Abazović: Jedni drugima namećemo sindrom ‘podaničkog mentaliteta’

Decenijama svjedočimo da se regionalni odnosi grade na antagonizmima i neprijateljstvu prema susjedima (Al Jazeera)
Decenijama svjedočimo da se regionalni odnosi grade na antagonizmima i neprijateljstvu prema susjedima (Al Jazeera)

Razgovarala: Snježana Mulić-Sofić

Bošnjaci – Turci, Srbi – Rusi… tako otprilike izgleda paralela koju jedan dio građana u regiji povlači kada je u pitanju njihov identitet. 

Ta identifikacija u nekim slučajevima ide toliko daleko da, kada se, primjerice, između sebe svađaju pojedini Srbi i Bošnjaci, vrijeđanja ne baziraju na diskreditaciji onog drugog, nego njegovog stranog “zaštitnika”, a nasuprot tome veličaju onoga s kim se identificiraju. S druge strane, kada se žele pohvalti, i jedni i drugi, ističu vrline onoga koga smatraju svojim zaštitnikom i s kim se identificiraju…

O ovom svojevrsnom paradoksu, redukcionističkom poimanju religije kao instrumentu etničke mobilizacije, deficitu svijesti o političkom državnom patriotizmu, identifikaciji sa vanjskim “zaštitnicima” i vezanju sudbine za sudbinu velikih sila, o globalnom fenomenu religije kao nedovoljno shvaćene potentne snage koja oblikuje politički diskurs i nizu drugih pitanja razgovaramo sa socilogom religije, dr. Dinom Abazovićem, vanrednim profesorom na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koji predaje nastavne discipline: sociologija religije, religija u međunarodnoj politici, religije savremenog svijeta, religije i konflikti te religija i politika. 

  • Profesore Abazoviću, određeni broj građani u BiH sve češće poistovjećuje svoju sudbinu sa sudbinom Turske ili Rusije, Erdogana ili Putina. Slično je u Srbiji, gdje jedan dio – Sandžak, sebe emotivno veže za Tursku, jug za Kosovo, odnosno Ameriku, a ostatak za Rusiju. Otkud ovakva povezanost i zašto ovdašnji narodi uporno traže neku vrstu političkog mentora i sponzora u stranim silama?

– Mislim da je u pitanju čitav niz faktora koji utiču, bar kada je medijska prezentacija stvarnosti u pitanju, a nije mnogo drugačije i u kolokvijalnim razgovorima također, da stvari izgledaju tako kako ste ih i opisali u postavljenom pitanju. Prvi značajan faktor, rekao bih, jeste da se takvim “prizivanjima stranih sila i patrona”, mada zvuči naizgled paradoksalno, indirektno priznaje politička impotencija domaćih aktera da stvari mijenjaju na bolje u životima svakodnevnih ljudi. Naprosto već decenijama svjedočimo da se regionalni odnosi grade na antagonizmima i neprijateljstvu prema susjedima, a ne u suradnji i miroljubivim partnerstvima.

Potencija svoje moći i eventualne nadmoći nad drugim i drugačijim simbolički se dokazuje “povijesnim savezništvima”, “bratskim nacijama”, “historijskim prijateljstvima”… Drugi jednako važan faktor jeste revitaliziranje političke mitologije, koja se, da parafraziram Francoisa Fureta, služi kontaminacijom prošlosti potrebama naše stvarnosti, ali istovremeno biva i dotjerana vizija današnjice slikama iz „herojske“ prošlosti u kojoj su, na jedan ili drugi način, eto upravo te strane sile imale pozitivnu ulogu.

U svakom slučaju koji ste pomenuli, radi se o političkim mitovima koji su sredstvo da se povrati poremećeni društveni identitet, budući da se novi identiteti rađaju u trenucima sloma postojećeg istorijskog okruženja i bujaju u nastaloj društvenoj praznini. A mit kao mit, podsjetit ću, nije ništa drugo do “mješavina poluistina i divljih praznovjerja” kako bi to rekla Hannah Arendt. Konačno, države regiona su od devedestih godina prošlog stoljeća najčešće tretirane tek kao objekti, a nikako subjekti u međunarodnoj politici i uopće međunarodnim odnosima, a nerijetko je to slučaj i značajnom segmentu unutrašnjih politika, tako da je politički romanticizam sklon političkim mitologijama gotovo neizbježan.

  • Istovremeno se čini da su se bosanski Srbi i Hrvati pozicionirali sebe kao dio nacionalnog korpusa susjednih država. Da li ovaj fenomen slabi snage opredijeljenje ka jačanju integrativnih procesa u BiH?

– Situacija sa bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima i njihov odnos prema susjednim državama naprosto nije u istom registru kao što je slučaj u odgovoru na prethodno pitanje. U prizmi povijesnih kontinuiteta i diskontinuiteta, bar kada je u pitanju relativno skorija prošlost, većinom su stanovnici ovih prostora, dakle i Srbi i Hrvati, živjeli u političkim “tvorevinama” koje su objedinjavale ovaj naš, nazovimo ga, geopolitički prostor, i nastranu imperije i ideologije, ipak su, bar u političkom smislu, bili dijelom jedne cjeline. Raspadom imperija, disolucijama Kraljevine SHS, potom Kraljevine Jugoslavije, te završno sa SFRJ, te sticanjem neovisnosti država sljednica, na sceni je specifična tenzija, bar kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, koja se ogleda u kulturološkom nasuprot političkom pripadanju zajednici.

Klasični evropski koncept nacije-države u potpunosti je implementiran u Srbiji i Hrvatskoj, dok je Bosna i Hercegovina, što je njena sudbinska karakteristika, država nacija (u pluralu). Društveno-politički institucionalizam po dejtonskom receptu nažalost nije u funkciji jačanja prekoetničke kohezije i izgradnje nadnacionalne političke zajednice, pri čemu se nadnacionalno ne smije tumači po definiciji kao antinacionalno. Radi se o principu da se prvo pripada svojoj političkoj zajednici, pa tek onda distinktivnim nacionalnim, kulturnim, religijskim ili teritorijalnim identitetima. Sve dok navedeni princip na zaživi u političkoj realnosti, na dobrobit svih, ali baš svih stanovnika Bosne i Hercegovine, dakle onih koji čine njenu političku zajednicu, situacija se neće mijenjati od ovoga čemu danas svjedočimo.            

  • Ima li opravdanja za navode da Turci štite Bošnjake, Rusi Srbe, Nijemci Hrvate.. ili se radi o specifičnom obliku širenja geopolitičkog utjecaja velikih regionalnih sila, mobilizacijom na bazi kulturološke i vjerske pripadnosti?

– Naravno da nema opravdanja, samo su interesi vječni. Različiti su mehanizmi da se interes maksimalizira. U kombinaciji sa gore opisanom fabrikacijom političke mitologije, najgore što se može desiti jeste njegovanje klime u kojoj jedni drugima namećemo sindrom “podaničkog mentaliteta”, na vlastite štete, a za tuđu korist.

  • Dok su neki građani spremni emotivno podržati procese u drugim zemljama, izgleda da nema tako jakog emotivnog žara kada je riječ o sudbinskim pitanjima u matičnoj državi.  Tako, u tzv. zapadnom Mostaru imamo navijačke podrške reprezentaciji Hrvatske, i drugih zapadoevopskih zemalja, a samo ne reprezentaciji BiH, u Banjoj Luci navijaju za Ruse, u Sarajevu za Turke, u RS-u dočekuju Kozake, Putinove bajkere… Uz puno uvažavanje podrške drugima, možemo li govoriti o podaničkoj svijesti i krizi identiteta koji su nadjačali patriotizam i ljubav prema vlastitoj domovini?

– Nešto sam o tome rekao u odgovoru na prvo pitanje, mislim na poremećene društvene identitete. Nisam sklon zaključivati na osnovu pojedinačnih manifestacija niti izvoditi zaključke po osnovu analogija. Ne sporim da su prisutne prakse koje pominjete, ali šta doista misli “tiha većina” suočena sa problemima svakodnevnog života, koja dakako nije predmetom medijske prezentacije i nije akter pomenutih manifestacija, o tome ne znamo mnogo.

Ali jedno je sigurno, na sceni jeste kriza tzv. ustavnog patriotizma, odnosno osjećaja ne samo pripadnosti već i izgradnji zajedničke političke zajednice i svijesti, međutim trenutni institucionalni okvir ne nudi mnogo manevarskog prostora za djelovanje. To se srećom ne odnosi na manjinu, ali značajnu, koja u polju civilnog društva i aktivizma postiže izvanredne rezultate koji svjedoče da je drugačija Bosna i Hercegovina od ove koju ste ilustrirali u pitanju – moguća.

  • Možemo li ovdje govoriti o instrumentalizaciji religije kao glavnom mobilizacijskom mehanizmu za jačanje etničkih nacionalizama nauštrb njenih etičkih vrijednosti?

– Da, više puta sam o tome pisao i govorio, religija je od početka devedesetih godina prošlog stoljeća do danas u regiji čvrsta politička činjenica. I to nije dobro! Najblaže rečeno, ne živi se duhovno u političkom životu, već politički u duhovnom životu! Kolega i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu Ivan Šarčević je izvrsno poentirao u svojoj knjizi da se nažalost, u našoj praksi, od propovijedi, hutbi do hramova i spomenika, sekularizirano, dakle nacionalističko zlopamćenje apsorbira i zloupotrebljava vjerničko sjećanje. A utemeljujući događaji kod nas dominantnih religija su oslobađajući, nisu zlopamtilački niti osvetnički!

Mislim da je prioritet organizirane religije raditi na tome da se suoči sa tamnom stranom svoje nedavne prošlosti i prekine sa zloupotrebom religije u izvanreligijske svrhe bilo da se radi o unutarnjim akterima, bilo onim izvan struktura religijskih zajednica.

  • Da li se u navedenim slučajevima radi o spontano nastalom fenomenu ili je riječ o fabriciranom dizajnu koji možda planski oblikuju agensi regionalnih sila koje se na Balkanu nadmeću za primat i kontrolu teritorija, ali i svijesti stanovnika?

– Povratak religije kao političke činjenice nije samo regionalni, već globalni fenomen. Nadalje, svjedočimo i specifičnom postsuverenitetskom prekrojavanju geopolitičkih sfera širom svijeta. Naravno da Balkan ima svoje specifičnosti, kao što je to slučaj i u mnogim drugim regijama sa njima imanentnih specifičnostima. Sve je to nerijetko podložno površnim interpretacijama i plodno tle za teorije zavjera. Treba se čuvati generalizacija, ali isto tako promišljati o tendencijama i argumentirano ukazivati na kauzalne veze. Ko god zanemari uticaj religije na politiku, mislim da je u krivu. U kojoj mjeri i u kojem slučaju, drugo je pitanje.  

  • Po čemu se zapravo mjeri nivo „prijateljstva“ pomenutih država prema narodima i državama Balkana. Radi li se ovdje samo o retoričkoj podršci ili nju prate i razvojni programi? Činjenica je da Turska nije najveći investitor u BiH, zapravo je više investirala u Srbiju, s druge strane Rusija ima više obećanja nego realiziranih investicija u Srbiji, a Njemačka je glavni finansijski sponzor Srbije na njenom putu u Evropsku uniju.

– Prisutna je tendencija kod nas da se ekonomiji pripisuje mnogo veća uloga u konsolidaciji poremećenih društvenih odnosa nego što je to doista slučaj. Ekonomija jeste važan, veoma važan element jednačine, ali nikada i nigdje nije bila ključni faktor. Hladnoj i do u tančine iskalkuliranoj poduzetničkoj ekonomskoj pragmi, dakako ne govorim o ekonomskom mešetarenju, treba racionalan kontekst i pravna sigurnost koju obezbjeđuju stabilan društveno-politički sistem i ono što se kolokvijalno naziva povoljno poslovno okruženje.

S druge strane, državno sponzorirani ekonomski projekti odraz su politike koja je usko vezana sa razvojem vanjskopolitičke agende konkretne države. Mislim da je u našem slučaju bitnije orijentirati se na prvi aspekt, dakle analizirati zašto nas u “širokom luku” zaobilaze poduzetničke inicijative, strana privatna ulaganja i partnerstva itd. Sve dok se unutrašnje političke prilike ne stabiliziraju i ne postanemo koliko-toliko stabilno društvo, sa vlastitom orjentiranošću i prioritetima, primjeri koje navodite biti će samo i isključivo u funkciji ilustracije koliko smo sve više objekti a sve manje subjekti politika, pa i ekonomskih.      

  • Institut za evropske poslove nedavno je proveo anketu u Srbiji u kojoj je učestvovalo 1.007 ispitanika. Na osnovu rezultata ove ankete veliki broj medija je objavio da “Srbi najviše vole Ruse, a najmanje Hrvate”. Koliko su ovakve ankete stvarni pokazatelj raspoloženja među narodima a koliko zapravo one utječu na oblikovanje svijesti o drugom i drugačijem?

– Najiskrenije, ne sumnjam u metolodolgiju pomenutog instituta, ali nisam je vidio tako da je nezahvalno komentirati rezultate ankete. Ipak, opća napomena, nakon svih ovih godina i istraživanja u kojima sam učestvovao ili imao priliku konsultirati metodološki instrumentarij, i u slučaju najprofesionalnije dizajniranih i implementiranih anketa, faktor koji se pojavljuje kao neizbježan jeste “društveno poželjno odgovaranje”. Odnosno, ispitanici unaprijed kalkuliraju sa odgovorima i najčešće optiraju za one odgovore za koje drže da su društveno najprihvatljiviji. To je poseban indikator ovdašnje političke kulture. U znanstvenoj perspektivi naprosto moramo računati na taj fenomen.

Također, treba imati u vidu da se javno mnijenje kreira i stvara, nije to tek zbir pojedinačnih mišljenja iznesenih u javnosti. Čini mi se da je jasno ko danas u regionalnom kontekstu, te na principu kojih politika, ima poluge, sredstva i mehanizme kreiranja javnog mnijenja.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO