Ubijen jer ljude nije dijelio po vjeri i naciji

Zastavnik tadašnje JNA Jovan Sredojević pomagao je civilima u dubrovačkom kraju i za to platio životom (EPA)

Piše: Mladen Obrenović

“Nije moj otac Jovan Sredojević u ratu pomagao Hrvatima, Srbima ili Bošnjacima, nego ljudima. Kod njega nije bilo podjele po vjeri i naciji. Samo otiđite u Šipan – gdje je radio, ili u Slano – gdje je poginuo. On je poginuo za te ljude, ne mareći koje su nacionalnosti. Isto tako, poginuo bi za bilo koga”.

Prisjećanje na herojsko djelo svoga oca, jednu od priča o hrabrim, nesebičnim, odvažnim, plemenitim i nadasve humanim ljudima, tako počinje Dubrovčanin Nenad Sredojević.

I danas, četvrt stoljeća od pogibije oca, zastavnika tadašnje Jugoslavenske narodne armije, koji je pomagao civilima u dubrovačkom kraju i za to platio životom, ponosno ali i sjetno priča o njegovim dobrim djelima, ali i životnoj filozofiji koju je usadio bratu i njemu.

“Mog oca nije zanimao ni rat, ni vjera, ni nacija. Uvijek nas je odgajao kao ljude, govoreći nam da čovjek nije ni vjera, ni nacija. U suprotnom, nije čovjek. Koliko mi je samo puta rekao: ‘Nemoj, sine, nikad čovjeka cijeniti po etiketi, nego po onome kakav je prema tebi.’ E, to je bio moj otac”, s tugom u glasu priča Nenad.

Spašavao vojnike, ali i civile

Početak rata u Hrvatskoj i napad na Dubrovnik zatekao je Jovana Sredojevića u Trebinju. Čim je vidio što se sprema, počeo je pomagati mladim vojnicima da spasu živote i pobjegnu od nadolazećeg zla. Prema svjedočenjima, koje je u prijedlogu za odlikovanje koje je Udruga pravnika “Vukovar 1991” uputila Uredu predsjednika Hrvatske, Sredojević je organizirao spašavanje vojnika s Mljeta te podjelu hrane civilima. Uz to, svakodnevno je obilazio civile na okupiranom području i brinuo o njihovoj sigurnosti.


Posthumno odlikovanje Jovanu Sredojeviću tadašnji predsjednik Ivo Josipović predao je Predragu Sredojeviću

Nadređeni mu je u to vrijeme bio Nojko Marinović, čovjek koji će kasnije postati zapovjednik obrane Dubrovnika i potom dobiti čin generala Hrvatske vojske. Godinama kasnije Marinović će ispričati kako je, nakon što je napustio JNA i došao raditi na organizaciji obrane, odlučio ponuditi suradnju upravo Sredojeviću.

“Jovo je ubrzo našao načina da dostavlja ceduljice [na kojima su bili strogo povjerljivi podaci okretanju postrojbi JNA, njihovom djelovanju i planiranoj topničkoj paljbi, rasporedu i brojnosti snaga] koje su stizale do mene, a to mi je bilo dostatno da sklopim mozaik iz kojega bih mogao izvući za sebe korisne informacije. I sve su se pokazale točnima”, priča Marinović.

Josipović: Bila mi je čast odlikovati Sredojevića

Priču o životnom putu Jovana Sredojevića tadašnji predsjednik Hrvatske čuo je od hrvatskih veterana.
Ukazuje kako su ‘s velikim poštovanjem pričali o pomoći koju je pružao Hrvatima, svojim prijateljima i susjedima’.
Kaže kako mu je bila čast odlikovati ga.
‘Sigurno je znao kakvu sudbinu može očekivati ako ga otkriju. Na žalost, to se i dogodilo. Upravo zbog njegove humanosti i žrtve, odlučio sam ga odlikovati. Drago mi je da su upravo branitelji bili ti koji su me upozorili na sudbinu gospodina Sredojevića. Osim humanosti koju je pokazao, svojim je djelom otklonio česte i neosnovane predrasude o našim sugrađanima Srbima, pa i nekima koji su bili u JNA. Često se zanemaruje njihova uloga u otporu agresiji i zločinu’, kaže Josipović.

Njegove riječi kasnije će ispričati i drugi žitelji na dubrovačkom području, svjedočeći o Sredojevićevim dobrim djelima i činjenici da je odbio sudjelovati u napadima, pljačkama, paleži, razbojstvima… kojima su bili izloženi civili u okolici Dubrovnika. Redovito im je dostavljao hranu i vodu, a obitelj Sibiljan iz jednog zaseoka kod Slanog stavio je u osobnu zaštitu. Na njihovom kućnom pragu su ga 24. ožujka 1992. godine i ubili, u dobi od 44 godine. Obavještajna služba JNA ga je pratila i presudila mu.

“Napisao sam mu: ‘Gotovo je. Opasno je. Pređi k nama.’ Samo je odgovorio: ‘Znam što radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti. Kada dođe vrijeme, doći ću.’ To je bilo njegovo posljednje izvješće”, ispričao je Marinović.

Znao je što mu se sprema

“Obaviješten je bio što mu se sprema i da može poginuti. Svaki sam petak išao kod njega, a u to vrijeme bio sam još dječak. Međutim, taj vikend mi je rekao da ne dolazim. Dakle, znao je”, prisjeća se Nenad Sredojević.

Zajedno s majkom, Nenad je proveo cijelu opsadu u Dubrovniku, dok je brat služio na brodu. Prvotno ih Dubrovčani nisu lijepo prihvatili, što je Nenadu, kaže, bilo razumljivo, jer je bio svjestan da mu je “otac na drugoj strani”.

“Zbog svega toga nije bilo ugodno ni njima, ni meni, ali sam imao podršku cjelokupnog susjedstva, osim nekoliko osoba. Uvijek ima takvih, ali je bilo više onih koji su stvarno bili fini prema nama, jer smo proživljavali teške trenutke s njima. Brat Predrag je htio doći s broda, ali mu je otac zabranio da se iskrca, ni slučajno da to ne radi, nego da radi i hrani mater i mene”, priča Nenad.


Jovana Sredojevića ubili su u proljeće 1992. godine

Svjestan je da se u jednom trenutku sve preokrenulo, pogotovo kad je odnos policije i vojske prema obitelji Sredojević. Godinama poslije rata u potpunosti se uvjerio u zahvalnost susjeda, sugrađana, cijele Hrvatske.

“Što se tiče zahvalnosti hrvatskog naroda prema mom ocu, prema mojoj obitelji, osobno mi je najbitnija zahvalnost ljudima s kojima živim i ja to imam. Otac je posthumno odlikovan, a što se tiče materijalnih prava – to nas ne zanima. Otac ni u jednom momentu nije pomislio da gine za neka naša materijalna prava i to nas ne zanima. I brat, i ja smo dva vrlo snažna momka, borit ćemo se za svoje i za sjećanje na svoga oca”, zaključuje Nenad Sredojević.

Izuzetno životno djelo

Zahvaljuje i tadašnjem predsjedniku Hrvatske Ivi Josipović, a pogotovo Udruzi pravnika “Vukovar 1991” i njezinom predsjedniku Zoranu Šangutu, za kojeg kaže kako mu se “nikad neće moći dovoljno zahvaliti za sve što je učinio”.

Upravo je Šangut, koji je, zajedno s Ivicom Radošem, napisao knjigu o doprinosu pripadnika nacionalnih manjina hrvatskoj borbi za neovisnost, podsjetio na hrabra djela Jovana Sredojevića, ali i inicirao odlikovanje.

“Sve te činjenice i informacije o Sredojevićevom doprinosu obrani Dubrovnika, ali pomaganju civilima su bile dovoljan povod da ga posthumno predložimo za odlikovanje. Životno mu je djelo iznimno, a sama činjenica o obitelji koju je štitio, kao jedan detalj iz svega što je radio, i na čijem pragu je ubijen na mučki način, a sve to uz spoznaju o opasnosti koja mu prijeti, dovoljno govori o njemu”, govori Šangut.

I on podsjeća na podatak kako su ga pozivali da, radi vlastite sigurnosti, prijeđe na hrvatsku stranu.

“Govorio je kako ne može ostaviti ljude u opasnosti, iako je bio svjestan situacije u kojoj se nalazio. Odlučio je biti čovjek, ono što je i do tada bio, te pomoći obitelji u čijoj se kući nalazio. Svaki detalj o njemu je dio jedne velike ljudske priče i pokazuje koliko je on bio velik i plemenit čovjek”, zaključuje Šangut.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Dubravka Glavaš uradila je što bi malo ko i pomislio – preuzela je otkaz svoje kolegice i tvrdi da bi opet isto učinila.

Published On 19 Dec 2013
Više iz rubrike TEME
POPULARNO