Mračne poruke s hrvatskih spomenika i fasada

Piše: Tomislav Šoštarić

Dok vladajući u Hrvatskoj negiraju prigovore dijela manjina, organizacija, oporbe, ali i stranih institucija o radikalizaciji, rastućem nacionalizmu, govoru mržnje pa i fašizaciji zemlje, ove se pojave, tvrde neki, već godinama mogu prepoznati u uništavanju antifašističkih spomenika, ali i na ulicama brojnih gradova.

Brojne fasade diljem Hrvatske išarane su nacističkim, fašističkim i ustaškim simbolima te parolama mržnje.

Istovremeno se društvo, kako kažu, odnosi prema tome relativno ili vrlo nehajno. No, ne i Lovro Krnić, čiji je interes za antifašizam i njegovu baštinu proistekao upravo iz uništenih spomenika.

Građani u akciji

“Godinama sam prolazio pored njih i shvatio da sam jedan od rijetkih koji ih još primjećuje, koji vidi te stotine i stotine imena i godišta mladića i djevojaka generacije 1920. – 23., koja blijede ili su još samo krhotine miniranog ili išaranog spomenika. Mladosti koja često nije ni uspjela zasnovati obitelj, čije su majke koje su ih oplakivale, odavno umrle. Nakon njih više nije bilo nikoga da se sjeti njih i onoga za što su se borili i poginuli. Oni su mi bili početni motiv. Zbog njih sam krenuo čistiti te uništene spomenike, donositi cvijeće, istraživati tko su bili ljudi iza tih imena, gdje su i zašto ginuli”, kaže Krnić.

Slabe reakcije građana

Krnić kaže kako ne razumije da građani ne reagiraju na to da su okruženi s više ustaških i nacističkih simbola na ulici nego za vrijeme NDH. Sve što primijeti, on dojavljuje zagrebačkom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, koji to dojavljuje drugim nadležnim institucijama. U vezi Dotrščine, kaže, reagiralo se iznimno brzo. No, nije uvijek tako.

“Pitam se zašto je grafit na centralom spomeniku žrtvama fašizma u centru grada, na zelenom valu, stajao mjesec dana dok ga skupina građana nije sama odlučila očistiti, kao i zašto obnovu spomenika poginulim borcima u Adžijinoj moraju raditi građani. Postavlja se zato pitanje zašto Grad ne obnavlja spomenike žrtvama fašizma uništene početkom 90-ih”.

Krnić je s vremenom diljem zemlje upoznao mlade ljude s kojima je uređivao spomenike, ali i krečio zagrebačke zidove išarane grafitima spornog ideološkog sadržaja. 

“Trenutno surađujem s Antifašističkim Vjesnikom koji je nedavno uspio odraditi izvrstan posao ukazujući na devastaciju u Dotrščini. No, nisam još sasvim zadovoljan. Velika mi je želja osnovati “Antifa odred za baštinu” koji bi redovito organizirao akcije održavanja i obnavljanja spomenika NOB-a i radničkog pokreta. Ljude za ‘odred’ već imam…ono što nam nedostaje su kosilice i ostali alati nužni za takve akcije.”

Što se tiče stanja u Zagrebu, iz čije Uprave do zaključenja teksta nismo dobili odgovore kakva je situacija po tim pitanjima te što Grad poduzima, Krnić navodi da se situacija poboljšala nakon masovnog uklanjanja spomen-ploča i bista devedesetih godina te miniranja grobnice narodnih heroja 2001.

“Nakon toga su se mukotrpnim inicijativama udruga i pojedinaca neke ploče i spomenici obnovili. No i dalje su pod redovitim napadima vandala. Što se tiče simbola, zvijezde petokrake su neofašistima najveći trn u oku kao najrašireniji simbol pobjede nad fašizmom prije 70 godina, pa su stoga i najviše stradale. Većina onih koje su se mogle strgati su strgane odavno, a one koje su ostale se još pokušavaju dotući čekićima”, kaže, te napominje da obnove često ponovno rezultiraju vandalizmom.

Novi napadi nakon saniranja štete

A vandalizam se u posljednje vrijeme, dojma je, povećava. Kao najdrastičniji slučaj navodi spomenik u Adžijinoj ulici u Zagrebu koji su u godinu dana četiri puta obnavljali i građani i gradske službe, a svaki put bi bio sve više devastiran.

“Gradonačelnik [Milan Bandić] i sam zna, jer je i govorio o tome, da Grad gubi bitku protiv grafita mržnje kojih je Zagreb prepun. Vidi se da Grad pokušava nešto, ali bez većeg uspjeha. Treba samo pogledati kako izgleda zagrebačka Remiza i prebrojati desetine kukastih križeva na doslovno svakom stupu, zidu i objektu..

Zoran Pusić iz Antifašističke lige Hrvatske kaže kako se radi o velikom problemu te da bi, kad bi se radilo samo o benevolentnosti prema devastaciji spomenika, situacija u Hrvatskoj bila bolje nego jest.

“Problem je da su ustaški i nacistički grafiti samo vrh ledenog brijega, vidljivi znak dubokog etičkog zagađenja koje su rat i politika radikalnih desnih stranaka nanijele Hrvatskoj. U dobrom dijelu svog postojanja i na žalost danas, u radikalno desne stranke spada i HDZ. Na ustaško ‘U’ u kombinaciji s križem, spoj simbola jedne terorističke organizacije ogrezle u zločine i simbola kršćanstva, Katolička crkva nije reagirala nikad, a država rijetko i sramežljivo”, kaže Pusić.

Pusić: Licemjerje političkih elita

Osim što je primjera mnogo, kao i toga da policija ne pronalazi počinitelje, ali privodi autore nekih drugih parola, prisutno je, kaže, i licemjerje političkih elita koje su se zgražale nad ‘kukastim križem’ na Poljudu, a inače ne čuju pozdrave “Za dom, spremni” i ne vide uzdignute desnice.

“U sve to skladno se uklapa besramno falsificiranje povijesti, aktualni ministar kulture [Zlatko Hasanbegović] sa svojim stavovima i postupcima, kao i neki saborski zastupnici. Treba li čuditi da razni opskurni tipovi skloni nasilju sve to doživljavaju kao priliku.”

U monografiji “Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990. – 2000.”, ističe, popisano je blizu 3.000 srušenih spomenika, ali ih 500 nije moglo na listu zbog neprijateljskog stava lokalne uprave.

“U manjoj mjeri te devastacije se nastavljaju do danas. Nitko za to nije ni prekršajno odgovarao iako su se počinioci u nekim slučajevima i javno hvalili.”

Te devastacije su se, navodi, proširile jer vlast na njih nije reagirala, a stvorila se atmosfera mržnje i netrpeljivosti, u kojoj su takvi nasilnički i destruktivni porivi, umjesto kao kriminal, tretirani kao malo radikalnije domoljublje.

Produkcija ideala kao ‘potrebe svih’

Iza pojmovne zbrke, navodi Puhovski, radi se o desnom radikalizmu kakvog ima posvuda, no razlika je u tome što se “u vrhu vlasti sada nalaze političari koji imaju jasne simpatije za radikalnu i gotovo-pa-ustašku desnicu – Karamarko ponajprije, ali i Kolinda Grabar-Kitarović, svim recentnim pokušajima ublažavanje svoje pozicije nasuprot”. Korijen problema vidi u neapsolviranoj povijesti koja je desetljećima modelirana kao sukus nacionalnoga identiteta i neupitan okvir svih zbivanja u javnoj sferi, pa i razlikovanja ljevice i desnice.

“Dogodilo se nešto slično onome što je teorijski poodavno pokazano na primjeru tzv. masovne kulture – najprije se sustavno, od naobrazbe do neposredne propagande, producira jedna vrst zabavnoga, ‘kulturnog’ ideala kao ‘potrebe svih’, a onda se na moguće prigovore zbog niske razine, u javnim medijima odgovara: ‘publika to traži'”.

“Tipovi skloni nasilju i destrukciji u pravilu traže ideološko opravdanje za svoje, inače, kriminalne radnje. Nije čudo da su takvi tipovi na hrvatskoj strani skloni ustaštvu, a na srpskoj četništvu. A i postupci su im slični kao u ogledalu. Tako su u Korenici spomenik Marku Oreškoviću minirali simpatizeri četništva.”

To je, smatra, jedan od jasno vidljivih znakova i upozorenja da iza radikalnih desnih političkih ideja i izjava stoji potencijal za političko nasilje.

Žarko Puhovski s Filozofskog fakulteta u Zagrebu upozorava kako bi u prvom redu trebalo ‘štedljivo’ rabiti “tešku pojmovnu artiljeriju” – fašizam u osnovi označava jedinstvo ideologije pokreta i poretka, a toga u Hrvatskoj, u ovom trenutku, nema.

“Ima, međutim, dosta fašista, kripto-fašista, filo-fašista – onih kojima se sviđa rečena ideologija, koji ju čak i zagovaraju, ali koji nisu doprli ni do razine pokreta, a kamoli poretka i, gotovo sigurno, to ne mogu. Odatle i incidenti o kojima je riječ, koji prestaju biti tek slučajnošću činjenicom proširenoga toleriranja takvih akata. Problem je tek drugorazredno u elitama, a prvorazredno u činjenici da značajan, vjerojatno čak većinski dio društva, smatra takve postupke ne-baš-strašnima”, kaže Puhovski.

Različit politički i policijski tretman poruka

Prema Puhovskom, političke i policijske razlike u tretmanu grafita i sličnih iskaza kada veličaju NDH ili prijete židovskoj, srpskoj ili nekoj trećoj manjini te onih koji se mogu razumjeti kao nijekanje svega što je obvezatno nazvano “dostojanstvom Domovinskog rata”, odnosno “dostojanstvom većinskoga naroda”, jasne su.

Govoreći o rješenju problema, smatra da se radi se o potrebi minimalnoga suglasja političke elite, javnih intelektualaca i intelektualki, vjerskih zajednica i civilnoga društva.

“No, to se, na žalost, još zadugo ne čini realnim – na svim stranama se može dobro živjeti od podupiranja i prokazivanja ovih pojava”, zaključuje Puhovski.

Izvor: Al Jazeera