Otkrivene tajne američke invazije na Irak

Piše: Murad Hashem

NEW YORK – U svojoj novoj knjizi Izaslanik: Od Kabula do Bijele kuće, moj put kroz turbulentni svijet (The Envoy: From Kabul to the White House, My Journey Through a Turbulent World) Zalmay Khalilzad, američki ambasador i diplomata afganistanskog porijekla, predstavlja jedan dio svoje autobiografije, memoara i dnevnika.

Bavi se i mnogim detaljima koji se tiču dešavanja iza kulisa američkih centara odlučivanja, s obzirom na to da je bio angažiran na brojnim pozicijama, gdje se posebno ističe funkcija savjetnika za nacionalnu sigurnost u vrijeme administracije Georgea W. Busha, zatim specijalnog izaslanika američke administracije za iračke opozicione grupe krajem 2002. godine, te američkog ambasadora u svom rodnom Afganistanu, zatim Iraku i Ujedinjenim narodima.

Autor, koji je opisan kao jedan od ”jastrebova” Busheve administracije, otkriva kako se uvjerio u postojanje američkog plana za intervenciju u Iraku i svrgavanje bivšeg iračkog predsjednika Saddama Husseina odmah nakon što je imenovan za izaslanika iračke opozicije u inostranstvu sa zadatkom da ujedini opoziciju i formira alternativnu vladu nakon svrgavanja predsjednika Saddama Husseina. 

Nesuglasice s Bremerom

Khalilzad svojom knjigom rasvjetljava period nakon američke invazije i jedan aspekt njegovog spora sa američkim vojnim upraviteljem u Bagdadu Paulom Bremerom, te kaže kako su brojne greške koje su počinjene nakon invazije dovele do haosa u Iraku.

U ovom kontekstu, Kalilzad je na tribini, koju je organizirao Centar za strateške i međunarodne studije u Washingtonu povodom njegove knjige, rekao da ono što se dogodilo predstavlja kombinaciju katastrofalnih grešaka. Postojala je mogućnost da se provedu određene procedure, kao što su raspoređivanje hiljada američkih vojnika u cilju uspostavljanja reda, održavanja sigurnosti u državi i obezbjeđivanja njenih granica. Mogao se dobiti i pozitivan odgovor iračke vojske koja bi iskazala svoju saradnju, ali to se nije desilo. Štaviše, nakon poraza Saddama dolazi do raspuštanja vojske što je učinio SAD.  

Vezano za istu ovu temu, Abdul Hamid Siam, bivši zvaničnik u uredu Ujedinjenih naroda u Bagdadu, koji je služio u istom periodu, kaže da je ostavljanje iračkih granica otvorenim bez osiguranja nešto što inicira pitanja, te da su hiljade Iranaca pohrlile na iračku teritoriju, posebno u mjesta koja smatraju svetim.   

U razgovoru za Al Jazeeru dodaje da su mnogobrojni irački lideri koji brinu za dobrobit svoje države pokazivali mnoge strahove prilikom susreta sa zvaničnicima Ujedinjenih naroda. 

Informiranje Irana

Među najznačajnijim podacima koje ambasador Khalilzad otkriva u svojoj knjizi je taj da je Iran bio prethodno obaviješten o američkim planovima za invaziju na Irak, te održavanje tajnih sastanaka sa ovom državom prije toga, ali i kasnije, uzimajući u obzir da su ga ti sastanci u Ženevi spojili sa iranskim ambasadorom u Ujedinjenim narodima u to vrijeme, sadašnjim ministrom vanjskih poslova Mohammadom Javadom Zarifom.

Khalilzad kaže da mu je Zarif tada obećao da njegova država neće reagirati u slučaju da američki avioni naruše iranski zračni prostor, i da je do preuzimanja ovih obaveza došlo uprkos činjenici da nije bilo nikakvih američkih garancija da Iran neće biti meta vojnih napada.

Ukazao je i na to da su se sastanci nastavili i dalje organizirati nakon invazije na Irak u cilju razmatranja pitanja budućnosti vlade u Iraku. Iran je dao svoju snažnu podršku formiranju vlade od opozicije u egzilu i iskorjenjivanju stranke Baath te ponovnoj uspostavi iračkih snaga sigurnosti, što se i ostvarilo uprkos rezerviranosti Khalilzada prema tome.    

Nabil Khoury, tadašnji diplomata u Ambasadi SAD-a u Bagdadu, pojašnjava u svom razgovoru za Al Jazeeru, da je mišljenje američkog Ministarstva vanjskih poslova bilo različito od mišljenja Bijele kuće i Ministarstva odbrane (Pentagona) u pogledu posljedica rata, kao što su javljanje anarhije i porasta iranskog utjecaja. Ministarstvo vanjskih poslova je tada upozoravalo na takve probleme, međutim američki vojni i politički zvaničnici nisu marili za to. 

Teheran i Al-Kaida

Osvrćući se na podatke koje je u svojoj knjizi Khalilzad otkrio u vezi sa tim da je američka administracija bila upućena u to da je Iran predstavljao utočište jednom broju lidera Al-Kaide koji su pobjegli iz Afganistana, Khoury je napomenuo da postoji saradnja pojedinih vojnih struktura i obavještajnih službi u Iranu sa vođama ove organizacije, te da su u američkim krugovima postojala nagađanja – ako ne i ubjeđenja – da Teheran olakšava neke od operacija Al-Kaide. 

Svako ko bude čitao knjigu Khalilzada naći će se pred dva glavna pitanja: da li Iran može nastaviti igru na kartu antiamerikanizma dok se nastavljaju otkrivati tajni dogovori ove države sa Washingtonom?

I da li republikanci u SAD-u – koji se nalaze u jeku preliminarnih izbora za kandidata za predsjednika – mogu napadati demokrate i predsjednika Baracka Obamu po pitanju nuklearnog sporazuma sa Iranom ako se uzme u obzir da je i administracija predsjednika Busha učinila istu stvar ranije, i imala povjerenje u Teheran, šta više otkriva mu tako veliku tajnu kao što je plan o invaziji na Irak?   

Izvor: Al Jazeera