Escalante: Smrt je u Meksiku okružena auerolom morbidne misterije

Escalanteov filmski izraz kritika opisuje kao brutalan i izravan (AP)
Escalanteov filmski izraz kritika opisuje kao brutalan i izravan (AP)

Razgovarao: Jasmin Agić

Amat Escalante je nezavisni, meksički, filmski režiser, scenarist i producent koji u svojim filmovima oslikava prilike svoje zemlje ne pokušavajući sliku uljepšati i stilizirati. Školovao se u Barseloni i Havani, gdje je pohađao prestižne filmske škole, a u filmskoj industriji se, isprva, okušao kao montažer, snimatelj i asistent reditelja.

Escalante spada u kategoriju onih reditelja kojima je filmska pripovijest važnija od sekundarnih filmskih elemenata pa je to osnovni razlog zbog kojega filmska kritika njegove filmove, hvaleći, opisuje kao grube i sirove. Njegov filmski naturalizam posjeduje specifičnu filmsku ekspresiju, koja nije ograničena holivudskim kinematografskim pravilima reprezentacije sadržaja.

Amat Escalante snimio je četiri dugometražna igrana filma: Sangre, Los bastardos, Heli  i The Untamed. Za originalan rediteljski postupak prikazan u snimanju filma Heli Amat Escalante je 2013. godine nagrađen Zlatnom palmom na Canskom filmskom festivalu.

Amat Escalante gost je 22. Sarajevo Film Festivala, a njegovi filmovi biće prikazani u programu Posvećeno/Tribute to.

U središtu većine vaših filmova, bez obzira na tematiku, nalazi se motiv nasilja, ali to nije romantizovano i estetski stilizovano nasilje nego brutalno i neposredno pokazivanje gole fizičke sile. Od kuda dolazi potreba za tim nepatvorenim filmskim naturalizmom?

Gledao sam mnogo nasilnih filmova dok sam bio dijete, gledam i sada takve filmove, naravno, ali dobro se sjećam da sam gledao Terminatora i Robocopa i slične filmove koji su prepuni nasilja, ali su istovremeno i veoma emotivni. Kada sam bio mlađi tinejdžer samo sam takve filmove gledao. Moje je mišljenje da su film i nasilje povezani čvrstom i neraskidivom vezom. Filmovi koje ja volim su filmovi obilježeni nasiljem. Odrastajući u Meksiku bio sam okružen nasiljem svakodnevno, ali i reprezentacijom nasilja, koja je bila očigledna i svuda oko mene. Ako izađete na ulicu u Meksiku automatski ste okruženi  predstavama nasilja, jer su sve naslovnice novina ispunjene prizorima mrtvih ljudi. Tako da je čovjek od malih nogu okružen slikama smrti, koje su nerijetko rađene da asociraju privlačnost i kuriozitet.

Smrt je u Meksiku okružena auerolom morbidne misterije, baš kao i seks, primjerice. A smrt je, dobro to znamo, u pravilu okružena nasiljem. Ipak, način na koji prikazujem nasilje jednak  je, u filmskom postupku, svim ostalim temama koje portretiram u svojim filmovima. U prvom filmu Sangre, naprimjer, u jednoj sceni sam, vremenski veoma dugačkoj i fiksiranoj na jedan ograničen prostor, prikazao ljude kako doručkuju i ta je scena bila izuzetno razvučena, jer sam želio da publika osjeti šta znači doručkovati  i želio sam da bude identična stvarnosti. Tako je i sa predstavljanjem nasilja, jer želja mi je uvijek da publika što intenzivnije doživi scene nasilja, kao da nigdje nije bilo rediteljskih intervencija u prizorima. Tu se osjeti utjecaj meksičkih medija i njihovog tretiranja nasilja, koje je neposredno, neprerađeno i veoma direktno.

Pomenuli ste  nekoliko holivudskih filmova, koje navodite kao direktne uzore, što je pomalo začuđujuće, jer filmska kritika vaše filmove opisuje kao veoma promišljene i veoma udaljene, bar kada je riječ o izražajnom planu, od hollywoodske konfekcijske poetike. Kako objašnjavate tu diskrepanciju?

Naravno, gledao sam i druge filmove kada sam bio star deset, ili dvanaest godina. Sada pažljivo analiziram koliko su ti filmovi utjecali na moju poetiku. Naravno, ja ne pravim filmove u Hollywoodu, nemam holivudske budžete i snimam filmove iz jedne sasvim drugačije perspektive. Sazrijevajući otkrio sam druge filmove, druge knjige i druge autore koji su snažno utjecali da se razvijem u filmaša kakav sam danas. Werner Hercog je, kada sada razmišljam, ostavio veliki utjecaj na mene i Rainer Werner Fassbinder i cijeli taj njemački avngardni filmski val. Ti su filmovi otkrili cijeli jedan filmski svijet i polagano su istisnuli holivudske utjecaje, koji su bili veoma jaki. Ako bih imao pravo tumačiti svoju filmsku gramatiku rekao bih da je ona sačinjena od elmenata holivudskog trasha i očitih utjecaja njemačkog avangardnog ekspresionizma.

U vašim filmovima djeca su izložena nasilju, brutalnostima i ostalim ekstremnim društvenim devijacijama. Zašto djecu u svojim filmovima predstavljate u jednom tako neidealiziranom svjetlu i u predstavama kakvih na filmu gotovo i nema?

Djeca su nevina i interesantna. Djeca su fragilna. U svom posljednjem filmu Heli opisujem situaciju u Meksiku, ali sam je pokušao prikazati kroz perspektivu mladih ljudi, jer ako ima budućnosti za tu zemlju onda su to oni i samo mladi mogu popraviti situaciju u Meksiku. Zato volim na filmu prikazivati mladost, jer mislim da ona nosi nadu i perspektivu. Recimo, u mome rodnom gradu Guanajuatou, kada šetate ulicom, možete vidjeti djevojčice od dvanaest ili četrnaest godina kako hodaju sa djecom koju su rodile. Onda sam se zapitao šta se dešava sa djecom koja odrastaju uz majke koje imajiu trinaest ili četranaest godina i bez očeva su.

Viđao sam nasilje u svojoj zemlji pitajući se kakva osoba može odsjeći drugoj osobi glavu, ili objesiti nekoga na mostu, ili zapaliti živog čovjeka i onda gledati kako umire u agoniji. I onda sam počeo uviđati povezanost nasilja s djecom koja odrastaju s maloljetnim majkama, koje su često bile žrtve silovanja i bez očeva koji uopće ne znaju da imaju djecu. Teško je odrastati bez moralnih smjernica i bez etičke poduke, koja dolazi iz doma i porodice. Mnogi ljudi u Meksiku, mnoge odrasle osobe, čine stvarno grozne stvari, a djeca su ili žrtve tih ljudi ili su izložene njihovom utjecaju.

Droga, kriminal, krijumčarenje ljudima i prostitucija velike su teme vaših filmova. Koliko vaši filmovi realno prikazuju život u Meksiku i ne mislite li da su vaši filmovi izvor za tu crnu i onespokojavajuću sliku Meksika, koja izranja na svakom koraku?

To su stvari koje me inspirišu. Ne želim se autocenzurirati. Osim toga, ne radim za turističku zajednicu. Prvo, kada snimam filmove ne očekujem da budu gledani. Snimim ih i oni se gledaju u zemlji i inostranstvu, ali za gledaoce u Meksiku oni su kao neka historijski precizna zabilješka. Percepcija mojih filmova je dvostruka. Jedan dio publike ih prihvaća, a drugi odbija, što je sasvim normalno. Neki se srame kada saznaju da su moji filmovi prikazani izvan zemlje upravo zbog slike koju prenose. Zemlja ima mnogo problema i prvi korak, koji je nužno načiniti, ako želite rješavati taj problem, jeste da priznate kako ste u nevolji. Moja zemlja ima mnogo problema i moramo se suočiti sa tom činjenicom ako želimo mijenjati situaciju. Kada vas neko drugi upozori da imate problem onda ste primorani da se na ovaj, ili onaj način nosite s njim.

Šta je za vas meksička latino kultura i kako vi gledate na njenu bogatu i raznoliku tradiciju?

Meksiko je bogata zemlja na mnogo načina. U kulturnom smislu tu se desio veliki sudar antičke predšpanjolske kulture i europske španjolske kulture koja je došla i nasilno osvojila taj prostor. Znači, to je bio nasilan sudar, treba iznova naglasiti. Po mome mišljenju, Meksiko nema jedinstvenu kulturu i to je prije jedna sasvim raznolika i šarolika mješavina različitih utjecaja. Postoje zato meksički klišeji, koji su snažno prisutni u zemlji, kao npr. sombrero koji bi trebao predstavljati nacionalnu kapu, marijačiji koji su nacionalno muzičko blago, zatim mit da su svi Meksikanci opasni i naoružani, itd. Mnoge stvari koje svijet zna o Meksiku zapravo su vještačke slike napravljene u Hollywoodu, dakle kroz prizmu američkog viđenja zemlje. Dolazim iz tradicije koja se bavi ozbiljnim izučavanjem prošlosti i lično odbijam kulturu svoje zemlje posmatrati kroz navedene klišeje.

Kakav status Meksikanci imaju u Sjedinjenim Američkim Državama ako znamo da su oni tamo građani drugog reda, migrantskog porijekla i u pravilu zaposleni na teškim i slabo plaćenim poslovima. To je bila tema jednog vašeg filma, koji je imao velikog odjeka u Meksiku i Europi, ali ne i u SAD-u?

Moj drugi film Los bastardos bavi se temom Meksikanaca koji žive u Sjedinjenim Američkim Državama. Octavio Paz je napisao knjigu na sličnu temu u kojoj piše o tome kako meksička kultura i američka kultura lebde u prostoru jedna pored druge, ali se nikada ne dodiruju. U Sjedinjenim Američkim Državama je to zaista tako, u to sam se i sam uvjerio. Te dvije kulture su veoma rastavljene jedna od druge i u svome filmu sam želio pokazati šta se desi kada se te dvije kulture susretnu. Toliko Meksikanaca živi u SAD-u , a tako su nevidljivi, jer su mnogi tamo ilegalno i rade najgore moguće poslove. Osim toga, Kalifornija, Arizona Novi Meksiko i Teksas su nekada bili dio Meksika i mnogo ljudi hispano porijekla živi na tim područjima. To je veoma komplikovan odnos. Mnogi ljudi u Americi ne znaju ništa o Meksiku i njegovim žiteljima.

Kako objašnjavate tzv. meksički filmski val u Hollywoodu i taj značajan uspjeh meksičkih filmaša u Sjedinjenim Američkim Državama? Po ocjeni mnogih kritičara tri najvažnija reditelja u Hollywoodu danas su Meksikanci: Alfonso Cuaron, Guillermo del Toro i Alejandro Gonzalez Inarritu?

Mi smo zemlja koja se graniči sa SAD-om. Siguran sam da u Americi ima mnogo kanadskih filmaša, ali o njima se ne priča mnogo jer izgledaju kao prosječni Amerikanci. Ali, nekoliko meksičkih reditelja, snimatelja i montažera veoma su talentovani i uspjeli su za kratko vrijeme ostaviti značajan trag. Hollywood je mjesto koje traži nadarenost i vapi za talentima. Sjetimo se mnogih njemačkih ili danskih reditelja koji su došli u Hollywood. Sada je to slučaj sa Inarrituom, del Torom i Cuaronom. Morate shvatiti da su svi oni otišli u Hollywood, jer su dobili gotovo neograničena sredstva da bi snimali filmove, što je kako vidimo, pomoglo da se njihov talenat razvije. Mnogi se vraćaju u Meksiko, a za to je najbolji primjer pomenuti Alfonso Cuaron koji se vratio iz Hollywooda i snimio u Meksiku odličan film od naslovom Y Tu Mama Tambien. Poslije je ponovo otišao u Hollywood, ali je ipak ostao dio meksičkih filmskih zbivanja na jedan veoma involviran način. Ta pojava mnogo pomaže neafirmiranim filmašima iz Meksika da se probiju u filmskom svijetu.

Kako vidite današnju američku politiku prema Meksiku i posebice šta mislite o Donald Trumpovom širenju antimeksičke histerije i najave da će podići ogroman zid na granici između dvije zemlje?

Donald Trump je simptom nečega mnogo dubljeg i značanijeg. On lično je, po mome sudu, obična budala, ali vješt prodavač svoje ksenofobne poruke, koja ima plodno tlo u velikom dijelu američke javnosti. Trump samo govori ono što ta javnost želi čuti, ništa drugo i ništa više. Ta javnost mrzi Meksikance, jer su rasisti. Trump širi te fobije kako Meksikanci otimaju radna mjesta i kako oni ne govore „američkim“ jezikom iako SAD nema zvaničnog jezika, što znači da „američki“ engleski jezik nije uopšte zvanični jezik te zemlje iako ga većina ljudi osjeća kao svoj maternji jezik. Donald Trump vješto koristi osjećaje ljudi. On zna kako prodati proizvod i on ga za sada uspješno prodaje.

Vidjet ćemo šta će se desiti, ali ja uopšte ne bih bio iznenađen ako Trump pobijedi na izborima i postane predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Amerika nije savršena, shvatite to. Zid između Meksika i SAD-a je već podignut, a on ga samo želi učiniti većim. Ali,to ništa neće značiti, jer će ga svako ko to želi prijeći, baš kao što ga i sada prelazi. Jedino ako ga ukopa kilometar ispod zemlje i digne kilometar u zrak možda bude bilo efekta. To je simbolički zid koji govori da te dvije zemlje, te dvije kulture i te dvije rase moraju ostati zauvijek odvojene jedna od druge. Zid će koštati milijarde dolara bude li izgrađen, a efekata neće biti. Trump može lako pobijediti na izborima i postati predsjednik baš kao što su, kako nas historija uči, pobjeđivali drugi ljudi koji su prodavali mržnju.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO