Pitali su: Znate li da smo muslimani?

Piše: Tomislav Šoštarić

Tovarnik – hrvatsko mjesto na granici sa Srbijom prema Šidu, u vruće je ljetno poslijepodne pusto. A prije gotovo godinu dana, ovo mjesto bilo je preplavljeno izbjeglicama, koje su u jednom trenutku u rujnu preko Hrvatske krenule svojim putem dublje u Europu.

Kroz Tovarnik, koji – zajedno sa susjednom Ilačom, s kojom tvori općinu – broji blizu 2.500 stanovnika, je prošlo svih blizu pola milijuna izbjeglica koje su stigle na područje Hrvatske.

Na početku krize svaki ih je dan bilo dvostruko ili čak trostruko više nego stanovnika – njih do 7.000 dnevno je stizalo iz Srbije.

Osmijeh na licu

Sirijci su, kaže Zdenka, bili posebno susretljivi i prijateljski raspoloženi. A svi su općenito u svojoj tragediji bili voljni pomoći. “Jedan dečkić od 12 ili 13 godina pitao me je da li može pomoći. Ja sam rekla da je uvijek dobrodošla pomoć i on je sve to vrijeme s nama bio, radio i pomagao svojima. Svi su oni željeli pomoći i uvijek svi s onim osmijehom na licu”.

Ružnija iskustva, pak, doživjeli su od nekih svojih sunarodnjaka. “Kad smo išli u Zagreb primiti zahvalu „Ponos Hrvatske – bili su napadi u Parizu – bilo je pitanja kako se osjećamo, jesmo mi možda tom napadaču dali komad kruha. Ja kažem: Mi nismo nadležni da provjeravamo njihove dokumente. Mi smo njima pomogli kao ljudi, a na njihovoj je savjesti i duši šta su napravili”, kaže Mirjana.

Kao i žitelji drugih hrvatskih pograničnih mjesta, mještani Tovarnika i Ilače u iznenadnoj i u prvim trenucima zastrašujućoj situaciji, brzo su se pribrali, a mnogima od njih prvo je na pamet palo pitanje – kako pomoći tim ljudima.

Neizdržive vrućine

Među njima su bili i Mirjana Cerjan i Zdenka Čoti iz Ilače te Marko Dukić iz Tovarnika. Selu Ilača zbog angažmana dodijeljena je nagrada “Ponos Hrvatske”.

Ilača je samo prvog dana bila ‘na udaru’. Izbjeglička kriza ostala je u Tovarniku, koji je kasnije rasterećen prihvatilištem u Opatovcu.

Izbjeglice su, kaže Mirjana Cerjan iz Ilače, očekivali jer se o tome govorilo, ali nitko nije očekivao “invaziju”.

“Temperature su bile 35-40 stupnjeva, tu je bilo djece, tu je bilo starih, žena, trudnica. I vidimo mi da oni kroz selo idu prema željezničkoj stanici. Nitko nama nije sugerirao, nitko ništa nije rekao, mi smo se samo pogledali – boce prazne, balone, šta god tko šta ima i na Željezničku, da im damo vode. Prvo je bila navala na nas, svi su htjeli te boce. Međutim, kad su vidjeli da mi konstantno nosimo to, da ćemo im pomoći, onda su se i kupali, prali”, sjeća se Mirjana.

Izbjeglice očekuju vlak koji ne dolazi. Temperatura je neizdrživa, izbjeglice su na otvorenom, na vrućem betonu željezničke postaje i posvuda u selu.

I sami bili izbjeglice

“Vidimo da su i gladni. S obzirom na njihovu vjeru, kulturu, znamo da ne jedu svašta…ha, poznaju kruh, poznaju pekmez. Ništa, svi po kućama i ‘ajmo, domaćeg pekmeza, maži. Kad su vidjeli da smo mi, ‘ajmo tako reći, velikog srca, onda su lijepo stali u red jedan po jedan da se nahrane i napoje. Onda vidiš – djeca iznemogla…'ajmo u trgovine, opustošil… daj jogurta, daj peciva…U cijeloj županiji smo tražili peciva. Taj dan je kod nas bilo preko tisuću izbjeglica, a naše selo ima oko 800 stanovnika. Tko nije mogao otići tamo – stari i bolesni – oni su pitali: jel’ mogu kako pomoći, treba li novaca, da se kupi nešto”.

Stanovnici tog kraja vrlo dobro znaju što to znači biti izbjeglica ili prognanik – ta ih je sudbina zadesila za vrijeme rata u Hrvatskoj. I oni su bili zahvalni, kaže Mirjana, na komadu kruha ili čaši vode.

No, tada su ipak bili u svojoj zemlji, barem na onom neokupiranom dijelu. I sa svojim narodom.

Izbjeglice koje su stigle na njihovo područje bile su u stranoj zemlji, komunikacija je bila teška, sporazumijevalo se kako se znalo i umijelo…na engleskom koliko se moglo. Različite kulture, različite vjere, ali svi ljudi…

“Vidjeli su da mi u selu imamo dvije crkve, katoličke, pa su pitali jel’ mi znamo da su oni muslimani. Mi smo rekli  – prvo moraš bit’ čovjek, a onda ćemo razgovarati o vjeri.”

Zdenka Čoti se, kad je završila kriza u Ilači, angažirala u Tovarniku i Opatovcu. U prihvatilište u Opatovcu išla je kada bi skupila ono što je ljudima potrebno – jedanput ili dvaput tjedno.

Kopanje po kontejnerima

“Svašta sam radila, kopala sam po kontejnerima, tražila sam stvari iz kontejnera, ovdje imamo za tekstil kontejner, pa sam išla. Doslovno čujem što je tko odnio tamo i onda nazovem i pitam ‘jel’ to nešto što bih ja mogla ponijeti tim ljudima, jel’ to čisto, uredno’. Kaže ‘je’ i onda ja tamo”, kaže Zdenka.

U Tovarnik je sa sobom vodila svoje kćerke. One su joj bile prevoditeljice, kaže, jer znaju engleski. Zdenka radi u programu pomoći u kući za starije pa poznaje lijekove. A mnogi od izbjeglica trebali su medicinsku pomoć.

Uz pomoć kćeri objašnjavala im je za što je koji lijek, objašnjavala da ne brinu. Kuhala je i radila sve što je trebalo.

No, najviše joj se u sjećanje urezao događaj kada je dobila na čuvanje djevojčicu čiji je otac morao na dijalizu u Vinkovce, a i mlađi brat morao je liječniku.

Oči u oči

“Curica je ostala doslovno meni na rukama. Ja s njom, pokupim je i odvezem kod sebe kući. I naravno, ona došla sva onako izgubljena, Sara joj je moja dala neku svoju bebicu, ona je nju pričuvala onako uza sebe, gleda u nas, a mi gledamo u nju kao da nam se ne znam ni ja što ukazalo. Doslovno buljimo mi u one njezine okice, ona u nas. I ona doslovno se Sari, mojoj kćerki, onako privukla i tako je zaspala u krilu. Spavala je pet do šest sati. Ja sam stalno gledala da li ona diše, bila je bolesna, i ona je imala temperaturu povišenu pa sam se bojala da mi se neće nešto dogoditi s tuđim djetetom”.

Djevojčicu je okupala, presvukla, nahranila i uspjela vratiti ocu koji ju je po povratku tražio na željezničkoj stanici.

Ne sjeća se više kako se zvala i žao joj je što nije uspjela zadržati kontakt s obitelji, da zna kako su. Iako, njezine su kćeri putem Facebooka i dalje u kontaktu s nekima od izbjeglica.

Sukobi i zahvalnost

Kriza u Ilači završila je nakon prvog dana, a u Tovarniku je bila tek na početku. Situacija se u prvo vrijeme, kaže Mirjana, nije mogla kontrolirati. Izbjeglice su, kaže, bile iscrpljene, žedne i gladne. Bilo je polugolih, bosih. Temperature danju su bile visoke, rujanske noći hladne. Počeli su sukobi između očajnika, koji su stigli iz više država. ali to su, kaže, bili ekstremni slučajevi. U većini bili su kulturni i svi zahvalni domaćinima.

“Nisu mogli vjerovati da smo ih tako dobro primili jer su na toj svojoj ruti svašta prošli i onda je njima bilo nevjerojatno da ima, ‘ajmo tako reći, dobrih ljudi. Možda je to dijelom zato što smo mi to sve prošli prije 20 godina pa je to, onako, vratiš se – ono sa sitnom djecom kad ideš, kad te gleda onako – gledaj izbjeglica nešto traži. A u biti…”.

I Marko Dukić jedan je od onih koji su izbjeglice primili kod sebe – u dvorište. Stigli su, kaže, najednom, sa svih strana, iz polja i smjestili se po njegovim javorom nevjerojatno široke i razgranate krošnje.

Hlad, voda i internet

Iz kuće ni u nju tih dana automobilom nije mogao. Bilo je vruće…trebali su hlad. Bilo ih je, kaže, u njegovom vrtu više od 500 i tamo su boravili tri dana. Hranu su dobivali u suradnji s općinom, a njegova obitelj omogućila im je ono što je mogla u skladu s mogućnostima – sanitarni prostor uz kemijske WC-e koji su organizirani, kavu, napitke…I tehnologiju, da bi se mogli javiti najbližima. 

“Kad sam vidio u kojem su stanju, [ omogućio sam] internet priključak, vodu, struju za punjenje telefona i ono što sam mogao. Sami su došli, dvorište je veliko, nema ograda, oni su vidjeli da je tu hlad, ošišana trava, da je čisto i uredno i jednostavno su sa djecom cijele obitelji došle”.

Europa strahuje da ove jeseni može doći doći do novog vala izbjeglica . Nitko od naših sugovornika ne misli se ponašati drugačije nego prije godinu dana.

U krizi, mještani su ispraznili police svih trgovina. Civilna zaštita, kaže načelnica Općine Tovarnik Ruža Veselčić-Šijaković, radila je danonoćno – čistili su, dizali šatore…Koordinarali su i mještane voljne pomoći, a namirnice su prikupljane sa svih raspoloživih područja.

‘Moje je dvorište otvoreno’

“Naš pekar u Tovarniku jednostavno nije stigao ispeći toliko peciva i kruha koliko je nama trebalo. Zvala me kolegica da pustim robne rezerve, onda sam zvala Vladu RH da se pusti. Onda je tajnica rekla ‘pa ovo, pa ono, pa moram pismeno’. Ja sam rekla – ‘nemate gospođo šta čekati, zovite ministra’. Onda me ministar zvao da je pustio robne rezerve.”

Mnogi su, kaže, uskakali danonoćno, a mnogi su spavali dnevno po tri do četiri sata jer je bilo potrebno stalno biti pripravan. A svi bi to učinili opet, ako zatreba.

“Moje je dvorište otvoreno. Koliko mogu stati, neka stanu, pružit’ ću im ono što mogu”, zaključuje Marko DUkić.

Izvor: Al Jazeera