Milanović najavio odlazak, ne znači i da će otići

Piše: Tomislav Šoštarić

Zoran Milanović, koji je najavio da se više neće kandidirati za šefa Socijaldemokratske partije, bio je gotovo deset godina “gazda” hrvatske lijeve političke scene. Predsjednik SDP-a postao je u lipnju 2007. godine, nakon smrti Ivice Račana, koji je SDP vodio od početka višestranačja u Hrvatskoj.

Kao mlad i energičan, u nastupu i na jeziku oštar i jak političar i retoričar, u biračkom tijelu je doživljavan uglavnom crno-bijelo – ili ga vole, ili ne. Mnogi smatraju da je upravo zbog svoje sklonosti otvorenoj i retorički oštroj konfrotaciji sa suparnicima izgubio po mnogima već dobivene izbore protiv Hrvatske demokratske zajedniced s Ivom Sanaderom na čelu 2007. godine. A možda i ove.

Značajne kvalitete, očita ograničenja

Mnogi mu s lijevog spektra zamjeraju – kako smatraju – višak liberalizma i manjak socijaldemokracije te, pogotovo u posljednje vrijeme, naglašeno patriotske, pa i ideološki ‘obojane’ izjave koje su u suprotnosti s SDP-ovim ideološkim i programskim habitusom.

‘Liberal’ i ‘kalvinist’

Kako autokratsko ponašanje nije sasvim strano lijevoj tradiciji, Puhovski smatra da to objektivno ne bi funkcioniralo kao prigovor Milanoviću, iako ističe da to nije nešto što se češće viđalo u socijaldemokraciji.
‘On je doista zadnjih godina pokušavao pokazati da bi bio bolji predsjednik HDZ-a od Karamarka ili Andreja Plenkovića. Dok bi Plenković, možda, bio bolji predsjednik SDP-a od njega. Ali, stvari su sad sljedeće: unutrašnja demokracija u SDP-u je pala na doista nisku razinu, ispod razine HDZ-a – recimo, jedan Milijan Brkić ne bi bio moguć u SDP-u – i ispod razine Saveza komunista, iz kojeg je SDP nastao, barem Saveza komunista zadnjih nekoliko godina krajem 80-ih. Treće, u nekoliko je navrata Milanović, barem u dva, za sebe rekao da je on liberal i kalvinist, a istovremeno je propustio upravo na ovim izborima pozicionirati stranku lijevo, tako da onda jasno kaže ‘vi se bavite tržištem, mi se bavimo ograničenjem tržišta’. Na taj način se dogodilo to da je Plenković svoje motivirao da izađu na izbore, a Milanović je svoje motivirao da ostanu kod kuće.’

Zamjeralo mu se i što se “zahvalio” mnogim starijim i uglednim članovima stranke, umjesto čega se okružio mlađim suradnicima, koje mnogi smatraju poslušnicima. K tome, strankom je ovaj bivši premijer vladao vrlo čvrstom rukom, neki bi rekli i autokratski, što je neke krugove više asociralo na način vladanja primjereniji, primjerice, za HDZ.

“On je sigurno političar koji ima značajne kvalitete, ali i očita ograničenja. Ono što sada vidimo da je problem, s ovim odmakom, tri su stvari, uz jednu prethodnu napomenu – on, naravno, nije otišao iz SDP-a, nego je rekao da se više neće kandidirati. Jer, ako se dogodi da ovi pregovori ne uspiju – on je, doduše, to trebao jasnije reći, ali nije rekao – ako pregovori ne uspiju, a to je još uvijek moguće, on će opet morati voditi SDP na izbore, jer neće biti mogućnosti da se netko drugi pojavi na njegovom mjestu. Dakle, to još uvijek nije sasvim odlazak, ali gotovo sigurno je”, kaže politički analitičar Žarko Puhovski.

Odmak od matrice SDP-a

No, prema njegovom mišljenju, Milanović je trebao otići ranije, jer je svoju zadnju za stranku pozitivnu funkciju odigrao na lanjskim izborima.

“Kad je, huliganskim ponašanjem i protusrpskom i protumađarskom retorikom, sam vlastitim svojim djelovanjem spasio HDZ od poraza, koji se tada očekivao. I on je trebao shvatiti da je taj njegov uspjeh imao cijenu koja znači napuštanje od matrice SDP-ovog ponašanja”.

Pred SDP-om je sada, čini se, nova era. Kao nasljednici se spominju Tonino Picula – kao i HDZ-ov Andrej Plenković, još jedan europarlamentarac, čije se ime potiho spominjalo kao poželjan izbor i ranije – Ranko Ostojić, Siniša Hajdaš Dončić…

No, tko god došao na čelo SDP-a, zadaća će mu biti odrediti novi smjer stranke kojim ona nakon Milanovića treba ići. Puhovski kaže da da SDP-u u tome treba civilizirani ljevičar.

“Ljevičar koji je civiliziran to znači demokratski orijentiran, kulturno obaviješten i pripravan na dijalog izvana i izunutra. Koji neće, ako bude izabran, svoje protukandidate u roku od nekoliko mjeseci rastjerati iz stranke. I tko će se izjasniti za kontrolu tržišta naspram tržišta, za recimo vlak naspram automobila, za poduzete naspram poduzetnika… ne ograničavajući ni tržišnu ekonomiju, niti pravo na poduzetništvo kao načelo, ali ograničavajući neke aspekte te prakse koja pogađaju mnoge ljude. Dakle, onaj tko će se orijentirati na one koji su žrtve tranzicije i žrtve tržišta.”

Pokušaj subjektiviranja – izlazna vrata

Odnosno, zauzeti smjer socijaldemokracije, u skladu s imenom. “Ili neka nađu drugo ime stranke”, kaže Puhovski.

Vezano uz pitanje nasljednika, Puhovski naglašava da Milanović za vrijeme svoje vlasti u stranci nikome nije dao da se subjektivira.

“Čim je netko to pokušao, bio je istjeran iz stranke. Dakle, tu će se pojaviti netko tko može biti iznenađenje, a hoće li to biti dobro, to je drugo pitanje. I bilo bi važno da se pojavi netko tko se neće probijati kao junior Milanovića, nego kao netko nov i samostalan”, zaključuje Puhovski.

I analitičar Darijo Čerepinko ističe da Milanović još nije otišao s čelnog mjesta SDP-a, već je najavio da se neće kandidirati na predstojećim izborima te da do tada i dalje ostaje predsjednik stranke.

“Dakle, još nije otišao i iako je najavio da se neće miješati u unutarstranačke izbore, to tek trebamo vidjeti. Odlazak iz visoke politike na neki je način najavljivao već tijekom same kampanje, pa on ne bi trebao biti preveliko iznenađenje. Čini se da se Milanović zasitio i umorio od bavljenja visokom politikom, a poraz na izborima koje nije smio izgubiti samo je dobrodošao razlog”, kaže Čerepinko.

Stranku približio HDZ-u

Svoju je najavu odlaska, kaže, pokušao prikazati kao principijelan potez. No, Čerepinko napominje da se tih principa nije držao ranije.

“Čak ni danas [ponedjeljak] nije izrijekom rekao da je u vođenju SDP-a činio greške, već je prihvatio krivnju za poraz temeljem pozicije koju drži. Čini se iz njegovog govora da je uvjeren da je bio odličan predsjednik SDP-a. U tom stavu imao je i podršku većeg dijela stranke, koja ga je, prije samo pet mjeseci, potvrdila na mjestu predsjednika stranke. Očito je da ni u SDP-u većina članova nije smatrala da je trebao otići ranije.”

Iz biračke perspektive Milanović je, naglašava Čerepinko, jedan je od najomraženijih političara u Hrvatskoj, uz bok Tomislavu Karamarku i Ivi Sanaderu, što je većinom, smatra Čerepinko, zaslužio svojim javnim nastupima, koje su mnogi doživljavali arogantnima i bahatima.

Razočarenje dijela birača

Kad se podvuče crta očito je, navodi Čerepinko, da je dio birača lijeve provenijencije razočaran SDP-om, pa su ili odustali od izlaska na izbore, ili su se priklonili nekim drugim političkim opcijama.
‘Prije svih Živom zidu, koji je artikulirao temeljne socijalne probleme jednog dijela hrvatskih građana, ali zbog načina djelovanja i činjenice da su u pojedinim stavovima previše ekstremni, nisu uspjeli privući više razočaranih birača SDP-a. Čim je s političke scene nestao Karamarko, nestao je i dio razloga zbog kojih su birači ljevice izlazili na izbore i glasali za SDP. Politika koju su vodili SDP i njezini čelnici nije, čini se, bila osobito privlačna grupama tradicionalno sklonijima lijevim, progresivnim strankama, poput socijalno ugroženih ili mladih.’

“Jedini put kad mu je taj način rada bio koristan bio je kad je protiv sebe imao Karamarka, kojeg su birači voljeli još manje nego Milanovića. Način na koji je vodio SDP bio je prilično autoritativan, riješio se dobrog dijela neistomišljenika u SDP-u, u stranci i u Vladi okružio se pojedincima koji su mu bili poslušni, a čije su vještine i znanja potrebna za vođenje stranke i države bila često na meti kritika, čime je stranku po načinu djelovanja približio HDZ-u.”

Izbori mu ‘pali u krilo’

Stoga je jedine parlamentarne izbore na kojima je pobijedio dobio nakon, kako kaže, katastrofalno lošeg mandata HDZ-a i koji su mu, zapravo, pali u krilo. A tijekom premijerskog mandata, naglašava Čerepinko, niz kritičara smatrao je da je provodio liberalne, pa čak i neoliberalne politike.

“Što ga je dovodilo u sukobe s, primjerice, sindikatima i drugim socijalnim partnerima i grupama. Na momente ostavljao je dojam prilično socijalno neosjetljivog političara, što je u suprotnosti sa socijaldemokratskim standardima.”

A kakav bi SDP trebao biti i kojim bi smjerom trebao ići nakon Milanovića pitanje je, kaže Čerepinko, prije svega za članstvo SDP-a. Za hrvatsku političku scenu, pak, bilo bi poželjno da se SDP vrati u potpunosti socijaldemokratskim idejama i politikama.

Nasljednik drugačijeg profila

“Ono što je hrvatskom društvu izuzetno potrebno je više socijalne osjetljivosti, dijaloga i, svakako, tolerancije, uključujući i daljnje demokratiziranje unutarstranačke organizacije i načina odlučivanja.”

Što se Milanovićevog nasljednika tiče, ako je suditi po prijašnjim hrvatskim iskustvima prilikom smjene političkih lidera, ističe Čerepinko, može se očekivati da će SDP izabrati nekog tko je u većini karakteristika drugačiji od još uvijek aktualnog šefa stranke.

“U tom smislu, od svih kandidata koji se spominju, Tonino Picula bi mogao imati najviše šanse. Ipak, za bilo kakve ozbiljnije prognoze treba pričekati početak kampanje unutar samog SDP-a”, zaključuje Čerepinko.

Izvor: Al Jazeera