Kao u Kočićevim pričama: Vodu nosimo na samarima

Piše: Mladen Obrenović

Tamo gdje prestaje asfalt, počinju problemi mještana Vilusa, sela u banjolučkom kraju. No, nije problem nedostatak cestovne infrastrukture do raštrkanih kuća u tom selu na Manjači, nego činjenica da 200-ak mještana nemaju pristup osnovnom resursu – vodi. Upravo na mjestu na kojem završava cesta, nalazi se vodovodni šaht u koji mještani Vilusa, i na dan kad ih je posjetila ekipa Al Jazeere, mogu samo bespomoćno gledati. Voda prema njihovim kućama nije potekla, iako je vodovod do samog ulaza u selo došao prije tri godine.

Hvale se kako žive u kraju u kojem je rođen slavni književnik Petar Kočić, ali i žale da imaju osjećaj kao da žive u vremenima iz njegovih pripovijedaka.

„Ne tražimo ni internet, ni kablovsku televiziju, ni mobitele, ma ni asfalt nam ne treba jer smo na ove razlokane staze navikli, ali voda nam je potrebna. Umjesto u 21. vijeku, kao da živimo u 17-om. Ljudi još nose vodu na samarima, pa na konja i hajd’ polako. Zar to nije kao kod Kočića“, žale se mještani, njih 30-ak, okupljeni oko vodovodnog šahta koji im život znači.

Jedan od izvora s kojeg se opskrbljuju vodom nalazi se pored školske zgrade, u kojoj je nekad bilo i 300-ak učenika, a sad nema nijednog – škola je ugašena, a učenici idu u druga sela na nastavu. Svakodnevno dolaze, pune kante i burad, pa u rukama ili na konjskim zapregama nose vodu.

Marva ne pita ima li vode

„Za kuhanje, pranje, napajanje stoke svaki dan nam treba i do 400 litara vode. Kanta ima 15 litara, pa u svaku ruku po jednu i tako uzbrdo po najmanje 10 puta. I još sam i dobar, jer mi je kuća koliko toliko blizu izvora, ali šta sa onim ljudima koji i po 7-8 kilometara voze vodu. I kad to stave na konjska kola, pola prospu“, priča Borislav Drinić.

Vode u Vilusima nema ni za kuhanje, ni za pranje, ni za stoku [Al Jazeera]

Sličan odgovor Al Jazeera je dobila i u Centru za razvoj i unapređenje sela u Banjoj Luci. Mještane Vilusa pozivaju na strpljenje, jer novca u općinskom proračunu za dovođenje vode na njihov prag jednostavno nema.

Podsjećaju kako je područje Manjače oduvijek imalo problema s vodom, jer su se opskrbljivali s izvora. Stoga je napravljena strategija vodoopskrbe te izrađeni projekti izgradnje vodovoda.

„Dio vodovoda koji je usmjeren prema Vilusima je došao na nekih 2-3 kilometra do kuća, ali su sredstva limitirajuća i nismo bili u mogućnosti da nastavimo izgradnju. I sad, kako je počela izborna kampanja, tako i pritisci rastu, no imamo svoj program i budžet koji usvaja Skupština grada Banja Luka, pa se u granicama budžeta i ponašamo“, odgovara Milenko Šarić, direktor centra.

Po njemu, radovi na dovođenju vode do svake kuće u Vilusima „mogu početi i sutra, samo da su sredstva obezbijeđena“. „Pozivamo ih na strpljenje, jer drugog izbora i nema“, zaključuje Šarić.

„Nemamo više strpljenja jer nam je ovu muku teško i ispričati. Sve ovo, ovaj život treba doživjeti da bi se shvatilo koliko nam je teško. Da bilo gdje drugo imam posla, otišao bih jer moja djeca nemaju nikakvu perspektivu ovdje, ali nema gdje. Nemaš posla, nemaš zemlje, ne možeš od zidova živjeti. A sve je ovdje pustinja i po danu, a kamoli po noći. I ovuda se samo prolazi, ne zaustavlja se, niti ostaje“, odgovara Borislav Drinić.

Dok ispraća novinare, prvi koji su mu posjetili selo, pored onog istog vodovodnog šahta na kojem ih je i dočekao pesimistično poručuje: „Kao ni moji djedovi, tako ni ja – teško da ću dočekati vodu u kući“.

Izvor: Al Jazeera