Arapska regija – igralište bez golmana

Razgovarao: Al-Mahfouz Fadily

Jordanski romanopisac i pjesnik Jalal Barjes (46) smatra kako je „najopasniji rezultat Arapskog proljeća uklanjanje zastora sa naših nedostataka koji su bili poput tempirane bombe“, aludirajući na nasilje, radikalizam i sektaštvo.

Autor romana Giljotina svijeta kaže da ovo nije proljeće o kojem smo sanjali, gdje bi se teren pripremao za demokratiju, a ne za međusobno ubijanje, raseljavanje i cijepanje država. Sanjali smo o proljeću u kojem bi se pronosile zastave socijalne pravde a ne marginaliziranja, isključivanja i ubijanja po etničkom, sektaškom i plemenskom osnovu, kaže on.

S obzirom na to da su pojedini ustanici Arapskog proljeća skrenuli sa svoga pravca ili su oteti od svoga naroda, Barjes, koji je također angažiran i u oblasti medija, u intervjuu za Al Jazeeru bez oklijevanja kaže kako ne vidi dokaze ili pokazatelje da će se snovi o demokratiji, socijalnoj pravdi i slobodi realizirati na terenu u ovoj fazi. 

• Jeste li očekivali izbijanje Arapskog proljeća?

– Kao onaj ko vjeruje u neminovnost ishoda patnje naroda, očekivao sam dan kada će se arapska javnost usprotiviti onome što oduzima njihovu slobodu, dostojanstvo i odnosi sve njihove nade u novo arapsko doba bez represije… Narod je osjećao da se sve više guši dok se povećavao jaz između njih i arapskih sistema. A, takva situacija je neminovno vodila ka eksploziji.

• U kojoj mjeri mislite da je arapsko stvaralaštvo igralo ulogu?

– Arapsko istinsko stvaralaštvo posvećeno ljudskim pitanjima dugi niz godina  nosi sa sobom brige koje tište pojedinca i sve ono čemu on teži. To se očituje kroz brojna kreativna djela čiji su autori okusili gorčinu izgnanstva, pritvora, isključivanja i atentate u svim njegovim oblicima.   

Izlazak Tunižana na ulice, osvrnemo li se posebno na njih, zatim odbijanje svih oblika represije i nasilja kojeg su provodile vlasti te njihove dominacije nad slobodama i egzistencijom naroda nije se desio bez razloga. Međutim, postotak doprinosa kreativnosti u formiranju arapske svijesti o kulturi slobode nije bio značajan u onoj mjeri u kojoj se pretpostavljalo da će se arapska scena u ovakvim danima udaljiti od međusobnog ubijanja, proljevanja krvi, sektaštva i radikalizma. Zapravo svega onoga što nisu očekivali oni koji su izašli na ulice tražeći neko „novo“ vrijeme.

• Kako procjenjujete stavove arapskih umjetnika i kako su oni pratili Arapsko proljeće?

– Nakon što su otete nade naroda u kreiranje vlastite budućnosti, i to sa više strana, i nakon što je otkrivena većina činjenica tako da je sve postalo znatno jasnije, o tome kako su opće komponente ovih ustanaka duboko protkane mentalitetom zavjere, mnogi umjetnici u ovakvim dešavanjima više nisu vidjeli proljeće, već haos, koji onima koji su sanjali svjetliju budućnost nije ponudio ništa drugo osim tame.

Arapske zemlje prolaze kroz najopasnije faze haosa i otuđenja i danas su postale podložne podjelama, štaviše i rasparčavanju koje bi moglo biti dosta ozbiljnije nego ranije. Nije to proljeće o kojem smo sanjali, proljeće koje će iznjedriti demokratiju, a ne međusobno ubijanje, protjerivanje i fragmentiranje domovine. Očekivali smo da će nastupiti doba socijalne pravde, a ne marginalizacije, protjerivanja i ubijanja na osnovu etničkih, religijskih i plemenskih različitosti.

• Nakon euforije Arapskog proljeća, da li se po Vašem mišljenju naziru pokazatelji slamanja? Kako Vi trenutno razumijete ishode tog „proljeća“?

– Dakako, kada arapski stvaraoci sagledaju razmjere uništavanja nekih arapskih država u posljednje vrijeme, taj bizarni i tragični prizor, razumijevanje ishoda postaje pomućeno i nejasno kada je riječ o danima koji su pred nama i svime onim što sa sobom nose.

Ništa ne vodi novoj nadi, barem kada se radi o predstojećem razdoblju. Pojam sektaštva dominira nad pojmom suživota na temelju humanizma i uvažavanja različitosti. Diskurs radikalizma pretekao je umjerenost. Krv je svakodnevni prizor, ljudi hladnokrvno ubijaju jedni druge do te mjere da je zvuk oružja jezik koji dominira nad svim drugim. Nad arapskim horizontom nadvila se opasnost od uništenja i to nužno moramo priznati ako sanjamo da iznova uspijemo prevazići ovo razdoblje.

• U kojem periodu, dalekoj ili bliskoj budućnosti, smatrate da bi se ciljevi Arapskog proljeća, poput slobode, demokratije i socijalne pravde mogli ostvariti?

– Nisam pesimističan u svojim pogledima, ali znakovi onoga što se događa ne ukazuju na to da će se demokratija, a samim time i socijalna pravda i sloboda, ostvariti na bilo koji način u ovoj fazi. Jedan od najopasnijih rezultata onoga što se naziva arapskim proljećem je taj da su razotkrivene naše brojne slabosti koje su bile poput tempiranih bombi. Te slabosti su pronašle svoju priliku i izbile su na površinu u periodu nakon pada pojedinih arapskih režima što je isključilo opciju dijaloga, najznačajnije obaveze u traganju za istinskom demokratijom.

Ovdje ne želim kazati da ustanak masa koje su izašle na ulicu poziva na navedeno, jer je došao u neodgovarajuće vrijeme, nego smatram da su pojedini ustanci oteti od naroda, dok su drugi pak skrenuli sa svoga pravca. Čitav arapski region je postao fudbalsko igralište bez golmana, gdje brojne ekipe daju golove kako bi ostvarile svoje interese u različitim aspektima: političkom, ekonomskom i sigurnosnom. 

• Da li je arapska kreativnost akumulirala dovoljno percepcija i vizija da može igrati ulogu u ostvarivanju ovih ciljeva?

– Naravno, kreativnost je imala značajnu ulogu u oblikovanju svijesti jednog sloja društva u arapskim zemljama prema aspektima budućnosti i nadanjima, ali su brojne oblasti ostale u tami toliko daleko da ova svijest do njih nije dopirala.

Dugi niz godina vlasti su imale dominaciju nad slobodom govora što je imalo za rezultat stvaranje umjetnosti i misli koja se miri sa stvarnošću. Ovaj „miroljubivi“ stvor uskratio je velikom broju građana u arapskim zemljama viziju i percepciju koje bi udaljile region od onoga što nas je iznenadilo, a krilo se tokom cijelog proteklog razdoblja, poput radikalizma, terorizma, sektaštva i nasilja.

Izvor: Al Jazeera