Komšije i susjedi zaziru od izbora u Hrvatskoj

Ključni problemi Hrvatske ostali su i u ovoj kampanji na sporednom kolosijeku (Nikola Cutuk / PIXSELL)
Ključni problemi Hrvatske ostali su i u ovoj kampanji na sporednom kolosijeku (Nikola Cutuk / PIXSELL)

Piše: Mladen Obrenović

Nije neuobičajeno da se u predizbornim kampanjama oni koji pretendiraju na mjesto u vlasti ne bave ključnim problemima svojih birača, nego sporednim, često i nevažnim stvarima, koje sigurno ne mogu donijeti ništa novo, niti bilo kakav napredak u životu građana. No, u posljednje su vrijeme, posebice u Hrvatskoj i Srbiji, kampanje dobile novu dimenziju, u obliku svađa sa susjedima, bavljenja tuđim problemima i pokazivanjem mišića, uglavnom “nabildanih” nacionalizmom i šovinizmom.

Umjesto da pričaju o ključnim problemima hrvatskog društva, kao što su slabo gospodarstvo, nezaposlenost, koja će ponovno porasti nakon okončanja turističke sezone, podizanju životnog standarda, pomoći ljudima koji grcaju u dugovima ili zaustavljanju iseljavanja, čemu svjedoče uvedene dnevne linije koje Slavonce voze na Zapad u jednom smjeru, političari su se bavili susjedima.

Pazar preko fronta

Promatrajući stvari na Zapadnom Balkanu iz ljubljanske perspektive, antropologinja Svetlana Slapšak, redovna profesorica na ljubljanskoj postdiplomskoj školi za humanistiku – Institutum Studiorum Humanitatis, reći će kako je bavljenje prekograničnim svađama bježanje od problema u svom dvorištu, uz napomenu kako se “rezervno divljaštvo, sa rasizmom i netrpeljivošću, u nekim sredinama čuva kao zimnica za takve prilike”.

“Lako je zapaliti strasti ako odgovornost za protekli rat nije ispitana, razložena, predebatirana, ako u tome procesu nisu vaspitavani građansko ponašanje, odnos prema sećanju, sve što je potrebno za očuvanje mira. Ovi što podmeću komšije da bi kod svojih dobili glasove isto bi tako lako, kao i njihovi prethodnici, pazarili preko frontova”, napominje.

Genetika autokratije

Objašnjavajući metodologiju vladanja na Balkanu, Zekerijah Smajić tvrdi kako je ‘identična u svim zemljama nastalim raspadom SFRJ, jer je u tijelu današnjih političara genetika autokratije’.
Smatra da se stranački lideri veoma dobro razumiju te nudi dokaze u svakoj od novonastalih država.
Kad govori o primjeru bh. političara, odnosno o Fahrudinu Radončiću, Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću, primjećuje kako su do jučer ‘jedan drugog vrijeđali, potkazivali organima gonjenja, optuživali i hapsili, a danas su političko bratstvo, koje ‘diše jednom dušom’.
Za Crnu Goru navodi kako ima ‘dinastiju Đukanović i njegove jatake, koji rade šta i kako hoće’, unutarstranačka borba u Makedoniji je tu zemlju ‘bacila na marginu regionalnih dešavanja i koštala je 10 godina zastoja u procesu evropskih integracija’, nastavlja Smajić, dok, kaže, ‘Srbija, nakon 20 godina, ponovo provodi matricu vladanja Slobodana Miloševića’.

Po njenim riječima, “nacionalistička retorika nikada nije javno osuđena, niti je doživela poraz i postala nefunkcionalna – ni u Hrvatskoj- ni u Srbiji, a njeni tvorci su i danas ugledni pesnici, akademici, profesori, književnici i nikome se ništa nije desilo, sem što su neki umrli prirodnom smrću”.

“Reči koje su izvesno ubijale nikada nisu bile osuđene, a kamoli njihovi tvorci i performeri. Oni ubijeni su zaboravljeni, ili, po potrebi, i mrtvi zloupotrebljeni. Rat može sutra da počne”, upozorava Slapšak.

Glavni urednik beogradskog lista Danas Dragoljub – Draža Petrović dodaje kako je “jezičak na vagi koji presuđuje na izborima uvek onaj prost narod, kakvog ima i u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji, a taj sloj najbolje se peca na svađe sa primesama nacionalizma ili šovinizma”. U tom smislu podsjeća kako je “Hrvatska jedna od retkih zemalja koja je ušla u Evropsku uniju pa počela ekonomski da tone”.

“Kad toneš u toj dugo čekanoj EU, a nemaš rešenje kako da prestaneš da toneš, onda je najlakše vratiti se oprobanom receptu s početka devedesetih: ‘Da komšiji crkne krava!’ E sad, da su tada stradale samo krave, ne bi i danas debatovali na teme: da li je Bosna ‘shit’, Hrvatska ‘NDH’ [Nezavisna Država Hrvatska], a Srbija ‘šaka jada’. Politika je na Balkanu slična američkim izborima – većina kandidata su doktorirali na foliraži kao primenjenoj umetnosti dobijanja glasova”, primjećuje Petrović.

Prevelike napetosti u odnosima

Sarajevski novinar Ranko Mavrak podsjeća kako je diskurs koji je zavladao ovim prostorima u predvečerje prijevremenih izbora u Hrvatskoj “rezultat jedne nezrele atmosfere koja je vladala u proteklih nekoliko mjeseci, jer se hrvatska politika nije uspjela otrgnuti od potrebe za raspravom o prošlosti i temama koje opterećuju ljude na ideološkoj osnovi, iako je to potpuno neproduktivno”.

“Zapravo se cijela priča prelila na susjedstvo iz vrlo jednostavnih razloga, jer su političke napetosti u odnosima dvije zemlje postale prevelike. Odnosi između Srbije i Hrvatske doista nisu bili gori već godinama i u takvoj atmosferi se nije moglo zaobići ni te teme koje su teret i jednoj, i drugoj strani. Ta priča će biti aktualna još neko vrijeme, barem dok se ne smire strasti i dok se svi problemi ne počnu rješavati na konstruktivan način”, smatra Mavrak.

Bh. novinar Zekerijah Smajić napominje, pak, kako je “politički spektakularizam dominantna odrednica u javnom diskursu cijele regije, a lideri političkih stranaka i funkcioneri su najprisutnije figure u medijima”. Ukazuje i kako je to “rezultat uspostavljenog sistema vlasti, koji nije utemeljen na istinskoj demokratiji, već na klansko-familijarnom vladanju ‘svojim državama’ koje su de facto postale nenarodna vlast”.

“Državne institucije su apsolutno poistovijećene s ideologijom vladajuće stranke ili koalicije, njihovim uskostranačkim ciljevima i poslovno-privatnim klanovima u i oko tih stranaka. Državni aparati su postali skupa administrativna mašinerije u rukama pojedinaca, koja, umjesto za narod i zemlju, radi za uske politokratske interese. To vrijedi za sve zemlje regiona, uključujući čak i Sloveniju, u kojima se ne mjere moralnost, vizija, kompetentnost i stvarni učinak, već lojalnost, odanost i dvoličnost”, kaže Smajić.

Svađa Milanovića i Vučića

Na zanimljiv način odnos Zorana Milanovića i Aleksandra Vučića objašnjava Dragoljub Petrović, ukazujući kako ‘Vučić uživa u svađi sa Milanovićem jer je to njegov prirodni ambijent, samo što trenutno glumi novog Vučića, a novi Vučić pokušava da deluje pametnije od onog starog Vučića, mada je u pitanju jedan te isti čovek’.
‘Novi Milanović želi da liči na starog Vučića, iako je stari Milanović delovao pametnije od novog Vučića. Ili makar principijelnije. Tako da obojica deluju smešno pokušavajući da budu nešto što nisu’, navodi.
‘Politika je nekada veština brojanja do deset, u čemu je Vučić trenutno uspešniji, zato i drži prste spojene, da bi suzbio bes. I izdržao do deset. Trenutno je na broju sedam. Ali, dok on ćuti, njegovi politički i medijski saradnici govore ono što on misli, dakle jezikom 1993. godine. Problem je što je većina tih saradnika iznikla direktno iz ratne politike 1993. godine. Sa takvima nikada niste sigurni gde možete da završite’, upozorava Petrović.

Po njemu, “jedini cilj politokratiji je održati takav mehanizam upravljanja državom što duže, kako bi se uhljebilo što više ‘svojih’ i ostvarila što veća korist za ograničeni broj odabranih sljedbenika”. Zato sve postjugoslavenske države stagniraju ili propadaju, nastavlja Smajić, a politoratske grupe i njihovi srodnici su sve bogatiji, samim tim i moćniji i utjecajniji.

“Prekogranične huškačke državne politike su samo jedan od načina izazivanja straha u vlastitom biračkom tijelu, jer je strah dokazani sociopsihološki faktor homogenizacije. Generator etnonacionalnog straha su stranački lideri, a glavni javni promotor su potlačeni mediji, odnosno potkupljeni novinari”, ukazuje.

Polupismeni prostaci na vlasti

Slapšak je još oštrija u ilustriranju političara na obje strane Dunava, Save, Drine te kaže kako su to “polupismeni prostaci, čije političko polje najviše podseća na stočnu pijacu i njen ‘stil’, gde jedni drugima koriste spontano, jer se prepoznaju i više se njuše”.

“I svi odlično prepoznaju iste unutrašnje neprijatelje, one koji hoće da se nešto konačno promeni i da oni konačno odu, jer je to jedina nada za socijalne promene i spas stanovništva. Tim neprijateljima je, zapravo, namenjena sva pretnja… Ono što se teško može razumeti je zašto svi ti lokalni izdajnici i neprijatelji ne udruže snage”, navodi Slapšak.

Po Petrovićevom mišljenju, “običan svet iskrenije sarađuje od političara, ali je prethodno potrebno da televizor izbace kroz prozor, isključe Twitter, Facebook, zaborave na žutu štampu, ukratko – da batale slušanje jednih te istih faca, koje žive sve raskošnije, kako narodi žive sve bednije”.

“Iako Bošnjaci, Hrvati i Srbi govore sličnim jezikom, to im je izgleda otežavajuća okolnost, zato što lakše razumeju jedni druge, pa mogu lakše da se posvađaju. ‘Ajde, posvađajte se sa Englezom ako ne znate engleski. Umesto da jezičko razumevanje koristimo kao prednost, to koristimo kao mogućnost da se međusobno što više izvređamo. To osobito koriste političari. Oni najbolje nađu zajednički jezik za vređanje”, kaže Petrović.

Hrvatska nepolitika

Na kraju, Smajić ipak vraća cijelu priču na Hrvatsku, navodeći kako “na evropskom kontinentu danas ne postoji bolji primjer koji pokazuje koliko ideologija, liderski egoizam i unutarstranačka borba mogu škoditi građanima, ekonomiji, razvoju i imidžu zemlje”:

“Dvije konfrontirane ideologije – ljevice i desnice, dovele su doista do toga da građani žive od izbora do izbora, a društvo kao cjelina propadaju, uprkos fantastičnom geopolitičkom položaju, prirodnim resursima, članstvu u EU i objektivnoj blizini epicentru evropskih zbivanja. Zbog takve nepolitike, Hrvatska je već izgubila stotine miliona eura razvojnih fondova EU-a, a dobila 10 godina stagnacije, dramatične nezaposlenosti i iseljavanja mladih u perspektivnije zemlje.”

“Umjesto da bude regionalni primjer po dobru, vizionarstvu, političkoj etičnosti i prosperitetu društva građana, Hrvatska se nastavlja dijeliti po vjerskoj, ideološkoj, nacionalnoj, historijskoj i kulturološkoj osnovi. To može biti veoma opasno po cijeli region, posebno za Bosnu i Hercegovinu, jer se argumenti za unutrašnjopolitičku borbu u Hrvatskoj uglavnom crpe iz dalje i bliske prošlosti, na šta, po automatizmu, reagira Srbija. Kadgod se Hrvatska i Srbija svađaju ili dogovaraju, najveću žrtvu je plaćala i plaćat će Bosna i Hercegovina”, zaključno upozorava Smajić.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO