Lukianov: Rusija ne želi i nema gdje da se integrira

Preostale balkanske zemlje najvjerovatnije će biti integrirane u Evropsku uniju, kaže Lukianov (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Julia Petrovskaja

Ruski predsjednik Vladimir Putin i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov zadnjih dana ponovili su spremnost Moskve da obnovi odnose s Evropskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama, ali na ravnopravnim osnovama uz poštovanje ruskih interesa. Međutim, zapadni pritisak na Moskvu se ne smanjuje od 2014. godine kada je Rusija pripojila poluotok Krim i pružila podršku proruskim separatistima na istoku Ukrajine.

O krizi u odnosima Rusije i Zapada, ruskoj “mekoj moći” i posljedicama Brexita po Balkan, govori Fjodor Lukianov, predsjednik ruske nevladine organizacije Vijeće za vanjsku politiku i odbranu te glavni i odgovorni urednik časopisa Rusija u globalnoj politici.

  • Sovjetski Savez se raspao prije dvadeset i pet godina, međutim, Rusija nije uspjela ući u zajednicu zapadnih demokratija, a zadnjih godina njenu politiku posmatraju čak kao veliki izazov za zapadni svijet. Zašto se to dogodilo? Zašto Rusija nije postala moderna evropska država?

– U ovom slučaju treba govoriti o internim i eksternim faktorima. U svojoj novijoj historiji, Rusija je zaista željela da se integrira u zapadni sistem i uložila značajne napore u tom pravcu. Devedesetih godina u stručnoj javnosti se mnogo govorilo ne samo o približavanju Rusije Evropskoj uniji, a čak i mogućem članstvu u NATO-u. Međutim, integracija Rusije u zapadni sistem nije bila izvodljiva iz dva glavna razloga.

Prvo, zapadne zemlje posmatrale su Rusiju kao dio evropske periferije, doduše velik i složen dio, te pokušavale da primjene prema Rusiji isti model kao i prema zemljama centralne i istočne Evrope. U početku, ni sama Rusija se nije protivila takvom pristupu. Prema gledištu zapadnih zemalja, Rusija je trebala ispuniti određene kriterije i zahtjeve, kao i kandidati za prijem u Evropsku uniju, ali Rusija, za razliku od zemalja centralne i istočne Evrope, perspektivu formalnog članstva u Evropskoj uniji nije imala. No, ta perspektiva je bila moćno sredstvo utjecaja i zemlje kandidati su sa različitim uspjehom na kraju ostvarile neophodne reforme. Recimo, Poljska – unatoč svim problemima, dosta se promijenila pod utjecajem izgleda za članstvo u EU-u, a Ukrajina, koja nije dobila perspektivu formalnog članstva, zadnjih godina se našla u dubokoj krizi.

Dakle, na Zapadu Rusiju nikad nisu posmatrali kao buduću članicu Evropske unije. S druge strane, u Rusiji se postavljalo pitanje – zašto se mora jednostrano mijenjati i ispunjavati neke kriterije, ako Rusija svakako ostaje iza vrata EU-a. Da vas podsjetim da je 2003. godine predsjednik Evropske komisije Romano Prodi predložio formulu “sve osim institucija”, koja je podrazumijevala da Rusija mora da uskladi svoje zakonodavstvo i pravila sa praksom EU-a, bez mogućnosti da utječe na njihovo formiranje. Svih ovih godina između Rusije i Evropske unije raslo je međusobno nepovjerenje, što je rezultiralo međusobnim odbijanjem.

Drugi razlog proizlazi iz činjenice da je centralizovani model međunarodnih odnosa  (Sjedinjene Države i njihovi partneri, koji pokušavaju da upravljaju kretanjima u svijetu), nije uspio. Taj model bio je u dubokoj krizi poslje 11. septembra 2001. godine i do danas je konačno izgubio svoj legitimitet. Rusija, koja je 1990-ih godina započela svoju vesternizaciju, trenutno pokušava da nađe novi identitet u uslovima rastućih sigurnosnih izazova i haosa u svijetu. Dakle, Rusija ne želi i faktički nema gdje da se integrira.

  • Kako biste opisali odnose Rusije sa Zapadom nakon aneksije Krima 2014. godine? Je li to kriza, sukob ili “hladni rat”? Hoće li se to stanje promjeniti narednih godina?

– Svakako sam protiv termina “hladni rat”, jer je on vezan za konkretni historijski period. Sada je situacija drugačija, iako postoje psihološki elementi iz tog perioda. Kad se govori o trenutnom stanju u odnosima Rusije sa Zapadom, rekao bih da je to otuđenje, povećana udaljenost. I to otuđenje je vidljivo na svim nivoima – političkom, ekonomskom, vrijednosnom i mentalnom. Bit će neophodno formirati nove mehanizme saradnje. Rusija, koja je u vrijeme prvog predsjednika SSSR-a Mihaila Gorbačova govorila o zajedničkim (odnosno zapadnim) vrijednostima, sada je sve to gurnula u stranu i više nema to opredjeljenje.

  • Nakon aneksije Krima Rusija se suočila sa optužbama za kršenje međunarodnog prava. Ali, ranije je sama Rusija na isti način optuživala zapadne zemlje zbog nezavisnosti Kosova. Većina zemalja je, ipak, priznala Kosovo, dok Rusija nije dobila međunarodnu podršku po pitanju Krima. Kako je slučaj Kosova, odnosno jednostrana promjena statusa te teritorije, utjecala na odluku Rusije oko Krima?

– Slučaj Krima nikako nije vezan za Kosovo. Pripajanje Krima je spontan odgovor Rusije na događaje u Ukrajini i svrgavanje predsjednika Viktora Janukoviča, što je, u stvari, bio kolaps čitave ruske politike prema Ukrajini. Rusija je htjela pokazati da ništa nije gotovo.

Poslje pripajanja Krima moglo bi se reći da je Rusija uništila monopol Sjedinjenih Država na kršenje međunarodnog prava. Washington je od 1990-ih godina vrlo često gazio međunarodno pravo, uključujući i bombardiranje Jugoslavije 1999. godine, vojne operacije u Iraku i Libiji, nezavisnost Kosova. Ima dosta primjera, kada je SAD tumačio norme međunarodnog prava vrlo široko, ili ih potpuno ignorirao.

Što se Rusije tiče, nakon pripajanja Krima, ona je stala na put pravnog relativizma i dodatno iskomplicirala svoju argumentaciju u vanjskoj politici. Recimo, Moskva je stalno dokazivala da nezavisnost Kosova bez saglasnosti Beograda predstavlja kršenje međunarodnog prava i iz tog razloga je neprihvatljivo. Ali, 2014. godine sama Rusija je pokušala iskoristiti kosovski presedan kako bi opravdala svoje aktivnosti na Krimu, što nije imalo smisla.

U doglednoj budućnosti, niko u svijetu se neće usuditi priznati promjenu ruske državne granice kao legalni potez. Čak i najbliži partneri Moskve izbjegavaju to priznanje da se ne bi stvorio novi presedan tog tipa. To naravno ne znači da će pitanje Krima ostati kamen spoticanja. Ako riješimo problem istočne Ukrajine, Krim neće ostati fatalna prepreka za odnose Rusije sa Amerikom i Evropom. Ipak, svakako ne treba očekivati da će svijet priznati Krim kao sastavni dio Rusije bez saglasnosti Ukrajine.

  • Vladimir Putin je nedavno izjavio da Rusija ne odbacuje ideju formiranja ekonomskog i humanitarnog prostora sa Evropskom unijom od Atlantika do Pacifika. S druge strane, Rusija traži neki novi evroazijski identitet. Ima li smisla u sadašnjim okolnostima ideja zajedničkog evropskog doma, koja je nekoliko decenija bila jedan od stubova vanjske politike Rusije?

– Zadnjih godina ta vanjskopolitička ideja je znatno oslabila i konačno propala usljed ukrajinske krize. Izgradnja zajedničkog evropskog doma je zaustavljena ne samo sa strane Rusije nego sa svih strana. Evropska unija ulazi u novu fazu svoje historije. To nije ekspanzija, to je faza kompresije i homogenizacije u pokušaju da se riješe brojni unutrašnji problemi. Nakon odluke Velike Britanije da napusti EU, cilj je da se napravi kompaktnija i efikasnija unija, prvenstveno ekonomska, s obzirom da su njene političke ambicije propale. S druge strane, došlo je do ozbiljnih problema u Turskoj, koja više ne može računati na pridruživanje takozvanom evropskom domu.

Što se tiče ruske orijentacije, pored kolapsa odnosa sa Zapadom 2014. godine, postoje različiti faktori i objektivni preduslovi koji podstiču konsolidaciju Euroazije. Hipotetički temelj Euroazije su Rusija i Kina, zemlje centralne Azije, možda Iran.

  • Kako će Brexit utjecati na proces proširenja Evropske unije i u tom kontekstu na situaciju na Balkanu? Hoće li euroskepticizam i dalje rasti?

– Euroskepticizam će se sigurno povećati narednih godina s obzirom da se problemi u okviru evropske integracije ne mogu brzo riješiti. U tom kontekstu u Evropi postoji nedostatak razumijevanja: šta se dešava i zašto je potrebno proširenje? Ne samo u Velikoj Britaniji, koja se uvijek mentalno izdvajala iz Evropske unije, nego i u Holandiji, Francuskoj, pa čak i u Njemačkoj, koja je glavni profiter ekspanzije, raste nezadovoljstvo i razočarenje ljudi, koji više ne osjećaju vezu između svakodnevnog života i odluka nadnacionalnih elita u Briselu.

U novim okolnostima politika proširenja Evropske unije uglavnom zavisi od sposobnosti evropskih vladajućih elita da pronađu odgovarajuću formulu transformacije, koja bi bila prihvaćena od strane građana u zemljama EU-a. Kandidati za članstvo – prije svega potencijalni kandidati, nakon Brexita su u kompliciranoj situaciji zbog neizvjesnosti tog procesa. S obzirom da je balkanskim zemljama već obećana perspektiva članstva, to je u velikoj mjeri pitanje političke svrsishodnosti.

EU ipak mora pokazati da je to uspješan projekt, koji je još uvijek atraktivan za zemlje u okruženju. Tako da će preostale balkanske zemlje najvjerovatnije biti integrirane u Evropsku uniju. U suprotnom slučaju, Evropa će se suočiti sa novim izazovima na Balkanu, jer je stabilnost na ovom području direktno povezana s perspektivom evropskih integracija.

  • Rusija je ušla u top trideset zemalja, koje, po mišljenju britanske PR agencije Portland, imaju najveći resurs “meke moći”. Zadnjih mesjeci u medijima na Balkanu bilo je dosta negativnih ocijena, govorilo se kako Rusija podržava nacionaliste, radikalne grupe, konzervativne vrijednosti i slično. Neki promatrači čak vjeruju da se na Balkanu odvija sukob dvije suprotstavljene “meke moći” – ruske i zapadne. Hoće li Rusija da ojača veze sa svojim partnerima ili ona trazi sukob?

– Jedno ne isključuje drugo. Jačanje pozicija ili privlačnosti jedne zemlje može biti razlog za neku vrstu eskalacije. Ali, ja inače posmatram sa rezervom takva istraživanja. Ne bih govorio o jačanju ruske meke moći, nego o slabljenju pozicija Zapada. Histerija oko ruske propagande i ruskog utjecaja na Brexit, na američke predsjedničke izbore, Donalda Trumpa, Marine Le Pen, nacionaliste na Balkanu – to je prije svega osjećaj Zapada da njegovi mehanizmi utjecaja više ne donose odgovarajuće rezultate.

Rusija je i ranije sarađivala sa tim istim političkim snagama, ali, to nije bilo tako primjetno. Oni, koji traže neku alternativu u svijetu, često je nađu u Rusiji. Međutim sama Rusija nije učinila ništa da bude ta alternativa, u suštini to je rezultat odbojnosti ka Zapadu. Ruski simpatizeri često pripisuju Rusiji osobine, mogućnosti i strategije, koje ona u realnosti ne posjeduje.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO