Jesu li krivi korumpirani političari ili glasači?

Bit će puno listića i puno listi. Uzet ću barem pola sata. Donijet si ručak. Natočit čašu šampanjca (EPA)
Bit će puno listića i puno listi. Uzet ću barem pola sata. Donijet si ručak. Natočit čašu šampanjca (EPA)

Gotovo nema dana da mediji u zemljama regije ne izvijeste o nekoj novoj ili novim elementima već poznatih korupcijskih afera, zapošljavanja po rođačkim i ‘zemljačkim’ vezama, sukobima interesa i sličnim pojavama u kojima i političari na lokalnim i nacionalnim razinama igraju ključne uloge.

Afere se nižu od izbora do izbora, a kad oni dođu, birači često, umjesto da političke aktere kazne, svojim glasovima ponovno im osiguraju politički, društveni ili ekonomski utjecaj, uz što najčešće idu i visoka primanja te razne beneficije.

Nedostatak demokratske kulture

Iako se čini da se radi o ‘zaboravu’ ili ‘oprostu grijeha’ iz ovih ili onih razloga, stručnjaci upozoravaju da se i nakon 25 godina od samostalnosti država na području bivše SFRJ, radi o nedostatku demokratske kulture.

Povlačenje umjesto pritiska

Političari se, kaže Šalaj, ponašaju na način na koji im to građani dozvoljavaju i bez pritiska građana neće uložiti velik trud i napor. U tom pritisku da političari rade više i bolje jest odgovornost građana da mijenjaju stvari dok ne nađu političku elitu, političara ili grupu ljudi koji su spremni kvalitetnije raditi. Neće biti dobro i problem se, kaže, neće riješiti ako građani za sve krive političke elite, a istodobno sami budu nespremni izaći u javnu sferu i boriti se za kolektivno dobro.

“Pri čemu ćemo biti svjesni da ćemo puno puta izgubiti, puno puta nećemo uspjeti ostvariti naše ciljeve, ali moramo dati do znanja da smo aktivni, da smo informirani i da tražimo i želimo da i političari budu odgovorni. To je, naravno, dug proces i ne dolazi preko noći, ali bojim se da u Hrvatskoj ne idemo u tom smjeru nego upravo u ovom obrnutom, gdje se sve više građana povlači iz politike, a i onaj dio koji ostaje vrlo često glasuje na temelju emocija, na temelju strasti, a ne na temelju nekog racionalnog promišljanja i javnih poslova.”

Demokracija, kažu, pretpostavlja politički odgovornog, informiranog i aktivnog građanina koji poznaje osnovne demokratske pojmove te njihovo značenje, važnost, funkciju i sve što iz njih proizlazi.

Tome suprotna situacija je, kaže hrvatski politolog Berto Šalaj, jedno od ključnih pitanja za političku budućnost Hrvatske, ali i susjednih zemalja jer se u njima, kako kaže, može uočiti sličan problem.    

“Predstavnička demokracija počiva na ideji da postoji podjela posla između političke elite i građana. Građani biraju političku elitu, koja onda u njihovo ime i za njihovo dobro treba upravljati našom zajednicom. Pretpostavka je da ako ta elita to ne radi na kvalitetan način, da ih onda građani kažnjavaju na izborima koji se održavaju svake četiri godine i da biraju nekog boljeg, nekog tko će to bolje raditi”, kaže Šalaj.

Naglašavajući kako mu nije namjera izuzeti od odgovornosti političku elitu, upozorava na paradoks koju ilustriraju lokalni izbori u Hrvatskoj 2013. godine.

Izabrali optužene za korupciju

“Građani su neposredno za svoje načelnike općina, gradonačelnike, župane, izabrali političare koji ili imaju ozbiljne optužnice protiv sebe ili imaju nepravomoćne presude za političku korupciju ili čak imaju pravomoćne presude za političku korupciju. Takve političare su građani izabrali na neposrednim izborima, dakle oni su odmahnuli rukom na to – a mogu im spominjati imena, hoćete od Andre Vlahušića u Dubrovniku, hoćete od gospodina [Ivice] Kirina u Virovitici, hoćete li Milana Bandića u Zagrebu”.

Stoga je očito, navodi, da mehanizam predstavničke demokracije u Hrvatskoj ne funkcionira, a apatija i nezainteresiranost je takva da blizu 60 posto građana na lokalne izbore ne izlazi, gotovo 50 posto ne izlazi na nacionalne, a velik dio onih koji izlazi ozbiljno odstupa od ideala demokratske političke kulture – da građani vlastitim djelovanjem preuzimaju odgovornost i biraju najbolje ljude da vode zajednicu.

“Ne, mi biramo ljude koji su osuđeni za korupciju i onda si to racionaliziramo na način ‘pa svi političari kradu, ali ovaj je bar nešto napravio, pa svi su oni jednaki, među njima nema nikakve razlike’. To je vrlo deprimirajuća politička situacija u Hrvatskoj”.

‘Zapušteni narodi’

Psihologinja Marija Krizmanić kaže da se, s izuzetkom Slovenije, na ovim prostorima radi o “zapuštenim narodima”, kojih dio glasuje za ono što se nudi, najčešće za iste ljude, dok velik broj uopće ne izlazi na izbore. “Sjede doma i to je pogrešno. Ali to je posljedica te zapuštenosti – nitko ovom narodu ne govori ‘Vi ste prava moć, vi ste snaga, pobunite se, glasujte, idite svaki puta na izbore i birajte one koje hoćete ili barem poništite svoj listić, prekrižite sve, ali učinite nešto’. Zapuštenom narodu nitko ništa ne govori jer se takvim narodom najlakše manipulira.”

Pod zapuštenošću podrazumijeva to da narod nitko ne uči demokraciji. Nedostatak angažmana, koji je itekako prisutan i kod mladih, naslijeđe je, kaže, iz bivšeg političkog sustava, a drugi bitan moment upravo je manjak obrazovanja za demokraciju, koje treba provesti prvenstveno kroz obrazovni sustav. “Demokracija je nova pojava na ovim prostorima. Mi smo, inače, uvijek išli gotovo 50 godina glasati za onog koji je ponuđen. Pa ste imali izbor ili zaokružiti onog koji je na listiću ili eventualno prekrižiti, što se nitko nije usudio. Na to je ovaj narod naviknut kroz 49 godina.”

No, politička kultura ne razvija se sama od sebe, već nastaje godinama, u čemu važnu ulogu ima obrazovanje. A u obrazovnom sustavu u Hrvatskoj, kaže, ne čini se ništa za razvoj demokratske političke kulture.

Začarani krug

“Zato imamo takve građane, u većini, zato imamo kao posljedicu takve političke elite i mi se vrtimo u jednom začaranom krugu jer smo spremni za sve okrivljavati političku elitu, a spremni smo zažmiriti da sami biramo te i takve političke elite”.

Tako se događa da se demokracija ‘iscrpljuje'u izlasku na izbore.

“To se u politologiji zove minimalističko razumijevanje demokracije – svake četiri godine izlazite na izbore, nakon toga se bavite svojim privatnim problemima ili privatnim hobijima, a ‘mudri’ političari će voditi vašu zajednicu, bilo lokalno, bilo nacionalno. Većina građana je, na žalost, prihvatila takvu koncepciju demokracije i nema neku širu koncepciju, recimo parcitipativne ili sudioničke, gdje postoje i prakticiraju se brojni drugi kanali političkog sudjelovanja”.

Shvaćanje demokracije, upozorava, mora postati puno šire – legitimno je protestirati, potpisivati peticije, legitimni su štrajkovi, čak i građanski neposluh, kao i članstvo u nevladinim organizacijama i sindikatima.

“Političkoj eliti odgovara koncepcija demokracije gdje svake četiri godine na lokalne izbore izađe 35 do 40 posto građana, na nacionalne izbore izađe 50 posto, na izbore za Europski parlament 25 posto i oni s takvim postocima zadržavaju svoje pozicije. To je nešto što se mora mijenjati i nešto što moramo učiti iz iskustva drugih država – nije se ni u drugim državama, skandinavskim primjerice, pojavila odjednom sveznajuća, prosvijećena politička elita koja je počela raditi za zajedničko dobro. Uvijek je tu bila borba između građana da zauzmu što više prostora i političkih elita koje su se tome suprotstavljale”.

Nacionalizam mobilizira

Šalaj ističe da građani, ako žele bolju budućnost, moraju preuzeti veći dio političke odgovornosti, a to ne može biti odlazak na izbore svake dvije ili četiri godine, već je potrebna aktivnost i informiranost.

“Ne moramo i ne možemo svi biti aktivni političari u smislu članstva u strankama, ali aktivan građanin podrazumijeva da pratimo javna zbivanja i da sudjelujemo u donošenju najvažnijih odluka”, zaključuje Šalaj.

Demokracija kao tiranija većine

Demokratska kultura na vrlo je niskoj razini, a građane, kaže Bešlin, ne treba amnestirati od odgovornosti jer i kada ne znaju, smatra, odgovorni su zato što ne znaju. Demokracija se ovdje, ističe, doživljava kao tiranija ili teror većine. Stoga su manjine, oporba, pa i susjedne države svedeni na remetilačke faktore u društvu, odnosno neprijatelje, a politički cilj jest uništenje neprijatelja.

“Ljudi ne shvataju: demokratija nije teror većine. Demokratija podrazumeva institucije, procedure, vladavinu prava i – jako važno – političku, nacionalnu i svaku drugu pluralnost i raznolikost. Sve te institucije i drugo i postoje da bi se razne vrste manjina štitile od većine. Demokratija podrazumeva zaštitu raznolikosti, da bi društvo bilo sa jednakim šansama za sve jer smo svi mi različiti.”

Društvo i pojedinci u regiji, kaže pak novosadski povjesničar Milivoj Bešlin, ponašaju kao da pravna država nije na listi njihovih prioriteta. Najjači mobilizatorski efekt, smatra, i dalje ima nacionalizam i mržnja koju generira.

“Sto puta ste čuli kad neko od političara počne da daje zapaljive ratne izjave, da huška na sukob, da raspaljuje nacionalizam ili čak fašizam. Onda je uvek reakcija ‘idu izbori, mora da diže retoriku, skuplja glasove, smiriće se kad prođe kampanja’. Pa, to znači da ljudi to vole i očekuju od političara da nas sve guraju u ambis. Nikad nismo čuli, neko ‘huška’ na jačanje institucija jer idu izbori, nego, huška na susede da bi dobio glasove. To znači da se na nacionalističkim omrazama i dalje skupljaju glasovi na Balkanu i ne više samo ovde. I u tom kontekstu građani su, zvuči grubo, ali zaslužili sve loše što im se dešava”, kaže Bešlin.

Političke elite onakve kakva su društva

Oni su, ističe, potpuno odgovorni za stanje u svojim društvima jer političke elite nisu ništa bolje od onoga kakva su društva. 

“Ne može politika biti bolja od nas samih, ako deluje kao proizvod sveukupnih istorijskih i društvenih parametara. I da zaoštrim do kraja, građani ovde tako biraju i tako se politički opredeljuju – mislim na dominantne delove društva, na intelektualnu elitu – da bi trebalo da živimo i gore nego što živimo”.

Navodi kako Europa donacijama, kreditima, pritiscima na političare i gledanjem ‘kroz prste’ ipak ‘ispegla’ neodgovorno djelovanje regionalnih političkih elita, koje su samo proizvod opredjeljivanja ljudi u tim državama.

“Bahatost, nasilje, korupcija, nepotizam, nacionalizam, mržnja, klerikalizam, ratni zločini… Sve to naši građani – većina njih, ne svi – podržavaju i nagrađuju glasanjem za takve političare. I ne bi se zato smeli žaliti jer loše žive”, smatra Bešlin.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO