Izraelski derviš

Cohena je privukla Rumijeva poezija (Al Jazeera)
Cohena je privukla Rumijeva poezija (Al Jazeera)

Miki Cohen je 58-godišnji univerzitetski profesor koji je “otkrio“ djela Dželaludina Rumija, muslimanskog pjesnika i sufijskog mistika iz 13. stoljeća.

Privučen Rumijevim pisanjem i filozofijom, Cohen prevodi njegova djela na hebrejski i prakticira derviški ples u molitvi.

Ono što čini Cohenovu priču tako iznimnom je činjenica da je on Izraelac. Sin preživjelog iz holokausta i veteran arapsko-izraelskog rata iz 1973. godine, Cohen se pronašao u potrazi za odgovorima o svome duhovnom identitetu.

“Bio sam u izraelskoj vojsci tokom rata ’73. godine. Ratni mentalitet, ubilački mentalitet, osjećaj da smo mi sa jedne strane žrtve, a sa druge strane su napadači. Pa, ko smo mi? Tako sam, znate, počeo tražiti veće odgovore, dublje, bolje rečeno… Mnogo godina sam tragao na mnogim mjestima“, govori.

Zajedno sa nekoliko drugih Izraelaca on je vodio duhovnu potragu i bio privučen misticizmom sufizma.

No, Cohen ide korak dalje. Putuje u Konyu u centralnoj Turskoj, mjesto gdje počiva Rumi i grad nekada poznat kao „Tvrđava islama“, sa reputacijom vjerskog konzervatizma. To je centar mevlevijskog reda u islamu.

Cohen je postao jedan od nekoliko stranaca – i svakako jedini Izraelac – kojem je odobren pristup unutrašnjem svetištu derviša ovog reda.


Piše: Yelda Yanat Kapkin

Upoznala sam Mikija Cohena, izraelskog univerzitetskog profesora, 2003. godine na seminaru o filmu. Predavao je na temu pisanja scenarija i tada sam bila na magistarskom studiju.

Tokom predavanja smo počeli iznositi neke privatne priče i otkrila sam kako je on proveo svoj život tražeći duhovni način života koji mu odgovara. Nakon predavanja, priča je skrenula ka duhovnim liderima i na kraju ka Rumiju, islamskom naučniku, filozofu i pjesniku koji je živio u Anadoliji.

Tada je Miki veoma malo znao o Rumiju. No, postavljao je mnogo pitanja i pokušala sam mu objasniti Rumijevu filozofiju „Božanske ljubavi“ onoliko dobro koliko sam mogla.

Kada smo se naredni put sreli – to je bilo 2004. godine na izraelskom filmskom festivalu – vidjela sam kako je Mikijevo znanje o Rumiju poraslo. Razvio je veliki entuzijazam ka njegovoj poeziji i bio je pod jakim utjecajem njegovog učenja. To je bilo približno u ono vrijeme kada se iselio iz svoje kuće, kupio karavan i odlučio se na putovanja.

Dobila sam poziv 2005. godine od Mikija kada mi je kazao: „Idem u Konyu“.

Pomoć u prijevodu

Konya je turski grad gdje je Rumi proveo svoj život. Miki mi je objasnio kako bi volio posjetiti Rumijev grob i naučiti “sema ples”, vrtložno kretanje koje je prakticirao Rumi.

Sjećam se kako sam tada mislila kako je nemoguće da Miki ispuni svoje ambicije. Konya je vjerski centar za Rumijeve sljedbenike, mevlevijske derviše, te pokušala sam ga upozoriti kako će biti teško dobiti pristup tamo – ne samo zato što je Jevrej, već i Izraelac. Nije me slušao.

No, kada me je pozvao sedmicu kasnje, bio je prihvaćen kao gost kod mevlevija i bio je počeo učiti semu. To je bilo kao čudo.

Malo ko je u tom redu govorio engleski jezik i Miki nije mogao komunicirati sa većinom svojih učitelja, pa sam odlučila da mu pomognem u prijevodu, putem telefona, tokom nekih časova i u potpunosti u njegovom prvom prihvatnom ritualu.

Kao rediteljica, znala sam kako je Mikijeva priča veoma posebna. Tokom godina smo ostali u kontaktu i pratila sam njegovu priču kada se preselio u pećinu na planini, upoznao suprugu Ayelet, izgradio mjesto na svojoj zemlji za semu i počeo to prakticirati dva puta dnevno.

Kada sam saznala da planira drugi put putovati u Konyu na obuku 2011. godine, nisam imala nimalo sumnje kako je to vrijeme da sve snimim.

Nisam bila sigurna da li će Miki željeti da ga snimam, dijelom jer bi pojavljivanje na televiziji bilo u žestokom kontrastu sa njegovim boravkom u izolaciji na planini. Ali, suprotno mojim strahovima, odmah je rekao „da“. Tada nisam bila svjesna da je biti derviš jednostavno govorenje „da“ svemu što ti život donosi.

Prvo sam snimala njegov život u Izraelu, boravila sa Mikijem i njegovom suprugom u njihovoj pećini. Potom smo otputovali u Konyu.

Snimanje rituala zikra

Bio je ramazan. Pošto nikada ranije nisam bila u Konyi, nisam mogla zamisliti kako izgledati ovaj grad, čiji su stanovnici izrazito religiozni, tokom ramazana. No, mislila sam kako će snimanje u mojoj rodnoj zemlji biti jednostavnije od snimanja u Izraelu. Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim koliko sam tada griješila.

Bilo je teško pronaći sagovornike tokom posta, no kada sam i mogla doći do njih – komunikacija nije bila jednostavna. Nisu bili naviknuti biti tako blizu ženi i tokom razgovora, često im je bilo teško gledati me u oči.

Također je bilo teško uvjeriti mevlevijske derviše da govore pred kamerama – biti ponizan je u srcu derviškog bića, a biti pred kamerom nije u skladu s njihovim načinom života.

No, najveći izazov od svih je bila mogućnost snimanja rituala zikra. Ženama tada nije dozvoljen pristup i trebala mi je sedmica da dobijem dozvolu za snimanje, ali pod jednim uvjetom: da budem u toj mjeri nevidljiva da derviši ne bi bili ometeni mojim prisustvom, kako bi se mogli u potpunosti izgubiti u ritualu.

Postali smo prva ekipa koja je snimila taj ritual, a Miki je postao prvi Jevrej kojem je ikada dozvoljeno da se pridruži ritualu zikra u tom mevlevijskom redu.

Film možete pogledati ovdje

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike TEME
POPULARNO