Srbija tek kopa temelje, a EU postavlja ukrasne fasade

Za dio problema sami poljoprivrednici smatraju odgovornim sebe i kolege jer se ne uspijevaju udružiti i nastupiti zajedno prema tržištu (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Tomislav Šoštarić

Smanjenje poticaja i proračunskih sredstava, nekorištenje sredstava iz predpristupnih fondova Europske unije, uvoz i nekonkurentnost domaćih proizvođača, brojni strukturni i strateški problemi, posljedično sve veće neobrađene površine i teška svakodnevnica, realnost su poljoprivrednika iz Srbije.

A polja, sjetve, žetve, stoka i brojni drugi poslovi i obveze, ne mogu stajati i čekati bolje dane. Za razliku od 175 milijuna eura, koji su Srbiji na raspolaganju za razdoblje od 2014 – 2020. u programu IPARD, ali još nedostupni zbog procjena o spremnosti sustava za implementaciju tog programa.

Potencijal koji nikako da se aktualizira

U međuvremenu u Srbiji, kao i u nekim susjednim zemljama, i dalje se o poljoprivredi govori kao o jednom od najvećih razvojnih potencijala, koji nikako da se aktualizira.

Šansa u manjim i srednjim farmama

Ekološka proizvodnja, navodi Sanja Bugarski, vlasnica farme i predsjednica Centralne asocijacije proizvođača mleka Vojvodine, trenutačno nije rješenje jer za to treba imati kupce i plasman, za što je nužna ozbiljna strategija i odluka države da se ide u tom smjeru. Neprofitabilnost uzgoja tradicionalnih kultura, kaže, relativno je pitanje u odnosu na druge vrste ulaganja, a maline i drugo bobičasto voće nedvojbeno su jedni od ‘aduta’ Srbije. Unatoč mišljenjima da veliki agrarni sustavi ne moraju biti loše rješenje, ističe kako zemlje EU-a s najvećim sustavima i farmama, nasljedstvom kolektivne socijalističke proizvodnje, imaju i najveće probleme. 

“Najlakše prolaze upravo države sa manjim i srednjim farmama poput Holandije i Nemačke, gde porodica nosi poljoprivrednu akativnost. Nije problem u veličini sistema, već u regulativama i ekološkim uslovima koji, da bi se ispoštovali, imaju svoju ekonomsku cenu za razliku od SAD-a, Kanade i ostalih svetskih proizvođača mesa i mleka, koji nemaju tako stroge uslove koje moraju da ispoštuju da bi se bavile određenom delatnošću”.

Milan Kovačević je voćar iz Čerevića – on i njegovi kolege uzgajaju voće, pšenicu, kukuruz, podižu vinograde. Proizvodnja, kaže, iz godine u godinu raste, plantaže se šire i kraj sada ima ozbiljne proizvođače voća.

“Naši proizvodi su jeftiniji od uvoznih, što je i normalno jer uvozna roba ima troškove carine prevoza, spakovana je po evropskim standardima  i ima zastićeno poreklo. A mi radimo preko poljoprivrednih gazdinstva i prodajemo većim trgovinskim lancima robu, odnosno većim firmama”, kaže Milan.

No, pomoć države u cilju kapitaliziranja tih i drugih prednosti je slaba – smatra da nedostaje učinkovita vertikala od samoga vrha do lokalne samouprave kako bi došlo do razvoja. On je, stoga, odlučio ulagati bez ičije pomoći.

“U mom slučaju podigao sam 30 hektara voćnjaka bez dinara podsticaja i bez ičije pomoći. Ne mogu da kažem o problemima države u voćarstvu jer se nisam ni obraćao za nikakvu pomoć ni za nikakve podsticaje”.

Za probleme odgovorni i sami

Za dio problema smatra odgovornim i same voćare jer se ne uspijevaju udružiti i nastupiti zajedno. A to će, kaže, biti nužno.

Na području ove općine poljoprivrednici se masovnije odlučuju za zasade voća i vinograda. Razmišlja se o većem uzgoju šljiva i marelica, koje zahtijevaju manje prskanja.

Velika pomoć stiže od zadruge koja, tvrdi, ovdje funkcionira dobro: “Poljoprivredni proizvođači podižu seme, hemijska sredstva za prskanje… Robu u našoj zadruzi dobijaju na odloženo plaćanje. Kada prodaju svoju robu i naplate od kupca, poljoprivrednici tek tada zadruzi plaćaju za proizvode koje su dobili iz naše zadruge”.

Međutim, kaže da su poticaji u Srbiji prilično mali – 30 eura po hektaru, što nije dovoljno da se obiđu godišnje parcele i nešto učini. Općenito, smatra, ne treba poticati ništa.

“Srpska poljoprivreda nema šanse jer pola zemlje je u vlasništvu četiri čoveka. Ne možemo ponuditi ništa jer nismo nikom konkurentni na svetu. Ne možemo se boriti sa poljoprivrednicima u svetu koji dobijaju podsticaje za sve. Može da se živi, ali se mora jako mnogo raditi, baviti se sa više različitih kultura – voće, povrće, pšenica, kukuruz – da bi mogao da opstaneš”, zaključuje Milan.

‘Nezgodna vremena’

Sanja Bugarski ima farmu muznih krava u Kuli i predsjednica je Centralne asocijacije proizvođača mleka Vojvodine. Tu je 180 grla s podmlatkom. Bavi se proizvodnjom mlijeka i mesa.

Komasacija nije ključna

Bugarski navodi da stalno okrupnjavanje zemljišta, na kojem mnogi u regiji inzistiraju, vodi tome da ‘”jedan čovjek živi dobro, a ostali ne”. Austrija i Švicarska, ističe, nisu se usmjeravale na okrupnjavanje zemljišta – prosjek je 11 krava sa 10 hektara zemlje po gazdinstvu i svi “žive lijepo”.

“Sistem porodičnih gazdinstava sa tradicionalnim prozvodima je šansa za jedan deo Srbije, drugi deo može da ide ka srednjim i srednje velikim gazdinstvima, ali za sve treba vizija i dugoročna strategija. Jer da bi od jedne krave dobili dve, treba vam tri godine ako imate sreće, ako ne onda četiri ili pet. I tu se odluke ne donose ‘ad hoc’, već na period od 10 do 20 godina”.

Vremena za uzgoj stoke su, kaže, nezgodna jer je Europa preplavljena vlastitom proizvodnjom mesa i mlijeka zbog gubitka ruskog tržišta sa 200 milijuna kupaca. A Srbiji ne pomaže što je, kako kaže, zemlja trgovaca.

“Cene mesa i mleka u EU su prepolovljene tako da su daleko od realnih i proizvođačkih cena. Srbija je sada još pod zaštitom od uvoza iz EU-a zbog uvođenja prelevmana. Srbija je zemlja trgovaca, proizvodnja bilo kog oblika je na niskom nivou i svi pokušavaju da do novca dođu kroz trgovinu, a zna se da bez proizvodnje dugoročno ne može opstati i da trgovina predstavlja samo prelivanje iz jednog džepa u drugi bez stvaranja stvarnog viška vrednosti. Uz sve ovo broj ljudi koji pokušavaju da zarade na uvozu jeftinih proizvoda iz mlečne i mesne industrije je veliki i samo su prelevmani sprečili propast srpske poljoprivrede”.

Ugroženi su, navodi, svi sudionici u proširenoj proizvodnji – govedarstvo i mljekarstvo, svinjarstvo, ali i ostali proizvođači mesa, voćari, povrtlari…

Tamošnja poljoprivreda je, kaže, tek u razvoju u odnosu na zemlje EU-a, gdje je ona dobro opremljena te nije radno intenzivna, već mehanizirana – rezultat je mnogo veća produktivnost jednog čovjeka uz ista ulaganja.

Udaranje temelja moderne proizvodnje

Problemi su, navodi, strukturne prirode – nema povoljnog poslovnog okruženja, državne strategije ni dugoročnih planova i ciljeva.

“Mi tek sad udaramo temelje moderne proizvodnje, a EU zemlje stavljaju ‘ukrasnu fasadu’. Tu je suštinska razlika. Njihovi farmeri uživaju u stabilnoj poljoprivrednoj politici 50 godina, a mi imamo 12 ministara poljoprivrede u 15 godina i svaki sa svojim idejama i rupama na saksiji”.

Zlatan Đurić, predsjednik Unije poljoprivrednih proizvođača iz Sremske Mitrovice, kaže da je situacija teška i složena – prosječni mali poljoprivrednici s posjedom do 10 hektara, navodi, čine gotovo 52 posto populacije i njihov udio u proizvodnji svih poljoprivrednih proizvoda koji se proizvedu je 95 posto.

Međutim, tih 52 posto je već desetljećima izloženo monopolu, pritiscima i ucjenama, kako kaže, uvozničkog lobija s motom ‘bolje uvesti nego proizvesti’ s jedne i monopolske prerađivačke industrije s druge strane.

Prerađivačka industrija je, navodi, došla do vlasništva nad prerađivačkim i skladišnim kapacitetima u privatizaciji iz koje su poljoprivrednici u potpunosti isključeni, iako im je za vrijeme bivše države prilikom obveznog otkupa postotak uziman za proizvodnju tih kapaciteta.

Važnost udruživanja

Udio poljoprivrede u BDP-u je, kako navodi Marija Nikolić s Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu, sa 10 posto početkom 2000-ih, pao na ispod osam posto. Udio isključivo poljoprivrednih proizvoda u izvozu je 15 posto – uglavnom su to žitarice, voće i povrće, posebno kukuruz i maline, kojih je Srbija najveći svjetski proizvođač. Vanjskotrgovinska razmjena se odvija uglavnom s EU-om, u koji ide nešto manje od polovine izvoza, dok 40-ak posto ide u zemlje u okruženju (CEFTA). Uz ostale probleme, kao velik nedostatak navodi i slabu povezanost poljoprivrednika u zadruge i druge oblike udruživanja, čemu pomažu i neriješeni imovinsko pravni odnosi. 

“U cilju osnaživanja položaja poljoprivrednika na tržištu potrebno je njihovo zajedničko nastupanje što se najpovoljnije realizuje upravo kroz poljoprivredne zadruge te su stoga one neophodne. U ovom momentu, potrebna je sistemska pomoć kako bi se poljoprivrednici motivisali, ali i edukovali o značaju i potencijalima različitih oblika udruživanja”.

‘Uvoznički lobi i monopolisti iz prerađivačke industrije’

“Tako da su poljoprivrednici u situaciji da proizvode one kulture koje mogu da skladište na svojim posedima i da čekaju bolju cenu, pošto niko iz prerađivačke industrije neće sa poljoprivrednicima da sklapa ugovorenu proizvodnju za poznatog kupca sa unapred dogovorenim cenama, već gaje iluziju da će neko i dalje stihijski proizvoditi, a oni kupovati pošto hoće”, kaže Đurić.

Prema njegovim riječima, uvoznički lobi i monopolisti iz prerađivačke industrije su uglavnom tajkuni koji “svoje interese ostvaruju preko korumpiranih službenika iz državne administracije koji im obezbeđuju dozvole za uvoz svega i svakakvog otpada po damping cenama naročito iz EU i to bez ikakve kontrole”.

“Ako na to ih upitamo šta je sa zaštitom interesa naših poljoprivrednika, onda nam pričaju priče kako smo nekonkurentni, neproduktivni i druge gluposti. Ako iskažemo još veći revolt, onda tajkunima i korumpiranim državnim funkcionerima u pomoć priskaču takozvani briselski komesari koji raznoraznim pritiscima na Vladu RS-a pokušavaju da sprovode zahteve svojih štićenika”, zaključuje Đurić.

Pad proizvodnje i visoki troškovi stočne hrane

Uz potrebu dodatnog zapošljavanja i obuke zaposlenih u sustavu kako bi se počela koristiti sredstva iz IPARD programa, Dragica Božić s Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu upozorava na ključne probleme, koji se nastoje riješiti i donesenom Strategijom poljoprivrede i ruralnog razvoja za razdoblje od 2014. do 2024.

“Mala veličina gazdinstava i usitnjenost poseda, mali procenat navodnjavanih površina, nizak nivo tehnologije i zastarela poljoprivredna mehanizacija, smanjivanje broja grla stoke, nezadovoljavajući rasni sastav stoke, zastareli zasadi, mala proizvodnja voća i povrća u zaštićenom prostoru, disparitet cena poljoprivrednih inputa i poljoprivrednih proizvoda, nedostatak finansijskih sredstava, nedovoljno razvijen sistem osiguranja, neefikasan sistrem kontrole kvaliteta u lancu”, nabraja Božić.

Cjenovna konkurentnost pritom, posebno na regionalnom tržištu, postoji kod žitarica, industrijskog bilja i nekih vrsta voća i povrća.

No, niska je, kaže, u stočarskoj proizvodnji, posebno goveđeg mesa – osnovni razlozi su pad proizvodnje i visoki troškovi stočne hrane, zbog čega se ne ispunjavaju niti kvote EU-a.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO