Gunday: Turski identitet kasni za ekonomskim razvojem

Razgovarao: Jasmin Agić

Turski romanopisac Hakan Gunday rođen je na grčkom otoku Rodos, u porodici karijernih diplomata. Ta činjenica će odrediti njegov život sudbonosno, jer je još od malih nogu imao priliku susretati se s ljudima koji dolaze iz različitih kultura i različitih jezičkih zajednica.

Formalno obrazovanje stjecao je na najprestižnijim turskim univerzitetima, ali njegov nemirni, putnički nerv nije mu nikada davao mira i Gunday je već za vrijeme studija počeo objavljivati članke u novinama, časopisima i magazinima. Prvi roman napisao je i objavio u dobi od 24 godine. Roman Još Gundayeva je osma knjiga proze i, po ocjeni kritike, to je njegovo najupečatljivije i najzrelije romaneskno štivo.

Roman Još, osim što je u Turskoj dosegao bestseler nakladu, izazvao je zgražanje konzervativaca i zabrinutost liberala, nagrađen je Prix Medicis etranger nagradom u 2015. godini. To je nagrada koja se svake godine dodjeljuje  za najbolji roman preveden na francuski jezik i objavljen kod francuskog izdavača, a među onima koji su prije Gundaya blli laureati te nagrade su Orhan Pamuk i nedavno preminuli Umberto Eco.

Po romanu Još Hakana Gundaya snima se film, a novac za posljednju, koprodukcijsku fazu, autor, njegov producent i reditelj došli su potražiti u Sarajevu. Gunday je bio gost Sarajevo Film Festivala i njegovog programa CineLink.

• U romanu Još opisujete sudbinu dječaka Gaze, koji je, zajedno s ocem, dio razgranatog lanca krijumčara ljudima. Koliko je izbjeglička kriza, koja potresa cijeli region i u kojem se nalazi Vaša zemlja, zaista dramatična za Tursku i hoće li ponašanje Evropske unije prema Turskoj to stanje dodatno pogoršati?

– Nije ovo prvi put u historiji da je Turska zemlja imigracije, i nije ovo prvi put da je Turska most spasa za masu očajnih ljudi koji traže sreću i bolji život. Kada ovaj problem posmatramo historijski, onda shvatamo da je nejednakost u razvijenosti i životnom standardu između Istoka i Zapada svakog dana sve veća, tako da je i imigracija onih koji žele doći u neku od zemalja zapadne Evrope sve veća. Ali, ti su ljudi poput duhova. Od istočne do zapadne granice Turske ima 1.500 kilometara i cijeli taj put migranti prolaze, a da ih niko ne primijeti. Zato kažem da su poput duhova, jer o njima se ništa ne govori dok novine ne objave neku vijest, a turske novine objavjuju vijesti o migrantima samo kada završe mrtvi.

Dakle, oni su u Turskoj duhovi sve dok ne umru i, paradoksalno, identitet dobijaju tek svojom smrću. Migranti su uvijek bili u Turskoj, moja zemlja je oduvijek bila dio migrantskog puta, ali sve do početka rata u Siriji bili su potpuno nevidljivi. Tek s izbijanjem rata u Siriji i masovnog dolaska Sirijaca u Tursku počinjemo opažati te ljude, ali i pored toga što su postali vidljivi, niko nije mario za njihovo postojanje. Tek kada su ljudi u Turskoj vidjeli koliko su migranti i izbjeglice očajni, počeli su polako razumijevati njihovu sudbinu.

Odnos koji Evropska unija ima prema Turskoj istovjetan je odnosu koji je nekada Zapadna Njemačka imala prema Turskoj. Godine 1969. Njemačka i Turska su potpisale ugovor o razmjeni radnika. Njemačka je trebala radnu snagu i Turska je dala svoje radnike. To ne bi bilo sporno da se ti radnici nisu birali na prilično nevjerovatan način.

Postojala je u to vrijeme posebna komisija, koja je pregledala zube ljudima u Turskoj i posao u Njemačkoj mogli su dobiti samo oni koji su zadovoljavali bizarne njemačke dentalne standarde. Sve je to više ličilo na odabir životinja nego ljudi koji bi trebali ići raditi u neku stranu zemlju. Tako vam je i danas s problemom propusnosti evropskih granica. Evropskoj uniji je trebao zaštitar i oni su za taj posao unajmili Tursku.

Baš kao i 1969. godine, Turska je i danas, 2016. godine, spremno pristala ispunjavati sve zadatke svojih evropskih nalogodavaca. Za samo dva ili tri dana pregovora već se počelo pričati o tome da bi turski građani tebali dobiti pravo da se neometano kreću unutar šengenske zone, bez vize i bilo kakvih drugih administrativnih ograničenja. To je bio ključni uslov Turske kako bi pristala čuvati evropske granice. Pitam se – zar je trebalo da hiljade ljudi umru utapanjem negdje u Egejskom moru da bih ja lično, na kraju svega, dobio pravo da se neometano krećem unutar šengenskog prostora i, recimo, posjetim Pariz, da pri turističkom obilasku grada fotografiram Eifelov toranj. Kada ljudski život postane objekat pregovaranja, to znači da su u te dogovore uključena sva pitanja osim jednog – sudbine imigranata.

• Naslov Vašeg romana je Još. Ta riječ sugerira kako je jedna od tema knjige potreba junaka da uvijek i iznova traže od života još više. Njih motivira pohlepa i gramzivost, koju naslov romana slikovito sugerira. Koliko ta potreba da uvijek težimo ostvariti nešto više od onoga što posjedujemo karakterizira ljudsku prirodu?

– Jednom, kada sam počeo pisati o tim ljudima, odmah na prvi pogled shvatio sam da pišem o ljudima koji žive “napola”, ako se smijem tako izraziiti. To nisu kompletne osobe, već prije “polovični” ljudi. Šta to znači, odmah ću objasniti. U trenutku kada su napuštali svoje kuće, svi su oni ostavjali polovicu svog bića iza sebe, ostavljali su svoje porodice, svoje snove, svoju budućnost, svoje nade i sve svoje ekonomske resurse, zapravo sve što su stvarno posjedovali. To znači da svi ti ljudi trebaju više kisika, više slobode, više vremena da budu ono što doista jesu. Riječ još u kontekstu moje priče znači odsustvo svega onoga šta su ljudi gradili cijeli svoj život. Oni uvijek traže još iz jednostavnog razloga, jer nisu kompletne, nego “polovične” osobe.

To je veoma mistično i tragično putovanje, i to je esencija mog romanesknog narativa. Svi uglavnom imamo neku profesiju, studirali smo ili se na neki drugi način obučavali za neku profesiju. Neko je, uzmimo za primjer, vrtlar, a neko drugi je astrofizičar, a onda iznenada, zbog cijelog niza veoma neobjašnjivih razloga, neko postane imigrant. Pravo pitanje, ono koje mene interesira, jeste kada ćete ponovo postati ono što ste bili prije nego ste se odlučili napustiti svoj život. Iskustvo nam pokazuje da je odgovor na to pitanje – nikada. Tako da naslov romana i riječ još simboliziraju sve vrijednosti koje su zauvijek nestale onoga trenutka kada čovjek postane migrant.

• Napisali ste roman u kojem su opisane mnoge bezobzirne i okrutne stvari, ali sve iz perspektive jednog djeteta. To je, kako nam se čini, prije narativna varka nego neupitna atribucija, jer je Gaza, i pored svih svojih groznih mana, ipak dijete s kojim suosjećamo i razvijamo prema njemu empatiju, najviše upravo zbog njegove životne dobi. Nije li on, zapravo, lik koji, na neki način, simbolizira mogućnost postojanja ‘oprostivog zla’?

– Pošto mislim da je pisanje najbolji način za dubinsko promišljanje stvari, ja priču koristim da bih postavljao pitanja. Priča mi pomaže da postavim neka važna pitanja, a u romanu Još nastojao sam propitati vezu između individue i društva. Bilo mi je zanimljivo postaviti priču romana na način da se cijela perspektiva sižeja sagledava očima djetata, koje nastoji shvatiti kako društvo funkcionira i na koji su način povezane različte društvene grupe. To je prvi razlog. Drugi razlog je taj da sam želio razumjeti situaciju, gdje se neko rodi i odrasta u jednom veoma poremećenom društvenom okviru, odnosno u sredini gdje nema istinskih moralnih i uzornih autoriteta. Gazin otac je čovjek bez ikakvih skrupula, čije su životne lekcije surove. Jedini savjet koji on daje svome sinu je da mora, po svaku cijenu, preživjeti. A da bi preživio u svakom, čak i najbezazlenijem konfliktu, Gaza mora sebi jasno reći – ili ja, ili on. To je prvo i osnovno pravilo življenja u takvom miljeu i dijete to veoma brzo shvati.

Druga lekcija slijedi kasnije, kada se dijete susretne sa smrću jednog afganistanskog izbjeglice i ostane paraliziran od straha. Tada mu otac veoma žuvijalno savjetuje da se ne brine, jer će on platiti smrt tog čovjeka ljudima kojima ga je trebao preprodati. “Nemoj se brinuti što si ga usmrtio, platit ćemo za njega potrebnu cijenu i život će se nastaviti”, veoma hladno govori sinu. To je najveći šok za to dijete, jer je upravo to trenutak kada shvata da on, ustvari, nema posla s ljudima, nego s robom. I tada izranja ono ključno pitanje – kada ćeš se suočiti s činjenicom da ljudima oduzimaš svaku humanu osobinu samo kako bi bio u stanju na ljude gledati kao na trgovačku robu?

Pitanje je hoće li reagirati kao da je sve to normalno, ili će posumnjati u sve ono što vidi da se čini tim ljudima. Bilo mi je interesantno analizirati ta pitanja kroz prizmu jednog dijeteta, jer da je Gaza odrasla osoba, on nikada ne bi postavio pitanje – zašto. Jer, vidite, djeca uvijek, to im je u prirodi, postavljaju pitanje zašto. Djeca to čine jer nisu živjela dovoljno dugo da bi uspjela spoznati sve nepravde svijeta i življenja u njemu, a odrasli su imali vremena naviknuti se na sve što ih okružuje. Odrasla osoba sve prihvata kao životnu činjenicu. Za odrasle osobe to je ili sitni kriminal ili međunarodni odosi, zavisno iz koje perspektive se posmatra problematika migranata. Mene je najviše interesiralo da vidim kako funkcionira to “malo čudovište” dok se bori samo sa sobom kako ne bi bilo “malo čudovište”.

• Mnogi, posebno na Zapadu, Tursku još  gledaju kroz prizmu orijentalizma i sve što o njoj znaju jesu loši stereotipi. Turska se često opisuje kao istočnjačka zemlja prepuna slika, koje više priliče nekom devetnaestovjekovnom romanu nego stvarnosti današnjice. Vi, opet, prikazujete zemlju koja je sve samo ne idilična, odnosno zemlju koja, kako pišete, ima divlji i neuređen kapitalistički sistem…

– Mislim, da ako počemo pričati o kapitalizmu, moguće je onda reći da su posljedice kapitalističkog ponašanja u Turskoj prilično mjerljive. Turski kapitalizam je mjerljiv pojmom senzibiliteta. Ovo, naravno, govorim metaforički. Senzibiitet je jedna vrsta mišića, koji se neprekidno treba razvijati, i to razvijati na način da sebi uvijek postavljate pitanje tragedije koju možda vaš prvi susjed proživljava. Ako ne radite na senzibiltetu, pretvorit ćete se u kamen.

Kada vaš glavni životni cilj postane želja da posjedujete što veći televizor ili što skuplji automobil, onda počnete nalikovati kamenu, koji nema nikakvih osjećaja. Sve generalizacije su jedna svrsta rasizma i niko ne može i ne smije reći da je Turska zemlja divljeg kapitalizma i ništa drugo. Ali, negativni efekti kapitalizma vidljivi su na svakom koraku u Turskoj. Uzmimo samo za primjer stanje u kojem se nalazi radnička klasa, rudari, industrijski radnici… ono je strašno. Te negativne posljedice kapitalizma se ogledaju i u činjenici da je sve rasprostranjeniji odium prema osnovnim vrijednostima ljudskog života. Kada nemate dobre temelje pri gradnji kuće koju gradite, makar uložili u gradnju mnogo truda, bit će nakaradna. Tako je i s turskim društvom. Mislim da je izgrađeno na pogrešnim temeljima i mislim kako će trebati mnogo vremena da se te nepravilnosti isprave.

• Turska proživljava ekonomsku ekspanziju, koja donosi korjenite društvene promjene. Društvo se neprekidno mijenja, jer je dinamično. Kakve će posljedice ostaviti taj ubrzani razvoj na tursko društvo? Kako će Turska izgledati, recimo, za jednu deceniju od danas, po Vašem mišljenju?

– Mislim da je taj rast veoma munjevit i silovit. Ako usporedimo Tursku s ljudskim organizmom, a ekonomski razvoj s fizičkim vježbanjem, onda bih situaciju s turskim ekonomskim čudom, kako ga mnogi vole nazivati, opisao ovako:

Zamislite to tijelo, koje ne zna ništa o tjelesnom vježbanju, kako se silno nastoji što više razviti. To tijelo, naravno, simbolizira moju zemlju i njenu želju da postigne što veće ekonomske rezultate. Tijelo se iznimno mnogo trudi da se razvije što brže, ali pošto mnoge stvari, u neznanju, radi pogrešno, ono se pogrešno i razvija. Njegov rast je neujednačen, pa su mišići lijeve strane veoma narasli, a oni na desnoj su atrofirali od zapuštenosti.

Tako vam je i s turskim društvom i njegovim razvojem. Možete vi zaraditi mnogo novca, ali ako ga pravilno ne raspodijelite i ne uložite u razvoj demokratije i slobodne misli, pretvorit ćete se u nekog simboličkog bodibilderskog Frankensteina. Nebalansiranost će na kraju proizvesti vaš pad. Turska se mora pogledati u ogledalo i priznati da je na putu ekonomskog razvitka, kao društvo, mnogo puta posrnula.

Turska ima multikulturalno biće i njena društvena tekstura je kozmopolitska. Ta svojstva Turska ne smije nikada izgubiti. Turska živi veoma dinamične društvene promjene, koje su toliko brze i neuhvatljive da slika identiteta kasni za tim razvojem. Turska mora prvo iznova izgraditi svoj identitet, koji će uključiti u tu svijest o kolektivnom sebi i promjene koje su se desile i promjene koje se neprekidno dešavaju.

Turska je jedinstvena zemlja, koja ne liči ni na jednu drugu zemlju, što je, naravno, veoma dobra stvar, ali s druge strane, mi se u izgradnji identiteta ne možemo ugledati ni na jednu drugu zemlju.

Turska je jedinstvena i ona mora naći nove ideje koje je objašnjavaju, mora naći svoj spostveni i nezavisni put društvenog razvoja. Ako to uspije, mireći utjecaje Istoka i Zapada, Turska će biti drugim zemljama primjer društvenog razvitka.

Izvor: Al Jazeera