Othello kao ogledalo današnjice

Piše: Nataša Gvozdenović

Poslednja premijera na ovogodišnjim 67. Dubrovačkim ljetnim igrama bio je Šekspirov Otelo, u režiji Ivice Boban. U godini u kojoj se obeležava 400 godina od Šekspirove smrti, na tvrđavi Lovrijenac gledali smo potresnu priču o Otelu – o ljubomori, manipulaciji i stradanju nevinih usled prevelikog pritiska.

Vojskovođu Otela igra Goran Despot, a manipulativnog Jaga, njegovog saradnika, koji i Otela i njegovu Dezdemonu goni u smrt, igra Rakan Rushaidat, dok je pametnu, iskrenu i mladu Dezdemonu izvrsno odigrala Anja Đurinović.

Sa rediteljkom Ivicom Boban razgovarala sam o Lovrijencu kao prostoru prirodnom da se u njemu igra Viljem Šekspir, o tome zašto je Otelo danas aktuelna drama, kako je na koncu Šekspir tako vešt u slikanju ljudskih odnosa i arhetipskih matrica po kojima ljudi i svet deluju toliko vešto da jeste – naš savremenik.

• Koji je bio povod da postavite ‘Otela’?

– Kada je Mani Gotovac izabrala Othella i povjerila režiju meni, nije to učinila samo zbog velikog jubileja, iako ja smatram izuzetnim da je godišnjica smrti tog zaista najvećeg dramskog pisca obilježena na Igrama baš tim djelom.

Povod da se postavi to djelo je njegova bit, odnosno želja da se teatrom prokaže kolika je velika moć zla koncentrirana u jednom čovjeku i kako djelovanje takvog čovjeka razara i uništava sve oko sebe. Budući da živimo u vremenima kada takvih ljudi kao što je Jago ima puno u našem najbližem okruženju i na svim društvenim razinama, a posebno u strukturama vlasti koje manipuliraju narodom. Jer, ti ljudi, baš kao i Jago, proklamiraju da rade za sveopće dobro, a zapravo rade samo za vlastitu korist. Nisu ono što jesu, kako kaže Jago. Savršeno se maskiraju i upravljaju našim životima, čineći zlo.

Sve se to događa i na globalnom planu, odnosno u svjetskim centrima moći. Tragedije koje se događaju godinu za godinom, pa i ova zadnja eskalacija prognanika, glad koja vlada, siromaštvo, nezaposlenost, patnje milijuna ljudi, uzrokovana je skupom takvih pojedinaca – koji samo gledaju na novac, na svoj vlastiti interes. Živimo u vremenu kada je novac i profit postao Bog.

Na ekološkom planu – produciranje hrane koja je zatrovana samo da bi se isproduciralo jeftinije, da bi se više zaradilo, već sada je dokazano uzrok niza bolesti… Pa i farmaceutskoj industriji je stalo jedino do profita… zaista živimo u teško, krizno vrijeme. Zato smatram da je Othello bolno suvremen.

Takve stvari treba pokazivati u teatru, o tome treba govoriti. Osim toga, nije nevažno, što je Otelo stranac, odnosno, crnac – to zaziranje jedne sredine od stranaca, od drugačijih, upravo se u ovoj izbjegličkoj krizi vidi neprihvaćanje i strah od Drugih, od stranaca, ksenofobija. A i to je bitan sadržaj Othella – njega u Mlecima priznaju kao izvanrednog vojskovođu za svoje ratove protiv Osmanlija, on je pozicioniran vrlo visoko u vojnoj hijerarhiji i kao takvog ga primaju i u visokim razinama društva, ali onog momenta kada se dogodi ljubav i vjenčanje s Dezdemonom, sam Dezdemonin otac ga prokazuje kao odvratnog crnca i zločinca, koji je crnom magijom opčinio i zatrovao njegovu kćer, te ga kao takvog treba osuditi i zatočiti.

• ‘Otelo’ baš na tlu Dubrovnika. Lovrijenac je nekako po svojoj tradiciji dobar dom za Šekspirova dela.

– Lovrijenac je zaista idealan kazališni prostor, s arhitektonskom razvedenošću i vertikalama, tri terase – kakvu ima i Globe Theatre. On ima i svoju simboliku, to je arhitektonsko čudo izgrađeno na morskoj hridi, impozantna i čvrsta tvrđava iznad mora, koja je stoljećima čuvala slobodu Dubrovačke Republike. A danas, ja mislim da Lovrijenac mora čuvati i braniti teatar i umjetnost. Svojom predstavom na Lovrijencu mi se borimo da ga sačuvamo od nakaradnih ideja komercijalizacije. Naime, postoje ideje da se i on pretvori u kafić i restoran za turiste… a već ga koriste i za vjenčanja.

U svojoj metaforičnosti, on je i poput broda koji plovi, on ima nevjerojatnu mogućnost transformacije, on se kazališnim sredstvima i glumačkom igrom može pretvoriti u utrobu, maternicu ili prostor mračne podsvijesti iz koje se rađaju najgori motivi djelovanja, ili pak oni koji su sam prostor duha i poezije i nadasve kreativni. Jer, on može biti zatvoren i zastrašujući, ali i otvoren prema zvijezdama i poetičan. I posjeduje sve za posvećen i koncentriran rad u vrijeme pripreme predstave i pravu, izravnu komunikaciju s gledaocima za vrijeme izvedbe. Idealan prostor za Othella!

• Kada Otela uzima ljubomora, tada priča dobija jednu agresivnu notu, koja se kreće na trenutke do brutalnosti – kroz to gledalac shvata koliko stvari postaju opasne.

– Zaista ne postoji niti jedan lik u svjetskoj literaturi, niti u drugim djelima Shakespearea, u koje je upisana tako izvanredna psihološka analiza djelovanja zla u čovjeku. Jago mrzi sve oko sebe, on je i sam na sve ljubomoran, on radi samo zbog svog probitka i stjecanja vlasti, on uspije svojim pretvaranjem zavarati sve oko sebe, jer se maskira pred njima u savršenog i suosjećajnog prijatelja koji im pomaže. A to nisu glupi ljudi – Dezdemona je, sam Otelo kaže, tako pametna. Otelo je častan, pošten i mudar, pa Emilija, Kasio, Rodrigo, svi bezrezervno vjeruju Jagu i on ih neprimjetno uplete u svoju mrežu zla. On uspije svojim zlom prevariti i preobraziti Otela do te mjere da i Otelo postane zločinac, on od Rodriga učini ubojicu – i to je ono što je krajnje opasno.

[Ustupljeno Al Jazeeri]

Takav rad zla događa se danas u mnogim obiteljima u kojima muškarci manipuliraju ženama, kao Jago s Emilijom, ili roditelji s djecom, ili u radnim sredinama šefovi s svojim zaposlenicima…

A, nažalost, takva ekstremna iskustva i posljedice manipulacije i zla smo mi živjeli na ovim prostorima 90-tih godina. To je ta priča da su se neki susjedi okrenuli protiv svog susjeda, infiltrirali su im propagandom u glavu samo zlo i onda su i oni postali zli i brutalni, zveri.

• Vi ste u predstavu postavili i jedan deo Šekspirovog 66. soneta.

– Stavila sam sonete jer su mi beskrajno dragi. U programsku knjižicu sam čak stavila cijeli, meni najdraži 66. sonet i predivan Borghesov tekst Sve i ništa – za mene jedan od najljepših tekstova o kazalištu, o glumi, o Shakespeareu – piscu i glumcu. Naime, glumci u potpunosti postoje samo dok igraju na sceni. A što se tiče predstave, željela sam dati posebno mjesto i poetičnim ljubavnim prostorima i prizorima između Otela i Dezdemone. Jer, njihova ljubav je tako izuzetna, posebna, snažna i hrabra. Naime, mlada Mlečanka Dezdemona je napravila nezamisliv prijestup za ono doba, vjenčala se uprkos svim društvenim normama za crnog Otela i stranca. A takav čin bi bio zazoran i osuđen u mnogim sredinama i danas. Osim toga, Otelo je i puno stariji od nje… I u tome je bit ove tragedije, koja prokazuje kako je moguće razoriti jednu tako veliku i posebnu ljubav. Dezdemonu, potpuno nevinu, ubije Otelo, koji, zatrovan strategijom i manipulacijom Jaga, i sam postaje okrutan zločinac.

Učim se na Shakespeareu već više 50 godina. Ono što volim kod Shakespearea i u elizabetinskom teatru je to što on koristi sve vrste teatra, a izvrsno ih međusobno stapa i isprepliće. Recimo, kad je dramska napetost na vrhuncu kod Hamleta, on ubaci grobara ili zanatlije u Snu ljetne noći…

Ja sam isto u predstavu umetnula mali prizor komedije dell arte, kojom je on bio fasciniran, budući da je to punokrvan teatar. Njegovo poznavanje ljudskih duša, ljudskih karaktera i odnosa je neiscrpno, kao i njegova poezija i filozofija. Zato se i dan-danas može učiti o životu čitajući Shakespearea. On stvara i piše punokrvni pučki teatar, a istovremeno je i vrhunski pjesnik, dramatik i filozof. I ako ga se stvarajući predstavu ne iznevjeri, svi ga u publici razumiju… Zaista ga čovjek može otkrivati ponovno i ponovno i može ga tumačiti, a da ga ne iznevjeri na niz načina – bilo u odnosu na vrijeme u kojem ga igramo, ili u odnosu na glumačku osobnost i družinu koja ga interpretira.

Izvor: Al Jazeera