Kinezima je kolektivno dobro prioritet

Piše: Haris Memija

Krenuo sam na put relativno pripremljen gdje idem, ali opet sam ponio mnogo predrasuda koje su se počele topiti kao snijeg na suncu od kako sam stao na kinesko tlo.

I nastavljajući tu metaforu, voda od istopljenog snijega je počela pojiti moje tlo, posijano sjemenom radoznalosti, na kome sad neprestano rastu neke nove biljke saznanja i utisaka.

Evo me u Pekingu već punu sedmicu, uzbuđenje ne prestaje, sve je toliko zanimljivo da mi je grehota spavati. Kao da sam na nekoj drugoj planeti okružen prijateljskim narodom.

Da, Kina je daleka egzotična zemlja u kojoj živi puno ljudi, ali je i najstarija civilizacija na svijetu koja traje u kontinuitetu, zemlja koja je izmislila papir, barut, čuveni kineski porculan i mnogo toga još.

Ono što krasi svaku zemlju su ljudi i njihov mentalitet. Kineze možemo najbolje shvatiti proučavajući Konfučija od kojeg se preuzete mudrosti i danas primjenjuju.

Oni se čvrsto drže svoje tradicije, znaju je čuvati i ponosno je pokazuju. Familija im je jako važna, i ustrajno njeguju međusobne odnose.

Koliko god bili udaljeni od svojih roditelja i bliskih rođaka, bar jednom godišnje ih moraju posjetiti i to svi rade istovremeno tokom Proljetnog festivala ili Kineske nove godine. To je najvažniji nacionalni praznik koji traje 15 dana, a tradicija mu seže od prije 4000 godina.

Zamislite kolika je to migracija ljudi kad njih oko 800 miliona krenu da putuju po svojoj zemlji u svim pravcima koristeći sva moguća prevozna sredstva.

Zbog te masovne mobilizacije radi posjete najdražima, a koju sprovode tradicionalno hiljadama godina, mislim da su prije svega zato Kinezi majstori za transport jer u genima osjećaju put. Ti ljudi zaista vole da putuju.

Za narod koji posebno poštuje tradiciju, navest ću nekoliko primjera. Dijete im je centar svijeta i totalno su posvećeni da udovolje svom potomku. Često možete vidjeti kako dvogodišnji dječak ili djevojčica bezbrižno trčkaraju, a iza i oko njih se pružaju ruke cijele familije koja ih zaštitnički prati.

Prvu sam mnogo puta oprobao, i gotovo empirijski sam sebi potvrdio njenu tačnost, a za drugom sam uvijek nekako sjetno žalio misleći da je nikada neću uspjeti doživjeti. Onda, ako kažem da se sada osjećam zaista kao hodočasnik koji je ozdravio, razumjet ćete me koliko sam dodatno ispunjen ovim dalekim putem.

Kina je poseban svijet koji funkcioniše na svoj način. Ili ćete to prihvatiti ili nećete, kao i sve ostalo na kraju krajeva. Kina se nikom ne nameće, čak se otvara prema cijelom svijetu.

Kina je kroz svoju reformu u posljednjih 35 godina toliko dobrih i pozitivnih stvari napravila, da bi ostatak svijeta mogao iz toga mnoge pouke izvući. A istraživati kulturu te drevne civilizacije i saznati malo više, bojim se da zato trebaju godine studiranja.

Možda se neko neće složiti s ovim gore. Priznajem da sam subjektivan, jer Bruce Lee je imao velikog uticaja na moje odrastanje. Zato vam nudim fotografije uz ovaj tekst da upotpune reportažu.

Izvor: Al Jazeera