Bh. poljoprivrednici: Vlast guši selo

Piše: Tomislav Šoštarić

Bez poljoprivrede i poljoprivrednika nema države, a Bosna i Hercegovina se o njima ne brine, niti prati njihov rad. Ovo je stav poljoprivrednih proizvođača s područja Sanskog Mosta (Unsko-sanski kanton). Vele, da njihovo mišljenje dijele i njihove kolege iz ostatka države.

Mehmed Alagić iz Fajtovaca najmlađi je registritrani poljoprivrednik u Unsko-sanskom kantonu. S ocem i majkom bavi se ratarstvom i stočarstvom – na farmi je 45 grla, od toga 20 muznih krava, 10-ak junica, a tu su i bikovi i telad. Siju kukuruz, pšenicu, tretikale (mješavina raži i pšenice), zob, trave…

Više preživljavanje nego život

Svoje zemlje imaju 150 dunuma, odnosno 15 hektara, no sa zakupom i najmom obrađuju 500 dunuma (50 hektara). Mehanizacija je sva ‘na okupu’ – plugovi, četiri traktora s pripadajućim oruđem, kombajn…

Bez ‘veze’ teško do kredita

U kantonu traje proces okrupnjavanja zemljišta. To Mehmed smatra dobrim. U posljednje vrijeme obitelj kupuje zemlje koliko se može jer je ključna. No, skupa je, a kako je svugdje politika, teško je bez dobre ‘veze’ u strankama do kredita, pogotovo beskamatnih. Istovremeno, ‘veliki igrači’, mogu ponuditi više novaca – u njihove će ruke, kaže, na kraju i privatna i državna zemlja i biti će kao u vrijeme nekadašnjih velikih kombinata, uz koje će mali poljoprivrednici biti vezani. 

“Meni to ne smeta, u neku ruku i bolje pošto ćemo moći neki dio svojeg proizvoda i prodati. E sad, tko nema svoje zemlje, svog blaga, to je u stisci, pitanje je hoće li uopće neki farmer tu moći imati stoku ako nema svoje zemlje”.

“Dosta radimo pšenice za robne rezerve, to prodajemo mimo ove naše proizvodnje i svake godine imamo viška kukuruza, to dajemo za repromaterijal, mijenjamo sa zadrugom. Cijena na svjetskom tržištu je malo slabija, ali opet, ako se pametno ulaže i dobro se radi, gleda se na minimalne gubitke da se to svede da se proda po što nižoj cijeni da bi se uklopio, onda ide, da se nekako”.

Nije nezadovoljan ni otkupnom cijenom mlijeka od 45 feninga, iako je ‘tanko’. No, poljoprivreda je, kaže, za većinu prije preživljavanje nego život.

“Kad se radi naveliko onda ima, a sve ovo što se sitnije radi, 10-20 krava, to oni hoće da ‘poguše’ i zbog Europske unije i nema rentabilnosti. Oni imaju te direktive valjda odozgo – te manje proizvođače uvijek guše cijenom, tako se oni bar žale. Smanjuje se cijena mlijeka zato što nema litraže, hoće da se ide na okrupnjavanje posjeda, da to budu veće farme, znači preko 50 krava pa nadalje. Znači moraš raditi više sa što manje radne snage”.

Od državnih poticaja, malo koristi. “Kasne nam poticaji po pet-šest mjeseci, a to nam je jedini izvor zarade. Sve što zaradiš, to je da preživiš i sve moraš platiti – gnjojivo, repromaterijal, sve to digneš na kredit. Zovu, trebaju pare, treba platiti, ti nemaš otkud. Moraš prodati stoku ili nešto. Da su bar poticaji redovniji, koliko-toliko”.

Seljačka nesloga

Pomoći bi si, smatra ovaj mladi veterinar, mogli i sami, tako da sa cijenom otkupa, konkretno mlijeka, nastupaju zajedno i ispod nje ne idu – po principu zadruga u Europi. No, ne mogu se dogovoriti.

“Mehanizacija je skupa i svak’ hoće da ima svoje, tu se dosta para ulaže i gubi na kraju. A da imamo nas pet jednu mašinu, kombajn naprimjer – koja radi tri dana – pa da dijelimo, dobro. Ovako sam kupiš i platiš 10, 15, 20 hiljada maraka ili eura, a čitavu godinu dana mašina ‘leži’. Švabo njega rađe iznajmi na tri dana, požanje što ima i opet ga parkira. A kod nas čim ima čovjek traktor, daj odmah uzimaj i kombajn, i ovo i ono”.

Malo dalje i Enes Tatarević bavi se proizvodnjom mlijeka. On smatra da se zajedništvo namjerno razbija jer to političarima i njihovim interesima odgovara.

“Odu dva-tri čovjeka u ministarstvo – nisu postavljeni ni od koga – odu gore i pregovaraju. Oni gore prime bilo koga, a nemaju veze ni šta je ulaganje, ni šta je poljoprivreda, tako da oni s tim ljudima, mešetarima, razbijaju”, kaže Enes.

Premala proizvodnja za izvoz

Poljoprivrednicima Savez u suradnji sa zadrugom pomaže kroz edukacije, seminare, projekte i olakšice. U ‘revolving fondu’ imaju 75.000 maraka (blizu 35.000 eura) za pomoć. Daje se beskamatno kada se u zadruzi podiže repromaterijal. Savez to zadruzi plati, a oni vraćaju beskamatno, ovisno na koliko je mjeseci optećenje i visini sredstava. Kronični problem u BiH je, kaže direktor zadruge Agrisan Senad Hadžibajramović, što su proizvodnje često prevelike za domaće, a uvijek premale za strano tržište. 

“Narudžbe izvana su jako velike, tu se radi o hiljadama tona. Tu bi trebalo da se odradi planski, strateški, da se to pripremi, da se obezbjede dovoljne količine prvo zemljišta, drugo repromaterijala koji su potrebni, ljudi da to odrade i da bi bili blizu tog nivoa koji je tražen za izvoz”.

Država se, kaže, maćehinski odnosi prema njima – poticaji ne dolaze, a oni imaju  optimalne rokove na zemljištu. Velike su štete i od vremenskih neprilika posljednjih godina.

Uvoz najveći ‘neprijatelj’

No, najveći ‘neprijatelj’ je uvoz – nema zaštitne cijene mlijeka pa svašta dolazi po nižoj cijeni. Enes za to krivi one koji bi trebali brinuti o razvoju.

“Ako vi dobivate lijepu dizajnersku kutiju za alpsko mlijeko, iz Mađarske, to je super. Ali što je unutra? A unutra smeće. Naše mlijeko s ovog područja je zdravo i kaže se kupujmo domaće, zaštitimo domaće, a oni uvoze po niskim cijenama mlijeko. Kompaniju, mljekaru, nije briga kad je njoj bitan profit”.

Savjete da se tradicionalne kulture zamijene profitabilnijima smatra pozitivnim, ali ne za svakoga. Agronomi koji sjede po uredima bi, kaže, to morali znati. No, dodaje, nema ih na terenu.

“Ne mogu ja zagasit’ svoju farmu sa 41 grlom i da se prebacim na drugo. Ja moram zasijati kulture, recimo sjeme djetelinske travne smjese, da bi kvalitetno ishranio stoku. Bez tih kultura ne mogu je hraniti. A on meni za 24 sata hoće da se ja prekvalifikujem. To su kao njihove diplome – recimo, sad je magistar, sad je doktor nauka, sad je ovo, sad je ono, a država je potonula na dno mora”.

Za razliku od Enesa, Vahid Heridić krenuo je u proizvodnju malina. U Unsko-sanskom kantonu taj uzgoj cvjeta, BiH je 11. na svijetu po proizvodnji.

Počeo je prije pet godina. Dobiva tri i pol do četiri tone u berbi koja počinje početkom lipnja i traje 30 do 45 dana. Bere se i odvozi svaki dan.

Malina atraktivna, ali cijena pada

Proizvod odlazi van – u Švicarsku, Sloveniju, Njemačku… Malina je atraktivna na zapadu, pa onda i otkupljavačima. No, otkupna cijena je s dobrim urodom i više proizvođača počela padati, ali bolje je od, primjerice, uzgoja jabuke ili kruške gdje otkup, kaže, ne ide nikako.

“Sa dva duluma maline ja garantujem da može četveročlana porodica, da ništa drugo ne radi, preživjeti godinu dana. Normalno, ako hoće da radi. I da se poklope vremenski uslovi, znači klima da bude povoljna za malinu”.

‘Slučajna’ ekološka proizvodnja

Mehmed strahuje od bescarinskog uvoza – država bi, smatra, to trebala spriječiti jer u EU ima milijune litara mlijeka koje zbog subvencija mogu prodati jeftinije od njih kojima one kasne. To je, kaže, propast za lokalne proizvođače, ali i jedan od razloga zašto su proizvodi seljaka u BiH skuplji nego uvozni. Drugi je isti onaj koji dovodi do ‘slučajne’ ekološke proizvodnje, u čemu je možda budućnost, ali samo planski provedeno. 

“Zato što je to jedan dio bio-hrane, pošto u nas zemlja nije toliko zagađena koliko gore. Oni zemlju obrađuju tri-četiri puta i pršću tri-četiri puta, dok se kod nas pršće ili jednom ili nikako. Zato što nemamo para za prskanje. I zato oni traže naše proizvode, odvezu naše mlijeko gore, a dovoze nam mlijeko u prahu i mi to onda jedemo, meso iz Argentine, a kod nas bikovi, ne znaš što ćeš sa njima”.

No, i Vahid se žali na državu pa također zaziva zajedništvo u ‘obrani’ cijene.

“U našoj državi svi drugi određuju cijenu čime se bave, recimo u privredi, u nekoj proizvodnji, jedino u poljoprivredi mi proizvodimo, ali nama drugi određuje cijenu naših proizvoda. A kad u proljeće treba uzimati sjemena, gorivo, gnojiva, onda se država ne miješa nego kaže da je to slobodno formiranje cijena. A kad dospije naš gotov proizvod, onda nam država određuje cijenu gotovog proizvoda.”

Navedene probleme potvrđuje i predsjednik Saveza lokalnih udruženja poljoprivrednika Husein Selimović – među većim su, uz poticaje, otkupne cijene mlijeka koje su pale i do 40 feninga (20 eurocenti) što je, kaže, neizdrživo.

Najvećim krivcem smatra složenost državnog sustava i činjenicu da nema ministarstva poljoprivrede na državnoj razini. A entiteske strategije, koje nastaju zbog propisa EU-a, tvrdi, samo su na papiru jer su u praksi neprovedive – nema struke na terenu da ih provodi.

Potrebno ministarstvo na državnoj razini

“Prije ratnog perioda postojao je sistem i strategija razvoja. Znalo se točno gdje će se čovjek baviti voćarstvom, gdje povrtlarstvom, gdje će se moći baviti proizvodnjom mlijeka… A zbog nebrige države ljudi sada svaštare. Postoji strategija, ali nije provodiva, i zato se ljudi snalaze sami, onako kako tko može. Država samo ko bajagi potpiše podsticaje kojih nema, nema ih redovito”, kaže Selimović.

Osim sređivanja poticaja i strategije razvoja, država bi, kaže, trebala uspostaviti i sustav za proizvođače, ali i za otkupljivače i prerađivače, da se ne ‘otme’ kada ojača posao dio ‘kolača’ proizvođaču.

Posebno jaka kočnica je, ističe, što zbog nepostojanja krovnog ministarstva, ne funkcionira sustav korištenja sredstava iz europskih fondova.

“Dok god ne bude to ministarstvo formirano, neće biti dobro po pitanju razvoja poljoprivrede na području čitave BiH. Nema organizacije novčane podrške, novčanih podsticaja, da budu usklađeni u jednom i drugom entitetu. Neće te organizacije ni biti dok ne bude tog ministarstva”, zaključuje Selimović.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Pađeni u Bileći deveta je bh. mljekara koja je dobila priliku svoje proizvode plasirati na tržište Evropske unije.

Published On 12 Jun 2016
Više iz rubrike TEME
POPULARNO