Hasković: Umjetnici mijenjaju svijet, ne misle samo na vlastitu korist

Jedan je od domaćih glumaca koji se može pohvaliti karijerom i nekoliko filmova sa svjetski poznatim imenima (Ustupljeno Al Jazeeri)
Jedan je od domaćih glumaca koji se može pohvaliti karijerom i nekoliko filmova sa svjetski poznatim imenima (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Naida Kurdija

Adnan Hasković rođen je 1984.godine u Sarajevu. Studij glume upisao je na ASU 2003.godine, prvo u klasi profesora Izudina Bajrovića, a potom profesora Admira Glamočaka. Prvi profesionalni angažman bio je u Narodnom pozorištu Sarajevo u predstavi Legenda o Ali-paši, a potom sudjeluje i u predstavama: Tvrđava, Prvi put s ocem na izbore, Jedan čovjek i jedna žena, Ženidba, Omer i Merima. Stalni je član glumačkog ansambla SARTR. Angažiran je u više filmova bosankohercegovačke produkcije, najskoriji film Reket  niže uspjehe.

Jedan je od malobrojnih domaćih glumaca koji se mogu pohvaliti karijerom koja obuhvata nekoliko filmova sa svjetski poznatim glumcima – Body Complete ( 2012 ), Snowpiercer ( 2013 ), Twice Born ( 2015 ),  L’Angelo di Sarajevo  ( 2015), Legends ( 2015 ) ( TV-serija ).  Ovaj uspješni 31-godišnjak, zasigurno je na početku još većih profesionalnih ostvarenja.

  • Film Twice Born koji si radio sa Penelope Cruz, premijerno smo gledali prije par dana. Film Reket početkom marta. Radio si i na filmu Anđeo Sarajeva, i nedavno, serijal Legends. Sve veliki profesionalni uspjesi, što lokalno što svjetski. Kako sam gledaš na svoj uspjeh?

Kad kažeš lokalno – ja to posmatram ovako. Bog nam je dao cijelu zemaljsku kuglu i polje djelovanja nije lokalno, ne samo Sarajevo ne Bosna i Hercegovina, ne regija. Ja to gledam tako da ništa nije nemoguće i neizvodivo. Apsolutno sve je moguće ako ti to istinski želis i potkrepljuješ to argumentima. Dakle, riječi moraju da prate djela, jer kod mnogih ljudi to izostaje. Svi mi imamo ciljeve, ali kako reče jedan čuveni košarkaški trener : „ Ne trebaju mi ljudi koji žele da budu šampioni već oni koji hoće da rade da postanu šampioni. „To je odgovor na pitanje i dilemu. Kad me neko, često kolege pitaju kako uspijevaš, shvatam da mi uvijek krećemo od drugog ne od sebe. Ne krećemo od toga šta to ja mogu da uradim i šta ja to nisam uradio i kad drugoog obzerviramo uvijek gledamo rezultat, a niko se ne pita za proces, šta je taj proces. S tim da, naravno, proces u BiH ima drugačiju dimenziju. U to sam se uvjerio mnogo puta na svojoj koži i sa administrativne strane kad sam morao, na primjer, da idem na premijeru filma, za šta mi treba zapravo samo jedan komad papira, jedna viza koja bi trebala da bude stvar protokola, pa me odbiju četiri puta zato što dolazim iz te i te zemlje i zapravo za mene nema garanta. I onda vidiš koliko tvoja diplomatija radi za svoje građane. Tako da, ja te ljude ne stvaram svojim predstavnicima i oni ne govore u moje ime. Mislim na političare i ja se ne slažem s njima. Ima tu čestitih ljudi al’..

  • Možeš li napraviti neki presjek zadnjih uloga, koja je bila najveći izazov a u kojoj si najviše uživao?

Svaka uloga je na određeni način izazov. Floskula, al’ stvarno je tako. Glumac bi trebao svaku ulogu da radi od nule. Dakle, iskustvo koje imaš prethodno, ti daje samo ležernost, opuštenost.  Kao sportisti, njemu njegovo iskustvo daje samopouzdanje i sigurnost u sebe ali nikad ne zna šta ga čeka. Svaka utakmica je neka nova avantura i neko novo neistraženo polje. Tako i uloga. Sve je u tebi. I ti izvlačiš najbolje. Dođe trenutak kad se osjećaš prazno i nekreativno a matematikom, desi se da se neki film snima u maju a ti baš nešto u maju ili decembru nisi raspoložen i ne osjećaš se kreativno. Misliš, da si prije mjesec to snimao bio bi bolji ali, nekad i to osjećanje vara. Tu je zanat i talenat koji ti je dao Bog da uspijevaš, kad god je to potrebno, premostiti te trenutke i da iz sebe izbaciš i istražiš i da pokušaš dati meso karakteru. Kad kažem meso, mislim na to da si ti taj al’ trebaš napraviti razliku šta ovaj karakter radi drugačije od onog, koji su to načini tog karaktera i sl. Niko od nas ne radi stvari isto. Ne uzima čašu na isti način, istom rukom. Sve je to uticaj backgrounda, odakle dolaziš, gdje si odrastao i sve to čini tebe. To su sitni detalji koje neko prepozna neko ne prepozna.

Ali generalno ljudi treba da dožive neku katarzu. Ljudi treba da se poistovjete sa tim što ti igraš da bi jednostavno bilo katarze, da bi ti ljudi uopće vjerovali. Da se pronađu u liku. Tako da je uvijek izazov. Evo, na primjer, Meryl Streep koja je zaista najbolja, samo Oskar nominacija ima preko 20 a dobila ih je više nego iko, i dan danas kaže, u svojim 60-tim, da joj se čini kako još nije istražila sve, uz sve što je igrala, i da joj se čini kako toliko toga još može dati i istražiti i da se boji da sve ono što je prije radila nije bilo dovoljno dobro i da uvijek može bolje.

Što se tiče uživanja,  ja uživam u svakoj ulozi. Pokušavam naći motivaciju svakog od tih karaktera koji oni predstavljaju. Na primjer, uloga predsjednika u Legends je nosila neki društveni status. On je, dakle, general, pa predsjednik i uvažava neko poštovanje svog naroda i u toj seriji je tako predstavljeno. Godi ti to s te strane jer to godi tom karakteru. Taj karakter je navikao na tu vrstu tretmana, dato mu je, predisponiran je za takav rejting.

A opet neki drugi karakter, na primjer, Gojka u Twice Bornu je potpuno različit, al’ isto tako ugodan, jer sam prethodno istražio njegov lik, u čemu se on osjeća ugodno. Kao glumac balansiraš i istražuješ šta je tom karakteru bitno i u čemu se on osjeća ugodno.

  • Kakve uloge voliš i da li glumac uopće sebe stavlja u poziciju da voli ili ne voli neku ulogu? Postoji li uloga koju ne bi pristao igrati i da li dobar glumac takve može imati?

Dobar glumac smije imati slobodu biranja uloga. Naravno. Kao umjetnik on ima svoj kredibilitet. Isto kao što slikar misli da bolje radi sa uljem na platnu nego li sa nečim na zidu. Ti si sam svoje plato i ti biraš šta ćeš raditi sa tim platnom. Možeš imati neke stavove koje ti lično i kao glumac zastupaš i pokušavaš to i kroz svoju umjetnost da, ne namećeš ili sugerišeš, ali da šalješ svoju univerzalnu priču. Svaki bi umjetnik trebao da je human.

Umjetnošću se bave ljudi koji pokušavaju da promijene svijet na bolje i to bi bila ta plemenita strana. Danas, nažalost ima umjetnika koji se eksplicitno bave tim da se okoriste, da materijalizuju ili da nasilno prezentiraju ono što umjetnost ne bi trebala biti. E, to je ono umjetnost radi umjetnosti. Isto kao estetika lijepog – Lijepo radi lijepog. Lijepo može biti i nešto nekonvencionalno, dakle, sve je u očima posmatrača i onome kako ti to poimaš. Ako ja imam neki stav i ako se uloga kosi sa nečim u što vjerujem, to ne bih volio da prenesem ni kao umjetnik bez obzira na to što sam glumac jer i sa ulogom ja kreiram i dajem neke stavove, zastupam i dajem poruke. Ima puno toga, neću naglašavati, ali ne bih pristao raditi neke uloge ni pod koju cijenu ali to ne znači da bih takve zabranio. Ne kažem da ne treba da ih igraju i rade drugi ljudi ali samo ne bih ja, jer ja osjećam da meni nije dato da se ja tim bavim.

Isto kao kad su me pitali da li biste igrali neki karakter poput Radovana Karadžića ili nekog drugog sličnog lika za kojeg smo mi historijski involvirani. Ja kao glumac pokušavam naći pomirenje dva čovjeka u jednom. Jednog, koji u isto vrijeme gleda na grad i drži svoje unuče. Jedan divni čiko koji se igra sa svojim unukom pod pretpostavkom starosne razlike i da ne znamo ništa drugo o tom čovjeku i onda drugi, čovjek koji radi zločine. Šta su ta dva čovjeka, koja su njegova opravdanja, motivacije, koji su njegovi ciljevi, kako on to sam sebi pravda. Meni bi to bio zanatski izazov.

  • Sarađivao si sa domaćim, regionalnim i svjetskim glumačkim imenima. Koga izdvajas kao mahera zanata od kog si mogao naučiti više i s kim ti je bilo najdraže sarađivati? Glumac / Redatelj?

Moram priznati da nisam nikada imenovao. Ali, svakako da je to Sergio Castellitto, slavni talijanski glumac i reditelj sa kojim sam radio na filmu Twice Born. On kao gumac razumije umjetničko, glumčevo biće. Mnogi režiseri ne razumiju šta je to proces glumca pa onda ne mogu ni da izvuku najbolje iz njega. Nije igrač dobar samo tako, treba trenera. I Ronaldu nekad treba uputa da bude još bolji. Tu su neke finese. A Sergio kao glumac i režiser predstavlja dobitnu kombinaciju. Vezan sam za taj film zato što je to priča o Sarajevu, nisam involviran samo zanatski zbog dobre uloge već i sentimentom.

  • Znamo razlike pozorišta i filma, znamo i to koliko si na oba polja jednako uspješan. Ali gdje je Adnan više Adnan? Gdje se osjeća bolje u smislu prenošenja poruke karaktera koji igra?

Više volim snimanje filma. Nema naša publika još sofisticiran ukus za gledanje  predstave. Nažalost. Dešavalo mi se da ljudi jedu kokice, košpice u pozorištu. Vade čips, otvaraju.. dobacuju glumcima. Iako, moram ovdje razdvojiti ljude koji zaista znaju i vole pozorište i one koji ne znaju. I nisu ljudi krivi, kriv je obrazovni sistem. Djeca imaju strah da uđu u pozorište jer ne znaju kako bi se ponašali. Snižavaju se i mnogi kriteriji samo da predstave budu posjećene. Onda se dolazi u pozorište radi svega osim pozorišta. Pa ljudi koji esplicitno dolaze samo na premijere uz naravno besplatnu ulaznicu. To govori o njima. S druge strane postoje ljudi koji prate, dolaze više puta na istu predstavu zbog glumaca, priče i ne pomišljaju o besplatnoj karti.

Znači, moraš imati posmatrača.

Da bi se simbolika uloge čitala, da bih ja kao glumac mogao da plasiram simboliku i da se ona čita, ljudi moraju znati šta je ta simbolika, da razumiju svijet pozorišta, da su  odgledali bar nekoliko predstava, da znaju pravce,  žanrove …
Ja sam, na primjer, za film Twice Born blagovremeno sve obavijestio ali nije bilo očekivanog odjeka. Potrudit ćse da bude i TV premijera. Živimo u društvu prosjećnosti. Onog trenutka kada se prizna da neko nešto radi bolje od drugog kao da je sam kapitulirao i potpisao svoj sopstveni poraz.

Zato više volim film.

  • Tvoji počeci su obilježeni ulogama u Narodnom pozorištu, još kao studenta. Sulejman Kupusović je ostavio mnogo traga u svijetu priča koje je pričao s posebnošću bez kakve smo ostali siromašni. Koliko takvi počeci i takvi redatelji utiču na izgradnju budućeg profesionalca, na njegove načine, odabire, pristupe, uopće na slijed karijere?

Sulejman rahmetli je bio jedan od rijetkih koji je imao dobar njuh za dobrog glumca. Zaista. To ga je krasilo jer to su jako bitne stvari. Danas, mnogi režiseri su formalisti. Ako sam ja režiser i kažem ovaj je dobar a pri tom ne znači da je to tako, bez da se zna ko je odredio da se taj moj parametar uzima, režiser bez stava i karaktera će stvari postaviti tako da se  stvori fama o nekim ljudima koji nisu to zaslužili. Neutemeljeno i bezrazložno. To je kao carevo novo ruho,  i hajde ti sad caru reci da nema ruho,odmah si crna ovca.

Sulejman rahmetli je dirao dušu i to mu je bilo bitno. Ne pravci. Bilo mu je bitno da li je  gledaoc doživio katarzu nakog gledanja ili nije. Publika kaže svoje. Na njegove predstave su dolazili doktor nauka i neka nana koja je završila dva razreda osnovne. On je pogađao veliku populaciju podjednako i to ne može biti onako samo od sebe. Ostavio je veliki pečat. Na umjetnost i na mene. Radio sam s njim na predstavama Legenda o Ali-paši, Prvi put s ocem na izbore, Omer i Merima, Tvrđava, sve glavne uloge a sarađivali smo i kasnije.

  • Svrstavaš se u grupu poznatih ličnosti koje se često odazivaju na humanitarne akcije i projekte koji su društveno odgovorni. Koliko ti je životna smjernica  Naše se samo ono što damo bitna i koliko u konačnici oblikuje kako tvoju stvarnost tako i tvoju ličnost?

Po meni to je poenta, smisao života – davanje. Cilj jeste u davanju. I ova moja umjetnost je davanje. Ja ništa tu ne tražim nego dajem sebe, pokušavam, pa neko će to pogledati, možda uzeti nešto od toga što mu treba u nekom trenutku.  Imao sam sreću da igram uloge koje ostavljaju trag ili šalju jake poruke. Ne prođe dan da mi se ljudi ne javljaju iz Meksika, Portugala, Australije, Novog Zelanda, i to ne naši ljudi, nego tamošnji ljudi koji su pogledali filmove poput Twice Born, Snowpiercer  koji zbog mojih uloga stvaraju mišljenje o Sarajevu ili onome što se ovdje desilo i žele doći, posjetiti ovaj grad. Ja nisam znao koliko je to močno oružje – da daješ. Ti daješ poruku, šalješ je.

Što se tiče davanja privatno, volim više u tajnosti činiti dobra djela. Sad su neki projekti za koje se kaže da su humanitarnog karaktera postali više ceremolijalni. Nekada se i razočaramo nekim projektima, ali sam shvatio samo da, ovdje bar, ne treba nista očekivai ni od koga. Jer znam ja ko daje nafaku i odakle ona dolazi i ona može doći iz smjera odakle sam imao najveću sumnju. Kad ne očekujes manje te pogađa. Treba se nadati i možeš se svemu nadati ali baš zbog toga što se svemu nadaš, ne može te ništa ni iznenaditi. Zato ponavljam, zemaljska kugla. I Bog nam je to dao i dužnost nam je istražiti razne kulture ali ponijeti sa sobom ono najbolje iz okruženja iz kojeg dolazimo.

  • Kakve poruke bi trebali imati filmovi o BiH a kako se gledati uspjesi naših glumaca u svijetu?

Ja svoje uspjehe gledam kao uspjehe zemlje iz koje dolazim. Kad Džeko i Pjanić postižu golove u Romi ja to svojatam, i meni imponuje kao da sam ih ja zabio jer znam kroz šta su prošli. Džeko je bio u ratu ovdje. Sve te poteškoće, sav taj proces, znači – moguće je.

To treba davati mladima za primjer, da im uzori ne budu kriminalci ili da ne misle da se kapital (materijalni i iskustveni) stiču preko noći.

Ja bih na primjer o tome pravio film. Ne interesuju me više filmovi – mi u nekom crnjaku, mi žrtve – nego, žrtve nepravedne agresije bili ali izdigli se iznad toga i postali heroji. Evo, danas ispade da je svaki heroj kompromitivan i da se grad sam odbranio. Nema filma o nekom vođi koji je povukao neki otpor iz iskrenog nijeta već se samo gaji ta jedna prosječnost uz pretjerani strah od iskrenog javnog djelovanja.

Činjenica da nas društveno fasciniraju stvari koje se u normalnom svijetu podrazumjevaju i činjenica koliko su spali kriteriji kvaliteta te koliko smo ograničeni i koliko su nam male ambicije i ciljevi a šta nam je veliko mi je često razočaravajuće.

Put uspjeha sigurno nije ispijanje kafa i razmjena letargične priče. Mislim da je to čak nečija namjenska agenda, plasiranje loših primjera, da bi se društvo napravilo inferiornim da ne poduzima nikakvu akciju. I to upravo od mladih od kojih se najviše očekuje. Lakše je naći nekog srednjih godina nego nekog omladinca koji su spremni na akciju.

Meni se često spočitava to što ne idem na sve evente na koje budem pozvan, ali ja stvarno isuvise ozbiljno posmatram svoj posao i javno djelovanje jer je ono veće od slikanja i takve promocije.

Izvor: Al Jazeera
 


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO