Jedna porodična bura

Detalj iz predstave "Jesenja sonata" (Slaven Vilus)

Piše: Nataša Gvozdenović

Jagoš Marković režirao je Jesenju sonatu Ingmara Bergmana. Predstava je premijerno izvedena ovog meseca u Gradu teatru Budva, a kako je nastala kao koprodukcija Grada teatra i beogradskog Atejea 212, svoju premijeru u zatvorenom imaće ovog septembra u Ateljeu.

U predstavi  igraju Tanja Bošković, Branka Šelić, Jelena Petrović i Mladen Andrejević. Prva asocijacija na Jesenju sonatu  je čuveni Bergmanov film, sa Liv Ulman i Ingrid Bergman, kojoj je to bila poslednja uloga.  

Komad u svome središtu ima priču o porodičnim odnosima. Eva- pastorova žena, koja živi sa mužem naizgled miran život,  poziva majku Šarlotu, slavnu pijanistkinju, da se susretnu nakon sedam godina.

Eva brine o Heleni, svojoj bolesnoj sestri, koja ne može da govori, ni da hoda.  Susret bi trebalo da bude  pomirenje između majke i kćerke, međutim on sa sobom otvori jednu nepreglednu ranu punu tenzija, neizgovorenog gneva, ljutnje, želje za prihvatanjem…. Interesantno je da je scena gotovo prazna. Na njoj je samo veliki crni sto za kojim se jede, razgovara, svađa. Reditelj zna – naposletku kada sklonimo sve iza čega se skrivamo – suočimo se s time da ostaju samo odnosi-  koji bole ili hrane.

Bergmanov hit

Branka Šelić igra Evu, pastorovu ženu, koja se sa majkom Šarlotom obračunava surovo i u ogromnoj želji da je majka prihvati i voli. Kadaćemo prestati da se igramo majke i ćerke?“, ona pita majku u jednom trenutku. Mladen Andrejević njenog muža igra uzdržano, on ne remeti, ali u njemu osetite neki neizgovoreni krik.

Branka Šelić ističe da su bili apsolutno svesni, radeći na predstavi, da je Bergmanov film bio veliki hit, a i da je u to vreme (1978. godine) i psihoanaliza bila veliki hit.

„Čini mi se da danas ljudi još više žive u traumama nego u vreme kada je Bergman snimao svoj film, ali smo danas naučili više da ih sakrivamo. To je ono od čega sam krenula. Lik Eve sam gradila tako da se spolja ne vidi da joj je duša izlomljena i ono što mi je bilo važno je da je njen centar njeno uporište, a to je upravo njena vera – da smo svi mi zajedno, da se spajamo na nekom duhovnom nivou.

Duboko verujem da kada pojedinac pokušava da radi na sebi, kada pokušava da promeni svoju svest, da se tako menja svest čitavog naroda. Vi kada vidite Bergmanov tekst – vi vidite da imate posla sa jednom ozbiljnom nacijom – koliko je sve to duboko promišljeno, koliko se značaja daje i čoveku i upravo jednoj duhovnoj razini. Ne znam kome odgovara to naše zatrpavanje i nebavljenje nama samima. No, svako ima izbor, razumem da je to nekom možda preteško i da ne želi da se bavi sobom, to zavisi od rezilijence ličnosti, ja to ne osudjujem. Sa druge strane smatram da je važno da kroz pozorište, kroz film uspemo da se dotaknemo nekih važnih tema.

Pozorište je drugačije od knjige – u njemu postoji snažna emotivna razmena, ljudi dele zajednički doživljaj. Slično kao u psihodrami – vi morate nogom i dušom i glavom da prođete kroz to iskustvo da biste ga pojmili psihofizički. Nije dovoljno samo pročitati. Ovo je priča o odnosu majke i kćerke, a to je jedan od ključnih odnosa koji formiraju čovekov emotivni život.

Ono što Evu determiniše, jer  mislim da se ona ne bi borila toliko za sebe, jeste to što brani sestru. Zato ima pravo da bude surovija nego što bi bila da govori samo o sebi.

Bio je veliki izazov rad na predstavi, jer nismo mogli da koristimo ista sredstva kao na filmu, naravno. Mi smo išli na brži ritam, ekspresivniju glumu… Prosto smo pravili predstavu , a već po tom tekstu postoji kultni film, time je odgovornost veća.“

Darovita pijanistkinja

Šarlotu, Tanja Bošković igra moćno, toliko snažno da je pravo uživanje gledati je. Igra tu sebičnu i darovitu pijanistkinju koja nije sposobna da voli nikog doli samu sebe gotovo divlje i htonski, što nije uobičajen stil za nju.

„Pročitala sam nešto što je Bergman napisao o svom radu sa Ingrid“objašnjava Tanja Bošković. Ja sam imala drugu ideju kako ovo treba raditi, kao i Ingrid. Bergman je prisilio da radi nešto drugo. Jagoš me prisilio da radim nešto drugo. To je dobro za mene i za ovu ulogu. Vitalnost koju imaju muzičari, a naročito muzičarke je drugačija od one koju nose glumci. Ima nešto u tome divlje.To sam donela na scenu..

Mlada Jelena Petrović igra Helenu, ćerku kojoj je oduzeta moć kretanja i govora usled psihološke traume, kojoj opet uzrok možemo tražiti u majčinom zanemarivanju. Ona se zapravo izražava nemim prisustvom, ili krikom i kaže, da se gradeći lik u velikoj meri služila intuicijom:

„Kada su u pitanju ovako ozbiljni komadi koji su vrlo jasni, onda tu nema razloga da postavljate mnogo pitanja, prosto vam duša odgovori sama , ako ste fokusirani. Na jedan način ja pratim kao i publika šta se dešava ma sceni, samo sa druge strane.

Tu ima ljubavi , mržnje, osvete… strašno je kada je neko odbačen. Tanja brani Šarlotu i Jagoš je dosta odbranio te žene kakve god bile. Na kraju krajeva niko ne može da vam zabrani ljubav i borbu, niko ne može da vam zabrani da maštate i borite se za nešto… u ovom komadu – moj lik Helena je psihološki u bazi zdrava osoba, bez obzira što je toliko stradala,tako je doživljavam, a ona je svakako veliki sanjar.

Imate tu situaciju – ona sanja da će se majka jednom vratiti, a bolest, koja je negde izazvana majčinim zanemarivanjem progresivno napreduje. Kraj je takav da ostavlja sliku otvorenom , ostavljeno je gledaocu da predstavu u svojoj glavi i srcu završi kako želi. Nadam se da smo našom glumom i kontaktom koji ostvarujemo sa publikom učinili da teatar bude i ovog puta poprište borbe i oslobađanja.“

Ambijentalni teatar

Snaga ove pripovesti leži u tome što  pokrene gledaoca, da, nakon što je ispratio i zahvaljujući žestokoj glumi bio i sam deo poprišta jedne porodične drame, shvati da je dovoljno oduzeti nekom ulogu i njegova moć nestaje, a snaga se dalje može produktivno upotrebiti. Uspešno je tu bergmanovsku poruku preneo reditelj Jagoš Marković i čitav tim predstave igrajući, bez ostatka,  junake koji ne vladaju svojim strastima, pa dalje ni svojim odnosima.

Dodajte tome privlačnost ambijentalnog pozorišta – igralo se na novoj sceni Grada teatra Vještica u Bečićima – koja ima moć da vam pokaže snagu priče koja se širi unedogled, negde u crnogorskoj prirodi pruža svoje završetke…A Grad teatar pokazuje da jeste, kako ga naziva direktor Blažo Radoman- „Vimbldon mediteranskog ambijentalnog teatra“.

Izvor: Al Jazeera