Top sa tabije, jedini kojem se Sarajlije raduju

Brojni stanovnici Sarajeva, njihovi gosti, te turisti koji pohode glavni bh. grad, svako predvečerje odlaze na Vratnik kako bi ispratili dan posta (Al Jazeera)
Brojni stanovnici Sarajeva, njihovi gosti, te turisti koji pohode glavni bh. grad, svako predvečerje odlaze na Vratnik kako bi ispratili dan posta (Al Jazeera)

Piše: Ibrahim Sofić

„Jel’ puklo?“

„Nije još, sa’ će.“

„Jesi siguran?“

„Ma jašta sam, nit’ je puklo, nit’ se čuje ezan, nit’ gore kandilji na džamijama. Još malo, pa iftar.“

Čest dijalog u Sarajevu tokom svetog muslimanskog mjeseca ramazana, mjeseca molitve i posta, dobročinstva i povezivanja porodice, prijatelja, kolega…

No, u glavnom gradu taj mjesec se povezuje i sa topom. Nije riječ o jelu topi, dijelu iftarske sofre, niti o haubicama zaostalim sa kraja devedesetih godina prošlog stoljeća.

„Jel puklo“ iz dijaloga sa početka ovog teksta upravo se odnosi na ovaj top koji tradicionalno označava kraj posta.

Pucanj topa sa Žute tabije na Vratniku označava kraj posta toga dana i početak iftara, objeda nakon dana bez jela, pića, cigareta, grešnih misli…

Još od Austrougarske

Ta tradicija datira još iz vremena Austrougarske, ali je bila duže vremena prekinuta, govori poznavalac historije Sarajeva, arhitekta Mufid Garibija.

„Još u vrijeme Austrougarske, top je označavao vrijeme iftara. Tada se ispaljivalo takozvano đule, odnosno ispaljivan je samo barut, postojao je zvuk detonacije i dim iz topa, nije bilo vatrometa kao što je sada slučaj. Za vrijeme Jugoslavije je prekinut običaj da bi se vratio početkom devedesetih“, objašnjava Garibija.

„Prvi ramazan nakon izbora 1991. godine donio je i povratak topa na Tabiji. Potom je prekinuto 1992. godine i agresijom na Bosnu i Hercegovinu, da bi odmah po završetku rata, ta tradicija nastavljena. Tada, kao i 1991. godine, bio je improvizirani top, da bi prije nekoliko godina kupljen pravi, osmanski top koji je i danas na tabiji.“

Brojni stanovnici Sarajeva, njihovi gosti, te turisti koji pohode glavni bosanskohercegovački grad, svako predvečerje odlaze na Vratnik kako bi ispratili dan posta.

Sat i više vremena ranije dolaze mnogi na tabiju, sa kesama, cekerima, kutijama sa hranom, prostiru deke ili postavljaju stolice pored ili na bedeme kako bi uživali u pogledu i čekali kraj posta.

„Sarajevo je prelijep grad, a ovdje sam došla zbog pogleda i zbog običaja koji sam primijetila proteklih dana u Sarajevu. Mnogi su mi kazali kako svakako trebam doći na ovo mjesto, tabiju, u vrijeme kada se okončava dan posta“, govori korejska turistkinja koju smo zatekli na tabiji.

„Prvi put sam ovdje, u Sarajevu, putujem Europom. Zatečena sam ljepotom, naročito starog dijela grada gdje se nalaze brojne stare zgrade, bogomolje raznih vjera. Sigurno ću ponovo doći“, dodaje.

Čekanje kandilja

Zvuk topa sa tabije čekale su i dvije starije Sarajke, Jasminka i Sejda.

„Ovo je fantastičan osjećaj, lijepo je što su vratili ovaj običaj. Često dovodim goste ovdje, prijateljice, porodicu. Prije ovoga nije bilo, čekali smo kandilje (svjetla na minaretima) na džamijama i tako znali da je vrijeme iftaru“, pripovijeda Jasminka.


Pogled na Sarajevo sa Žute tabije [Al Jazeera]

Od 1997. godine, svaku noć muslimanskog mjeseca ramazana, topom sa tabije Sarajlije o kraju posta obavještava Smail Krivić. Odjeven u tradicionalnu nošnju, on svaki dan ima ustaljen raspored, provjerava top, puni ga i kada je vakat, odnosno vrijeme iftara, upali fitilj i velika „ruža“ zasija iznad Sarajeva.

„Velika je ovo odgovornost, ali još nijedan iftar nisam propustio. Bilo da je kišta, sunce, hladno, toplo, ja sam tu. Drago mi je da dođe puno ljudi, no nekada bude strašno zbog toga“, kaže Krivić.

Ističe kako će sa poslom tobdžije nastaviti sve dok ga zdravlje služi.

„Odgovornost je, ali i zadovoljstvo. Ovo je dio mene, poseban osjećaj kada sve prođe kako treba i onda s mirom mogu ići i iftariti“, dodaje.

Povratak jednog, kraj drugog običaja

Garibija kaže kako je povratak običaja ispaljivanja topa sa tabije možda doveo do nestanka jednog drugog običaja.

„Dok nije bilo topa, svi smo gledali džamije, osluškivali ezan i čekali kada će se upaliti svjetla na minaretu džamija, kandilji. Kao djeca smo trčali mahalama ne bi li ranije ugledali negdje ta svjetla. Sada toga sve manje ima, svi slušaju kada će top, nema te užurbanosti mahalama sem kada se ide po somune.“

Top sa vratničke tabije je sigurno jedini koji ne smeta Sarajlijama, izmučenim topovima od 1992. do 1995. godine. Njemu se raduju i čekaju ga dok sunce zalazi i nagovještava kraj dana posta…

„Eno, puče.“

„Ne grmi? Nije ti se učinilo?“

„Kako će, bolan ne bio, iz vedra neba grmjeti? Deder, bujrum..“

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Dvadeseti je dan ramazana, svetog mjeseca za muslimane. Svaki dan obilježavaju posebne vjerske aktivnosti. U mnogim sarajevskim džamijama organizuju se mukabele ili zajedničko učenje Kur'ana.

Više iz rubrike TEME
POPULARNO