Filipović: Simbol ljiljana prihvatljiv u Srbiji, ali ne u RS-u

Razgovarala: Saida Mustajbegović
Percepcija određenih simbola vremenom se nerijetko promijeni, tako da njihovo značenje je suprotno onom koje su imali u vrijeme nastanka. Jedan od takvih primjera je kukasti krst u svjetskoj historiji, a ljiljan u balkanskoj.
Emir O. Filipović, docent na predmetima Bosna u ranom srednjem vijeku i Bosna u razvijenom srednjem vijeku na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu objašnjava da se rasprave o različitim historijskim činjenicama najčešće ne vode u stručnoj literaturi, nego su premještene na ideološko bojno polje.
Na primjeru ljiljana sa grba bosanskog kralja Tvrtka objasnio je kako je jedan simbol od nenacionalnog postao nacionalni koji je prihvatljiv u Srbiji, ali ne i Republici Srpskoj. Filipović je doktorsku disertaciju „Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo od 1386. do 1463. godine“ odbranio 2014. godine, a magistarski rad „Viteštvo u srednjovjekovnoj Bosni“ 2009. godine. Autor je knjige „Bosansko kraljevstvo“.
- Neki historičari kažu da svaki narod ima pravo da bira vlastitu povijest. Činjenica je da svjedočimo često odricanjem dijela historije nekih naroda, ali i akcentiranjem opet nekog drugog, u današnjem kontekstu prihvatljivijeg. Šta Vi mislite o tome?
– Postoji potreba da se uz pomoć prošlosti legitimiraju određene pojave ili ideje koje imamo danas. Kada se govori o “biranju vlastite povijesti”, mislim da se to u suštini odnosi na mogućnost neke grupe, naroda ili nacije da odrede neki historijski trenutak ili ličnost oko koje bi se okupljali i kreirali svoje shvatanje kako sebe, tako i svoje prošlost. Stoga ne čudi da pojedine moderne nacije, a ni balkanski slučaj nije izuzetak, najviše pažnje posvećuju onim historijskim periodima kada su pojedine države doživjele naročit politički, ekonomski ili teritorijalni razvoj ili uspon.
Tako, recimo, u srpskoj nacionalnoj ideologiji istaknuto mjesto zauzima car Dušan, pošto je Srbija za njegove vladavine značajno proširila svoje državne granice. U Hrvatskoj povlaštenu poziciju ima kralj Tomislav iz sličnih razloga, dok je danas u Bosni kralj Tvrtko posebno omiljena ličnost onih koji teže da istaknu svoje “pravo” na isključivo tumačenje srednjovjekovne bosanske historije.
Takva shvatanja proističu iz nerazumijevanja političkih struktura u prošlosti, njihovog konteksta i načina na koji su funkcionirali – naime, ne može se razumjeti Bosanska država srednjeg vijeka ako svu pažnju usmjerimo prema kralju Tvrtku. Potrebno je znati ponešto i o njegovom prethodniku i o njegovom nasljedniku ako želimo shvatiti zbog čega je upravo u njegovo vrijeme Bosna doživjela veliki politički uspjeh.
Osim toga, treba spoznati i mnoge druge stvari da bismo mogli ispravno tumačiti šta je tada predstavljao bosanski vladar, i šta bi on eventualno danas mogao predstavljati. Ako se u javnosti nastavi promovirati reduciran, simplificiran i nekritički pristup proučavanju i razumijevanju historije, onda nas ne bi trebalo čuditi da će i dalje pojedine stavke iz prošlosti biti korištene da opravdaju šovinizam, rasizam, pa i ratni zločin, i sve to u ime nacionalne ideje.
- Simboli nerijetko promijene značenje u odnosu na izvorno. U tom kontekstu najčešće se navodi primjer svastike ili kukastog križa koji je danas simbol fašizma, što je potpuni oponent izvornom značenju.
– Simboli po pravilu predstavljaju ili sugeriraju ideje, pokrete, vjerovanja, subjekte i slično. Ono što oni trebaju konceptualno izražavati podložno je promjeni uslijed mnoštva različitih i ne nužno međusobno uvjetovanih faktora, kao što je, naprimjer, porijeklo i namjena određenog znaka, kontekst njegove upotrebe u prošlosti ili način na koji se koristi danas u javnom prostoru. Iz toga proizlazi da smisao simbolu određuje posmatrač koji ga doživljava i tumači, te mu tako ugrađuje značenje. Ako je lišen te dimenzije, on zapravo predstavlja samo crtež.
Međutim, ukoliko se u neki simbol ili znak, najčešće grb ili zastavu, uloži određena ideja, misao ili emotivna snaga, onda on počinje predstavljati grafički reduciran izraz neke ideologije, političkog opredjeljenja i slično, te postaje ključan element u shvatanju kako pojedinac doživljava sebe i identitet grupe kojoj želi pripadati. Primjera da je određeni simbol kroz prošlost svoga postojanja promijenio svoje izvorno ili suštinsko značenje je više. To znači da posmatraču ili osobi koja ga koristi nije uvijek bitan njegov istinski historijski razvoj ili simbolika koju je nekada imao, nego da je fokus postavljen na zamišljenu prošlost tog znaka i njegovu trenutačnu upotrebu koja ima za cilj kreirati most između pojedinca ili grupe i njihovih sadašnjih stavova koje potom projiciraju na prošla vremena. U tom kontekstu je zloupotreba historijskih simbola dosta rasprostranjena.
- Koji se danas simboli iz srednjovjekovne Bosne koriste? Kako se oni interpretiraju danas u odnosu na vrijeme kada su nastali?
– Najpoznatije obilježje iz srednjovjekovne bosanske prošlosti jeste čuveni grb Tvrtka Kotromanića, obrazovan nakon što je 1377. godine krunisan za kralja: na plavom štitu bijela kosa pruga sa šest zlatnih ljiljana. Taj grb ni tokom srednjeg vijeka nije konstantno upotrebljavan, a poslije osmanskog osvojanja je potisnut i sasvim zaboravljen. Iako je uziman u obzir prilikom izbora grba za Bosnu i Hercegovinu tokom austro-ugarske uprave krajem 19. stoljeća i prilikom formiranja socijalističkog društva nakon Drugog svjetskog rata, ni u jednom od ta dva navrata nije odabran kao konačno rješenje.
Ponovo je “otkriven” 1992. godine i službeno usvojen kao državni simbol Republike Bosne i Hercegovine. Ključni faktor u njegovom odabiru bilo je to što u vrijeme svoga nastanka nije bio povezan ni sa jednim nacionalnim pokretom i što je načelno odgovarao svima koji su Bosnu i Hercegovinu doživljavali kao svoju državu. Njime se također htjelo pokazati da Bosna i u simboličkom smislu obnavlja nekadašnju samostalnost. Pozivanjem na simbol vladara koji je postigao značajne rezultate na političkom planu, željelo se sugerirati stanovništvu da je zemlja vraćena na put kojim je išao kralj Tvrtko u smislu nezavisnosti i ekonomskog napretka.
Međutim, iako je inicijalno imao pozitivne konotacije zbog kojih je i bio usvojen, taj grb je tokom ratnih dešavanja i identitetskih promjena koje su uslijed njega nastupile postao povezan samo sa jednom nacionalnom skupinom. Kao takav smatran je nekompatibilan sa idejom s kojom je proklamiran 1992. godine jer je u očima pojedinih suvremenika počeo simbolizirati sasvim nešto drugo, pa su voljom Visokog predstavnika 1998. uvedena, odnosno nametnuta nova, “neutralna” državna obilježja za Bosnu i Hercegovinu.
Ovo pitanje ima i još jednu dimenziju, a ona se odnosi na okolnost da je heraldički znak ljiljana s Tvrtkovog štita u ratnim i poratnim vremenima postepeno počeo predstavljati simbol bosanskih muslimana, Bošnjaka. To se desilo unatoč činjenici da je u svom izvornom, odnosno u ovom slučaju srednjovjekovnom značenju, ljiljan obilježje koje gotovo po svemu predstavlja element preuzet iz kršćanske ikonografije. U principu je riječ o stiliziranom križu koji također sa svoja tri lista simbolizira Sveto trojstvo, te se u slikarstvu najčešće koristi prilikom prikazivanja scene Blagovijesti.
Štaviše, ljiljan na grbu Kotromanića je najvjerovatnije preuzet kao suverenitetski simbol sa grba francuske porodice Anjou koja je tokom 14. stoljeća vladala Ugarskom. Međutim, da se “zaobiđe” kršćanski i anžuvinski karakter bosanskih ljiljana, propagirana je priča da taj heraldički znak u ovom slučaju predstavlja cvijet lilium bosniacum – endemsku vrstu koja raste na obroncima planine Igman, da nisu nama Francuzi izmišljali simbole i slično, a utemeljenje se tražilo na spomenicima iz starog vijeka koji prikazuju ljiljan, ali i na onima iz osmanskog razdoblja. Neovisno od srednjovjekovne Bosne, ljiljan je kao ikonografski i umjetnički motiv bio raširen u cijelom svijetu i po mnogim civilizacijama i kulturama.
- Zanimljivo je također da je ljiljan bio jedan od simbola na novčanicama korištenim na prostoru Republike Srpske tokom 1993. godine, ali je uklonjen. Možete li nam reći nešto o tome?
– Upravo tako. To pokazuje da se značenje simbola može prilagoditi datom trenutku pošto ono nije nužno određeno njegovim porijeklom, izvornim smislom ili prošlošću. Naime, kada je 1882. godine usvojen grb Kraljevine Srbije, na njemu su se kao sastavni element pronašli i heraldički ljiljani, smješteni ispod kandži dvoglavog orla. Kada je 1992. kreiran grb Republike Srpske, njegovi tvorci su posegnuli za jednom vrstom imitacije grba Kraljevine Srbije iz 19. stoljeća, pa su se i na njemu izvorno nalazili ljiljani. Taj grb upotrebljavan je tokom 1992. i 1993. godine i ljiljani na njemu nisu predstavljali problem jer tada nisu postali identificirani sa bošnjačkom nacionalnom idejom. Nedugo potom, oni su uklonjeni. No, zanimljivo je ukazati i na to da bez obzira što su smaknuti iz grba Republike Srpske, gdje su smatrani neprihvatljivima, oni se i dalje nalaze na grbu Republike Srbije. Izvučeni izvan bosanskog političkog konteksta, ljiljani očito ne predstavljaju nikakav problem.
- Možete li nam navesti još neki primjer iz evropske historiografije iz kojeg se vidi da su grbovi – grb promijenili značenje u odnosu na kontekst u kojem su nastali?
– Grbovi su od srednjeg vijeka do danas inače predstavljali ne samo jednu zemlju već i savezništva, veze, odnose pa čak i političke aspiracije. Zanimljiv je primjer da je do početka 19. stoljeća engleski kraljevski grb, pored ostalih elemenata, sadržavao i ljiljane s francuskog grba. To je naslijeđe iz 14. stoljeća, iz vremena Stogodišnjeg rata kada je engleski kralj istakao teritorijalne pretenzije prema Francuskom kraljevstvu, odnosno želio se krunisati francuskom krunom pa je na svoj grb uvrstio i elemente francuskog grba. Bez obzira što je Stogodišnji rat bio završen, i što su u međuvremenu Engleska i Francuska izgradili srdačne i prijateljske odnose, te što je to moglo predstavljati politički problem u određenim trenucima, grb Engleskog kraljevstva nije mijenjan. To pokazuje ukorijenjenost određenih političkih ideja na grbovima, gdje se ponekad mogu zadržati duže nego što je to slučaj u stvarnom svijetu.
- Manastir Mileševa, koji se nalazi na teritoriji Srbije često se spominje kao mjesto krunidbe bosanskog kralja Tvrtka, ali je i jedan od podataka oko kojeg se spore historičari. Možete li nam to pojasniti?
– Ukratko – suvremeni, autentični i vjerodostojni izvori koji bi nam otkrili pojedinosti o krunisanju kralja Tvrtka ne postoje, pa se stoga ni ne može izvan svake sumnje utvrditi ko je krunisao kralja, kada i gdje se to tačno desilo. Unatoč tome, postoje izvori drugog reda, pisani u nešto kasnijim razdobljima, zatim dokumenti koji posredno govore o krunisanju, a tu je i historijski kontekst koji može pomoći u rasvjetljavanju situacije. Historičari se već dugo vremena trude da objedine sve dostupne elemente i sklope jasniju sliku tog ključnog događaja. Međutim, takve praznine u izvorima predstavljaju prostor za slobodnija shvatanja, a potom i različita tumačenja prošlosti.
U vrijeme kada su interpretacije historijskih činjenica usložnjene, možda čak u nekim slučajevima i uvjetovane ideološkim potrebama, pitanja poput onoga gdje je krunisan kralj Tvrtko poprimaju sasvim jednu novu dimenziju. Zbog toga im treba pristupati oprezno i suzdržavati se od kategoričkih tvrdnji. Možda je najbolje reći da o tome postoje različite teorije, i da svaka od njih ima svoje jake i slabe tačke. Starija historiografija je poklanjala puno povjerenje riječima Maura Orbinija, benediktinskog opata koji je 1601. godine u svojoj knjizi “Kraljevstvo Slavena” tvrdio da je Tvrtka okrunio mitropolit manastira u Mileševu, iako historijski izvori prvog mileševskog mitropolita registriraju tek nešto manje od stotinu godina poslije krunidbe.
Mlađe generacije historičara, posebno potaknuti rezultatima arheoloških iskopavanja u crkvi Sv. Nikole u današnjim Arnautovićima kod Visokog, gdje je utvrđeno da se nalazi grob kralja Tvrtka, skloniji su čin krunisanja smjestiti upravo na taj lokalitet. Uzevši sve u obzir, novija teorija bi trebala imati prednost pošto joj u prilog, osim suvremenih izvora i arheološkog materijala, također ide i odgovarajući historijski kontekst. Danas moramo konstatirati da se rasprava o tome pitanju ne vodi u stručnoj literaturi, nego je premještena na ideološko bojno polje. Tamo se, nažalost, pozitivno historijsko saznanje podređuje ideologiji i političkim potrebama.
Izvor: Al Jazeera