Černobiljska molitva – hronika budućnosti

Svi ljudi u knjizi Svetlane Aleksijevič pričaju svoju sudbinu i stapaju se u jednu jedinstvenu černobiljsku molitvu (Al Jazeera)

Piše: Hadis Kurtović

Ono što izuzima književnost pa tako i knjigu jeste mogućnost odlaska na sva moguća mjesta i vremena, pri tome da ne izađete iz svoje sobe i ugodnog kreveta. Taj izuzetak čini knjigu onom vrstom ekstaze koja se pamti dovijeka. Jedno od takvih djela, koje nas vodi na opasno mjesto, kontaminiranu zonu, jeste djelo bjeloruske nobelovke Svetlane Aleksijevič.

Njezina knjiga Černobiljska molitva hronika budućnosti je prošle godine dobila Nobelovu nagradu za književnost. Vrlo potresna knjiga sa svjedočenjima od kojih se diže kosa na glavi.

‘Roman glasova’

Svetlana Aleksijevič je novinarka i spisateljica, koja je svoje novinarsko iskustvo unijela u književnost. Kratke rečenice, visoki naboj emocija i iskrenih stremljenja da se ljudska sudbina prenese na čitaoca izdvaja ovu spisateljicu u onu kategoriju autora čija se djela čitaju po nekoliko puta. Glavni protagonisti dokumentarističke proze su žrtve, spasioci, djeca, vojnici, naučnici, psiholozi, te stanovnici konaminirane zone Černobilja i okoline.

Svi oni pričaju svoju sudbinu i stapaju se u jednu jedinstvenu černobiljsku molitvu za stradale i one koji će nositi teške posljedice cijelog života. Isto tako, komisija za Nobela obrazlaže; „za njeno višeglasno stvaralaštvo – spomenik stradanju i herojstvu u naše vrijema“. Aleksijevič je od grada do grada, od sela do sela odlazila svojim mikrofonom i notesom te bilježila ljudske sudbine, nesreće i borbe za život. Ovaj „roman glasova“, ispovijesti, svjedočanstva kojeg je pisala deset godina dokazuje koliko je vremena utrošila sastavljajući roman koji vas ostavlja bez daha.

Mnogi književni kritičari pišu da je Svetlana tvorac novog književnog žanra te da je tvorac jednog novog tipa autora. Ona se distancira od naratora, ne upliće se u monolog likova. Međutim, autor je prisutan unutar teksta sa kratkim didaskalijama tipa; „zaustavlja se“, „smije se“, „plače“. Ovim didaskalijama se osjeća da ona sluša svoga sagovornika i uspjeva unijeti u tekst svoju empatiju prema sagovorniku. Međutim, ono što čini Svetlanino djelo umjetničkim jeste i njezina orginalnost pri organizaciji dokumentarističkog materijala. Monologe ljudi je ona podijelila na tri dijela, a svakog monologu je dat karakterističan naslov u vidu sižea, na primjer, „Monolog o tome da se najstrašnije stvari u životu dešavaju tiho i prirodno“, ili „Monolog o tome kako je lako postati zemlja“.

Černobilijski ljudi

Černobilijski ljudi, kako su se i sami zvali, nakon eksplozije reaktora, stajali su u crnoj prašini. Razgovarali. Udisali. Divili se. Neki su prelazili i po deset kilometara autima, biciklima, da vide i da se dive. Nisu znali da smrt može da bude tako lijepa. Jedna nesuđena majka priča svoju sudbinu:

„Htjela sam da rodim iz ljubavi. Čekali smo previjenac. Muž je želio dječaka, ja – djevojčicu. Ljekari su me nagovarali: ‘Treba da abortirate. Vaš muž je dugo bio u Černobilju.’ On je šofer i tamo su ga pozvali već u prvim danima. Vozili su pjesak i cement. Ali ja niko nisam vjerovala. Nisam htjela da vjerujem. Čitala sam u knjigama da ljubav može sve da pobjedi. Čak i smrt. Djetence se rodilo mrtvo. Bez dva prstića. Djevojčica. Plakala sam. ‘Barem da ima sve prstiće. Djevojčica je …“

P.S. 26. aprila 1986. g. u 1 sat 23 minute 58 sekundi – niz eksplozija uništio je reaktor i zgradu 4. energetskog bloka Černobiljske nuklearne elektrane, smještene nedaleko od bjeloruske granice. Černobilska katastrofa najveća je tehnološka katastrofa XX. stoljeća.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO