BiH: Učesnici i žrtve rata putuju i mire ljude

Mirsad Duratović iz Prijedora imao je 17 godina kada je u Bosni i Hercegovini počeo rat, Mara Milanković-Daradan iz Dervente 26, a Krešo Primorac iz Mostara bio je tek malo stariji.

Rat ih je postavio na suprotne strane i svako od njih preživio je teško iskustvo. Baš ta iskustva, dvije decenije poslije povezala su ih do prijateljstva. Sada putuju cijelom BiH s porukom: „Ako smo se mi mogli sprijateljiti, onda niko nema razloga da ne bude spreman na oprost i zajednički život“.

Mirsad Duratović na sastanak kreće iz  Bišćana. Vojska Republike Srpske upala je u ovo selo 20. jula 1992. Tada su njega, mlađeg brata Halida, stričevića Enesa i još jednog dječaka poveli ispred sebe kao živi štit. Brata i stričevića su ubili, a Mirsada i dječaka odveli su u logor. Nakon višemjesečnog zatočeništva u Omarskoj, Trnopolju i Manjači, obreo se u Njemačkoj, odakle se vratio s prvim povratnicima.

Prva stanica na putu za Jahorinu, gdje se povremeno sastaju ovi ‘misionari mira’, nalazi se desetak kilometara uz Sanu. Tu, u selu Zecovi živi Zijad Bačić. Imao je 14 godina kada je izveden na streljanje.

„Pripadnici Vojske Republike Srpske odveli su muškarce u logor. Mati je mene, dvojicu braće i sestru povela u stričevu kuću. Tamo je bilo preko 30 žena i djece“, priča Zijad.

Zijad se krio kod Milana

„Dva dana poslije ponovo su došli i naredili da svi izađemo. Igrom slučaja ostao sam zadnji. Kad sam krenuo prema vratima, začuli su se pucnji. Iskočio sam i sjurio se kroz kišu metaka. Sakrio sam se iza štale. Provirio sam i pogledom uhvatio ruku sa pištoljem koja je ubijala moga brata. Vidio sam kako žuta majica odskače pod udarima metaka. Pobjegao sam do kuće Milana Stupara. Išao sam u školu s njegovim sinom Stojanom. Znao sam da svi Srbi nisu ubice. Oni su me krili osam dana. Uspio sam se prebaciti u Travnik.“

I Zijad i Mirsad žive u svojim selima gdje ih sve podsjeća na užas kojeg su proživjeli. Spremni su pružiti oprost. Ali, vlast nije spremna prihvatiti istinu. Niti dozvoliti spomenik za 120 djece ubijenih u Prijedoru.

Druga stanica za Mirsadov automobil nalazi se stotinjak kilometara dalje. U Derventi ih čeka Mara Milanković Daradan, politologinja. Iako je nosila uniformu Vojske Republike Srpske, to im ne smeta da se skupa voze.

„Kada je počeo rat, iz Sarajeva, gdje sam studirala, vratila sam se u Derventu. Na ulazu me dočekala barikada bosanskih Hrvata i ta slika je utjecala da se dobrovoljno priključim vojsci svoga naroda. Teško sam ranjena i ostala sam 80-postotni invalid. Sada sam majka dvoje djece i želim ljudima prenijeti poruku da su u ratu svi gubitnici,“ priča Mara.

To je skraćena verzija njene priče koju kazuje na javnom govorenju, na kojem učestvuje od 2010. Ustvari, to je dio projekta koji okuplja bivše logoraše različitih narodnosti, borce iz nekad zaraćenih vojski i civilne žrtve rata, zove se „Povjerenje, razumijevanje, odgovornost za budućnost“ ili skraćeno PRO-budućnost. Glavni donator je američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID), sprovodi ga CRS (Catholic Relief Services), a koordinira Karitas. Povremeno se svi učesnici javnog govorenja okupe na Jahorini radi učešća u radionicama.

Mirsadov automobil staje i u Doboju. Tamo ih čeka Alma Numić, socijalna radnica. Godine 1995. imala je 14 godina. Priča ovako: „Vratila sam se po crveni bicikl – BMX. Pred kućom u kojoj smo proveli cijeli rat kao izbjeglice, zatekla sam jednu djevojčicu. Popričala sam sa njom, a onda ušla unutra. Tada se sve protreslo, a kuća kao da je poskočila. Mama kaže da me je našla u frižideru. Nikada neću doznati kako sam dospjela tamo. Djevojčica s kojom sam čas ranije razgovarala bila je mrtva u očevom naručju. Drugovi koji su me čekali bili su mrtvi. Ne osjećam mržnju, niti želju za osvetom, jedino bih voljela sresti tog pilota da ga upitam kako je mogao baciti kasetne bombe na civile, na djecu.“

Istinom do pomirenja

Maglaj je pretposljednja stanica na kojoj se zaustavlja Mirsadov. Tamo ih čeka Edisa Šehić. Ona kaže da je kroz ovaj projekat shvatila da stradanja nisu bila samo u njenom narodu, već svugdje gdje je određena grupa bila u manjini. Isto potvrđuju svi javni govornici koji su već došli na Jahorinu. Među njima je i Krešo Primorac, nekadašnji pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. On priča kako je prisustvovao vlastitoj misi zadušnici.

„Iznenada su nas napali pripadnici Armije RBiH. Bio sam ranjen i ostao sam zatočen. Proveo sam u tom objektu nekoliko dana, a onda sam se uspio prebaciti preko Neretve, među svoje. Tamo su već javili da sam poginuo pa su mi organizovali misu zadušnicu, koju smo onda pretvorili u misu zahvalnicu. Poslije sam otišao u Split i jedva sam čekao da mi rana zacijeli pa da se mogu vratiti u osvetu. Ali, tih dana me iz Njemačke pozvao komšija Samir. Tada sam rekao samome sebi: vidiš da nisu svi isti. Sreo sam poslije i komšiju Bošnjaka koji mi je ispričao svoju tragediju. Shvatio sam da su na svim stranama ljudi preživjeli užasne stvari i nikakva osveta mi od tada ne pada na pamet,“ priča Krešo.

Na Jahorini smo sreli i Sinišu Sajevića, državnog koordinatora projekta PRO-budućnost. Kaže da su umrežili desetine nevladinih organizacija i potpisali memorandume sa više od 50 lokalnih zajednica.

„Do sada smo organizovali preko 120 javnih govorenja i gostovali širom zemlje. Naši javni govornici govorili su u osnovnim i srednjim školama, na fakultetima, u domovima kulture, u fiskulturnim salama, pa čak i u kafićima kada nije bilo drugog prostora. Na proljeće gostujemo u Parlamentu BiH“, kazuje Sajević.

Na Jahorini smo upoznali i Anđelka Kvesića, penzionisanog nastavnika književnosti iz Busovače, Tarika Rizvanovića iz Stoca, Zdenka Šupukovića iz Žepča, Krstu Rakića i Dragišu Andrića iz Rudog, Stanislava Krezića iz Mostara, Amira Omerspahića iz Žepe… 

Svjesni su da se samo istinom, oprostom i pomirenjem može doći do istinskog zajedničkog života po kojem je Bosna kroz vjekove bila prepoznatljiva.

Izvor: Al Jazeera