Kad vaterpolista bazen zamijeni klavirom

Piše: Mladen Obrenović

U iznimno zahtjevnom i teškom vaterpolskom sportu, proslavljeni hrvatski sportaš Miho Bošković osvojio je sve što se moglo osvojiti, a onda je odlučio igranje loptom u bazenu zamijeniti predavanjem glazbenog odgoja u Gimnaziji Dubrovnik.

Iako je teško uskladiti život suvremenih nomada, a to vrhunski sportaši svakako jesu, s obavezama kao što su fakultetsko obrazovanje, Bošković je, u pauzama, između treninga i nastupa za klubove u kojima je igrao i hrvatsku reprezentaciju, uspio završiti glazbenu akademiju. I kad je imao priliku klupsku karijeru završiti u nekom od bogatih talijanskih klubova, a ponuda je ovog ljeta bilo, zajedno sa suprugom i dvoje djece, vratio se u Dubrovnik.

U razgovoru za Al Jazeeru Bošković će reći kako je jedan motiva da zamijeni bazen i vaterpolo učionicom i predavanjima i želja da konačno bude na jednom mjestu, uz svoju obitelj i učenike, jer se “čovjek zaista potroši u tom ritmu treninga, utakmica i putovanja”.

“Drugi je motiv prenijeti ljubav i znanje o glazbi na nove generacije”, dodaje.

Kolekcija medalja koje je u klupskom i reprezentativnom igranju osvojio sigurno je za svako poštovanje, jer je osvojio i titulu najboljeg u Europi s dubrovačkim Jugom, više puta bio prvak Hrvatske i Mađarske, dok je nastupao u Vasasu, te uspio doći od zlata na sva tri velika natjecanja – Olimpijskim igrama, Svjetskom i Europskom prvenstvu. Sportsku karijeru napušta u 33-oj godini, pa je logično pitanje je li mogao odigrati još sezonu-dvije, ili je ovako najbolje – u dubrovačkoj Gimnaziji, s djecom?

Riznica medalja

Bošković je u dugoj i bogatoj karijeri igrao za Cavtat, dubrovački Jug, Jadran Split, riječko Primorje i mađarski Vasas.
Osvojio je Kup europskih prvaka i europski Superkup s Jugom, s istim klubom bio prvak Hrvatske sedam puta i osvajač kupa pet puta, te s Vasasom prvak Mađarske.
Nastupajući za hrvatsku reprezentaciju, osvojio je zlatna odličja na Olimpijskim igrama u Londonu, Svjetskom prvenstvu u Melbourneu, Europskom prvenstvu u Zagrebu te Svjetskoj ligi.
Dva puta je bio najbolji igrač Europe u izboru asocijacije LEN te tri puta član najbolje sedmorke na svjetskim prvenstvima.

“Mogao sam po godinama, ali nisam htio ići vani u situaciji kad mi nije potrebno. U ovoj situaciji bih trebao ići bez obitelji po prvi puta, što mi ne bi bilo drago. Vagao sam i odlučio ispravno”, uvjeren je Bošković.

Talent i upornost 

Za priču o Boškovićevoj vaterpolskoj karijeri poznato je da je kombinacija talenta, upornog rada i treniranja, vrhunske fizičke spreme i rezultata, koji dođu u sudioništvu s drugim članovima tima, no i glazba je pronašla svoje mjesto u životu hrvatskog sportaša. Govori kako je za oboje ključan talent i upornost, prije svega.

“Išao sam na dva fronta i to mi je pomoglo, jer sam uspjehom na jednom sebi skidao pritisak uspjeha na drugom polju, i obratno. A da je bilo lako, nije ni malo. Malo sam prošao onoga što su prošli moji prijatelji, ali vrijedilo je žrtve”, kaže.

O njegovom talentu u bazenu znao je cijeli sportski svijet, no o tome kako svira klavir znali su tek rijetki. I onda je, jednom prilikom u zagrebačkom “Lisinskom”, sjeo za klavir i oduševio prepunu dvoranu. Na upit kako mu je uspjelo uskladiti “težak rad” u bazenu i školovanje koje nije nimalo jednostavno, odnosno slikovitije – koliko je teško uskladiti ruku za graciozno dodirivanje klavirske tipke i držanje vaterpolo lopte, odgovara kako je to “jako teško, ali ne zbog taktičnih razloga, nego više zbog satnice i težine posla”.

Širok je spektar onoga što Bošković cijeni u glazbi, a po onome što se dalo iščitati iz njegovih izjava, vjernici ga mogu slušati i na misama. Kaže kako mu je jedan od zadataka, uz odgoj i obrazovanje, dubrovačkim gimnazijalcima prenijeti i znanje, ali i interese te u njima prepoznati talente i usmjeriti ih u umjetničke vode.

Odbio je dobre ponude, otišao u sportsku mirovinu i sad predaje djeci [Slavko Midžor / Pixsell]

“Prepoznati talent i usmjeriti ga je jako važno, ali još je važnije usaditi djeci radne navike, da shvate kako se bez rada i odricanja cijeli njihov talent neutralizira. To je prisutno na svim poljima – u sportu, umjetnosti i drugim djelatnostima. Veliki broj talentirane djece ne razvije svoj talent zbog loših radnih navika i zbog nespremnosti na odricanje”, primjećuje Bošković.

Prepoznati najbolje u djeci

Dugo se već govori kako je obrazovni sustav u Hrvatskoj, ali i drugdje u susjedstvu, u krizi, pa se uvijek diskutira treba li djecu toliko mučiti nepotrebnim gradivom i je li nužna korjenita reforma, koja bi u svakom od njih na vrijeme prepoznala talente i izvukla ono najbolje.

I Bošković govori kako je “gradivo preveliko i preteško za učenike iz gotovo svih predmeta”, ali i ukazuje kako tu počinje posao predavača, u pokušaju da se učini jednostavnim, shvatljivim i korisnim u daljnjem životu učenika.

Razgovor završava opuštenom pričom o tome što sluša u slobodno vrijeme, pogotovo u svjetlu činjenice da često vidimo sportaše kako u pripremama za nastupe, a posebno nogometaše pred utakmicu, imaju slušalice na ušima.

“Kad bih slušao glazbu, bilo bi to uvijek nešto drugo iz svih glazbenih žanrova – od baroka, klasike do jazza i popa… Najčešće bih slušao da pobjegnem od nervoze prije utakmice, od nepotrebnih razgovora, koji remete mir i koncentraciju. Znao sam ponekad staviti slušalice na uši bez da sam slušao glazbu”, zaključuje Bošković.

Izvor: Al Jazeera