Povelja Kulina bana – rodni list bosanske državnosti

Povelja je kao dokument, koji regulira međusobne trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika, predstavljala temelj međudržavnih odnosa (Anadolija)

Piše: Jasmin Agić

Povelja Kulina bana najstariji je bosanski državni dokument napisan narodnim jezikom i pismom bosančicom, a u vrijeme nastanka bio je pravni zapis kojim se reguliraju trgovački odnosi između srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i Dubrovačke Republike.

Povelja je napisana 1189. godine, u vrijeme kada se srednjovjekovno bosnako kraljevstvo počinje oblikovati u državnu strukturu nalik onima koje je okružuju i kadase  bosanski vladari pokušavaju na aktivniji način uključiti u političke procese vremena.

Za pravilno razumijevanje značaja Kulinove Povelje neophodno je shvatiti političko – historijski kontekst u kojem je nastala. Srednji vijek je u vrijeme kasnog 12. stoljeća bio obuhvaćen snažnim unutrašnjim promjenama, koje su se najviše ogledale u nastanku gradova modernog tipa, razvojem trgovine, nastankom bankarstva i pojavom prvih evropskih univerziteta.

Povelja, kakvu je načinio dvor bana Kulina, bila je sasvim uobičajen način međudržavne komunikacije, jer je to vrijeme u kojem se intenzivno radi na ekonomskom povezivanju regiona Sredozemnog mora s kontinentalnom Evropom, kažu sagovrnici Al Jazeere.

Najstariji poznati pisani dokument

Profesor historije sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Emir Filipović kaže da je najveći značaj Povelje to što je ona najstariji poznati pisani dokument u historiji Bosne. Povelja je, pored toga, najstariji trag i proizvod bosanske pisarske službe, koja je bila dio vladarskog dvora, a po uzoru na povelju koju je dao sačiniti ban Kulin, pisali su se slični dokumenti još sljedeća dva stoljeća.

Povelja je bila obrazac za sastavljanje sličnih trgovačkih, međudržavnih, ugovora, a njena pravna aktualnost prestala je važiti tek sa širenjem i jačanjem srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva.

Kada govori o problemu, koji se u zadnje vrijeme neprekidno aktualizira, a tiče se mjesta na kojem je Povelja pohranjena, Filipović kaže da je problem ispolitiziran i postavljen na sasvim pogrešnim osnovama. Original Povelje vjerovatno ne postoji, a tri dokumenta o kojima se neprekidno govori u javnosti jesu prijepisi nastali nekada u srednjem vijeku.

Dva se takva prijepisa još uvijek čuvaju u arhivu Dubrovačke Republike, a treći je, pod misterioznim i nikada do kraja utvrđenim okolnostima, u 19. vijeku iz Dubrovnika “nelegalno” odnesen u Sankt Peterburg, gdje je predstavljen kao “vrijedan i značajan historijski spomenik”.

Pitanje povratka, jednog od tri, poznata prijepisa Povelje u Bosnu i Hercegovinu lažno je pitanje, kaže Filipović, koji takve inicijative vidi kao naučno neutemeljene, ali sa svrhom namjerne manipulacije osjećajima građana, jer Bosna i Hercegovina nije vlasnik niti jednog od tri sačuvana prijepisa.

“Male su šanse za povratak Povelje iz Sankt Peterburga u Bosnu i Hercegovinu, jer ona u pravnom pogledu treba biti vlasništvo arhiva Dubrovačke Republike, iz kojeg je i odnesena nekada u 19. vijeku.”

Izgrađen i osebujan stil

Poslovni dokumenti, kakva je Povelja bana Kulina, u srednjovjekovnoj bosanskoj državnoj kancelariji, tokom tri vijeka njenog postojanja, pisani su na četiri vrste pisma, kaže profesorica sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu Lejla Nakaš, pojašnjavajući da je jedno od ta četiri pisma bila i bosančica. Povelja je napisana poslovnim pismom, koje je bilo manje kitnjasto i svečano nego pismo religijskih tekstova, a osnovna karakteristika tog pisma bila je njegova funkcionalna komunikativnost.

Govoreći o stilskim karakteristikama Povelje, profesorica Nakaš kaže da je jedan od njenih glavnih specifikuma i činjenica da nije napisana latinskim pismom, koje je u srednjovjekovno vrijeme bio univerzalni jezik diplomatske korespodencije. I pored toga, Povelja posjeduje stilske osobine koje nadilaze uobičajene oblike pismene komunikacije.

“Njen jezik [Povelje] pokazuje već izgrađen stil izražavanja i tečnost u izlaganju, koja nikako ne bi mogla biti osobina prvog pokušaja. Čak i na temelju njene sasvim površne grafijsko-jezičke analize moguće je ustanoviti da je bosanska državna kancelarija već krajem 12. stoljeća imala za sobom izvjesnu pisarsku tradiciju s originalnim pravopisnim sistemom i razvijenim izražajnim mogućnostima”, objašnjava Nakaš.

Povelja bana Kulina nije običan dokument, jer je ona očigledan dokaz državnosti tadašnje srednjovjekovne bosanske države, nedvosmislen je akademik Mirko Pejanović, koji naglašava da povelja svjedoči kako je bosansko kraljevstvo bilo organizirano kao suverena državna struktura, koja je, opet, kao takva, bila dio mediteranskog i evropskog prostora.

Po njegovom mišljenju, uvijek treba isticati neospornu historijsku činjenicu da je Bosna u srednjem vijeku imala samostalnost i nezavisnost, a svi oni koji negiraju kontinuitet postojanja bosanske državnosti zlonamjerno interpretiraju historiografske bjelodanosti.

Bosne je bilo i bit će je

“Taj prostor srednjovjekovne Bosne, nakon osmanskog dolaska, bio je pod okupacijom 500 godina, ali je uprkos tome uspio, na neki način, sačuvati viševjekovnu samostalnost. ZAVNOBiH [Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine] je obnovio bosansku državnost, koja je zatim, šezdesetih godina 20. vijeka, ustavnim promjenama učvršćena. Referendumom, održanim 29. februara i 1. marta 1992. godine, Bosna i Hercegovina stiče punu suverenost i nezavisnost, nakon čega ubrzo postaje i međunarodno priznata zemlja.”

Povelja bana Kulina ima ogromnu simboličku važnost, jer je dokaz bosanske državnosti, koji seže čak u 12. vijek, a istraživanja historičara, kakvi su Simo Ćirković i Nada Klaić, nedvosmileno pokazuju kako je srednjovjekovna Bosna imala najrazvijeniji oblik državnosti na prostoru Balkana.

Postojanje Povelje, osim toga, kaže Pejanović, ima i jednu drugu, čak i aktualnu važnost, jer je to dokument kojim se opovrgavaju sve “sulude i hegemonističke ideje bosanskih susjeda”, koji nastoje, u današnjem vremenu, osporiti pravo Bosni na postojanje.

“Ponosno da kažemo ovima što bi i danas da ‘čepaju’ zemlju, da je Bosne bilo i prije nje, a Boga mi, bit će je i poslije njih”, zaključuje akademik Pejanović.

Izvor: Al Jazeera