak naprijed i poboljšati stanje pa makar i za jedan posto, mada ovaj model, uz modifikacije, ima potencijal da riješi većinu statusnih pitanja”, ističe Hasanović.

No, svako društvo dijeli neke opće probleme uređenja odnosa i integracije muslimanskih zajednica – u Europi, kaže, problem je što se islam promatra uglavnom kao ‘uljez’.

Posebnosti o kojima ovisi implementacija

“Tomu su nažalost doprinijeli i sami muslimani uvlačeći se u razna geta od bojazni od asimilacije, ali i brojnih drugih socioloških fenomena koji su se u procesu njihove ‘integracije’ dogodili. U osnovi, većina muslimanskih naroda ima primordijalističko shvaćanje pitanja identiteta, kako nacionalnog, tako i vjerskog i svakog drugog, pa je svaka promjena na neki način doživljena kao atak na ono što oni jesu. Nerijetko se javlja upravo ta bojazan da će postati nešto drugo i to je ono što predstavlja problem, a ni ostatak društva nije od toga bježao pa je ta podjela ostala vrlo osjetljiva i vidljiva”.

Muslimanska zajednica u Hrvatskoj ima dugu tradiciju uključenosti u sve aspekte društvenog života, dok je u nekim drugim zemljama njezino prisustvo novijeg datuma.

Hasanović stoga ističe da svako društvo ima svoje posebnosti o kojima ovisi hoće li nešto uspjeti ili ne, pa tako i pitanje implementacije hrvatskog modela u drugim zemljama.

Činjenica je, kaže, i da zajednica u Hrvatskoj ne osjeća neke specifične probleme zajednica u nekim drugim zemljama i da razlike postoje.

“Ovo što vi navodite svakako se može uzeti kao olakšavajuća okolnost za uspjeh u Hrvatskoj, ali ne smijemo zaboraviti da je ovaj model koji mi imamo plod stoljetnog iskustva. Nama sve danas u Hrvatskoj izgleda kao vrlo lako, međutim postoje zemlje koje imaju i manje razlika, barem na papiru, a imaju mnogo veće probleme”.

Pitanje političke volje na primjeru BiH

Tako upozorava da, iako je po pitanju sastava stanovništva u regiji situacija slična, istovremeno je bitno drugačija što se tiče uređenja odnosa za što je, osim vjerske, još važnija politička volja.

“Mislio sam i na poziciju Islamske zajednice u BiH kojoj politika ne dozvoljava potpisivanje ugovora s državom, iako isti ugovor imaju druge vjerske zajednice. Od koristi Islamskoj zajednici nije ni činjenica da su većina stanovništva i muslimani i pripadnici jednog naroda. Znači, kad nema političke volje teško bilo što prolazi, a još kad vam ne daju pa vas i prozivaju kao u BiH, onda je to vrhunac licemjerstva”.

Glavni urednik bošnjačkog časopisa Behar, Sead Begović, slaže se da hrvatski model funkcionira, ali kao problem navodi što se stječe dojam da se to često miješa s, kako navodi, potkapacitiranim pravima bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Svođenje Bošnjaka na vjersku manjinu

Bošnjaci, koji čine veći dio IZ-a u Hrvatskoj, kaže Begović, reći će da je model dobar, ali da ga na praktičnoj razini nedovoljno osjećaju. Ozbiljan je problem, kaže, svođenje Bošnjaka na vjersku manjinu – službenike vjerske zajednice poziva se u javne rasprave o pitanjima druge prirode iako, prije svega Bošnjaci, imaju kompetentne ljude koji kritički promatraju svoju manjinsku poziciju, a gura ih se na marginu. Takav pristup, kaže, stvara dojam da muslimanima u Hrvatskoj teče med i mlijeko, smatra ga neprihvatljivim te mu se čini kako se radi vrsti strategije. Primjena samog modela u drugim zemljama, pak, naišla bi na teškoće već u susjedstvu.

“Hrvatski model bi se mogao provesti u Srbiji i Crnoj Gori, ali i to je problematično jer su za razliku od Hrvatske Bošnjaci na Sandžaku autohtona manjina i starosjedioci pa se i pristup usložnjava. U Sloveniji ga već ne možete provesti jer imate jezične razlike pa tamošnji muslimani iz BiH žive u svojevrsnom getu, a asimilacijski procesi su puno jači pa se Hrvatska time ističe pozitivnim primjerom”.

“Islamsku zajednicu u Hrvatskoj ponajviše čine Bošnjaci, a zatim Albanci pa su tu Romi, Arapi itd. ali IZ nije bošnjačka, ona je u Hrvatskoj internacionalnog ustroja i što je najvažnije, a često se zaobilazi, centar joj je u Sarajevu s vrhovnim poglavarom reisul-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem. Bošnjaci nisu vjerska manjina, oni su nacionalna manjina”, kaže Begović.

Begović: Inspiracija i uzor da, univerzalni model ne

I ta nacionalna manjina, ističe, ima problema – ističe kako pitanje bosanskog jezika nije zadovoljavajuće riješeno, Bošnjaka nema dovoljno u javnoj upravi, vojsci, diplomaciji, Bošnjaci nemaju svoju izbornu jedinicu…A druga su po veličini nacionalna manjina u Hrvatskoj.

Ipak, kaže kako Hrvatska može biti uzor i inspiracija, no ističe da univerzalni model ne postoji – on se rješava u svakoj zemlji pojedinačno i spram njezinih pravno-ustavnih posebnosti. Tako je primjerice u Njemačkoj, smatra, hrvatski model neprovediv.

“Samo unutar sunijskih skupina ne bi se moglo doći do koncezusa između Arapa, Bošnjaka i višemilionske turske dijaspore. Bošnjaci muslimani bi internacionalnim ustrojom Islamske zajednice u Njemačkoj puno izgubili. Ne zaboravite da većina tih zajednica, osim što su vjerske, neka su i vrsta zavičajnih klubova gdje se čuva manjinski jezični i kulturni identitet. Tamošnji Bošnjaci nemaju razvijene manjinske udruge i vijeća poput onih u Hrvatskoj i Srbiji”, nabraja Begović.

‘Druga realnost nesvediva na hrvatski model’

Navodi i da je tamošnja IZ Bošnjaka vođena iz sarajevskog Rijaseta, a ne iz podređenog zagrebačkog Mešihata. Turci njeguju i svoj nacionalni identitet, a vođeni su izravno iz direkcije u Turskoj – Diyaneta. Tu su i manjine iz šiitskih zemalja.

“Posve druga realnost, posve drugi narodi s drugačijim etnicitetima i vjerskim običajnostima ne mogu se svesti na hrvatski model. No, to ne znači da hrvatski muftija Hasanović, sa svojim nadređenima iz BiH, ne treba pokušati posredovati i kroz svoja iskustva pomoći rješavanju pitanja statusa muslimana tamo gdje su manjina”, zaključuje Begović.

Izvor: Al Jazeera