Hoćemo li trčati sa dinosaurusima?

Piše: Mario Pejović

Trčati sa dinosaurusima, loviti sa sabljozubim tigrovima, jahati mamute… odavno je želja modernog čovjeka, a tu želju južnokorejski naučnik Hwang Woo-suk obećava pretvoriti u stvarnost. Ovaj kontroverzni genetičar najavljuje da će klonirati lavove izumrle tokom Ledenog doba, zahvaljujući gotovo savršeno očuvanim, 10.000 godina starim, mladuncima drevnih mačaka pronađenim u ledu Sibira.

Kako je samoprozvani “vrhovni naučnik” prije nekoliko godina bio u centru skandala nakon otkrivanja da je lažirao istraživanja embrija, mnogi dovode u pitanje njegovu teoriju, ali i sumnjaju u stvarne mogućnosti moderne nauke.

Profesor doktor Krešimir Pavelić sa Odjela za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci navodi da je današnja tehnologija kloniranja na relativno visokom stepenu, koja omogućava kloniranje sisavaca i drugih živih bića, pa čak teoretski i ljudi.

Tako su, sa manje ili više uspjeha, klonirani deve, mačke, psi, majmuni, krave, žabe, svinje, zečevi i druge životinje.

Ipak, moderna nauka je daleko od savršene, tako da velik broj kloniranih životinja umire neposredno nakon rođenja, ili ostare prije vremena, a mnogi fetusi se nikada ne razviju, navodi stručnjak iz Hrvatske. Kako kaže, ograničenja leže u nedovoljnom saznanju o naučnim činjenicima.

Klonirani ljudi

Kad je riječ o kloniranju ljudi, potomci dobiveni kloniranjem ne mogu se smatrati u  pravom smislu riječi normalnim humanim rođacima poput kćeri, braće, sestara, blizanaca, navodi profesor Krešimir Pavelić.

“Takvi bi potomci bili neprirodni i vrlo vjerojatno metabolički nestabilni”.

“Možemo slobodno reći da je kloniranje ljudi, pa i ostalih sisavaca, teško, opasno a u nekim slučajevima s današnjim stupnjem znanja i nemoguće.”

Dodatni problem u kloniranju nestalih vrsta jeste i dostupnost kvalitetnog genetskog materijala, dodaje on.

Materijal za kloniranje

Da bi mogli i pomisliti da uspješno kloniramo, potreban je dobro očuvan izvor DNA životinje koju želimo klonirati, te donekle srodna vrsta životinje koja će donirati jajnu stanicu (surogat). Iz jajne se stanice izvuče jezgra u kojoj je većina DNA, dakle genetskog materijala, a umjesto njega ubaci se DNA životinje koju kloniramo, pojašnjava profesor Pavelić.

Kao uzorak za kloniranje mogu poslužiti tkiva ili organi (stanice) koje sadrže dobro sačuvanu DNA.

“U stvarnosti je jako malo vjerojatno da će dinosaurusi ili druga prahistorijska bića biti klonirana. Teško je, naime, vjerovati da će njihova DNA biti sačuvana kroz tako dugi period. Trenutno je, međutim, dosta projekata kloniranja u toku, uključujući i kloniranje mamuta”, rekao je stručnjak Odjela za biotehnologiju Sveučilišta u Rijeci.

Ipak, nadu u vraćanje u život izumrlih vrsta predstavlja instruktivan, iako rijedak, primjer kloniranja divljeg jarca (Capra pyrenaica pyrenaica), koji je živio u planinama od Španije do Francuske.

“Uspjeh je uslijedio nakon mnogo pokušaja i pogrešaka. To je, koliko je meni poznato, rijedak primjer kloniranja izumrle životinje.”

Čak i ako se vrate u život, prethistorijske životinje će imati problema u vezi s epigenetikom, okolišem te socijalnim okruženjem, dodaje Pavelić.

On ističe da naučnici intenzivno rade na ekstrakciji DNA iz mamuta koji je odlično sačuvan kroz 28.000 godina provedenih u ledu Sibira.

Uništavanje zbog ega

Čovjek je nekoliko vrsta od ukupno 7,7 miliona umnožio vještačkom oplodnjom do abnormalnih razmjera, govori Snežana Milovanović. “On pojede 80 milijardi životinja godišnje. Situacija ne zemlji je takva da ima 30 puta više životinja za ishranu nego ljudi”.

Ona dodaje da se 70 posto poljoprivredne površine koristi za uzgoj hrane za životinje koje čovjek jede, čime razara klimu i uništava druge vrste. “Ali očigledno da ljudskim egomanima nije važno da se to najveće izumiranje vrsta do sada zaustavi, već da pokažu da oni mogu bolje od prirode”.

“Uzorci su uzeti iz koštane srži, a znanstvenici se nadaju da će uspješno klonirati ovu životinju. Do 2017. vjerojatno će dobiti kompletnu strukturu DNA.”

Profesor Pavelić navodi da su današnje mogućnosti oživljavanja drevnih životinja i reptila jako skromne, ali ne isključuje mogućnost da jednog dana, uz korištenje drugih tehnologija kao što su genetički inženjering, uspijemo u život vratiti nekadašnje stanovnike Zemlje.

Upitna opravdanost

I ako jednog dana uspijemo naći način za kloniranje prethistorijskih vrsta, bioetičari i organizacije za zaštitu životinja dovode u pitanje moralnu opravdanost takvog postupka.

“Kada bih jednoga dana mogao promatrati kako nekoliko metara od mene lovi nevjerojatni giganotosaur, bilo bi to ispunjenje moga sna, jedne uzbudljive fantazije. Ali činjenica da postoji mogućnost za njeno ostvarenje ne znači da je se treba uhvatiti, jer ona naprosto neće odgovarati stvarnom životu. Klonirani giganotosaur neće slobodan koračati svijetom niti će razumjeti što se ustvari događa. Kada bi i bio slobodan, postao bi prijetnja ili samom sebi ili ekološkoj zajednici u kojoj se nađe. Ako ga vjerno kloniraju, on tada ima naravne, prehrambene i reproduktivne potrebe za koje treba ekosistem kakav ne postoji. Ako ga odluče prepravljati dok ne uspiju dobiti zdravo biće u kontroliranim uvjetima, to više nije giganotosaur, a iza njegova ‘uspjeha’ će se nalaziti stotine deformiranih bića provučenih kroz patnju tuđeg – ljudskog – neuspjeha”, ocijenio je Luka Perušić, asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i saradnik u Znanstvenom centru izvrsnosti za integrativnu bioetiku.

Snežana Milovanović, predsjednica udruženja za zaštitu i prava životinja Sloboda za životinje, dodaje da bi oživljavanje vrsta izumrlih prije više desetaka hiljada godina bio licemjeran postupak koji pokazuje koliko su ljudima blokirani osjećaji za ljude, prirodu i životinje, prije svega naučnicima koji se bave sličnim eksperimentima, ali i onima koji ih finansiraju te onima koji to podržavaju.

Moralna ograničenja

U slučaju da tehnologija jednog dana dozvoli oživljavanje izumrlih vrsta, postoji mogućnost da neko poželi da “uskrsne” i prethistorijske ljude, što otvara nova brojna pitanja.

Luka Perušić podsjeća da je nedavno grupa internacionalnih istraživača uzgojila pileći embrio kojem rastu noge dinosaurusa, u okviru projekta dokazivanja razvojnih procesa pod idejom “povratne evolucije”.

“Svaka čast, ali kakav to smisao ima? Zar baš ni jedna druga metoda ne omogućuje čvršće shvaćanje evolucije? Doista ne postoji ni jedna druga alternativna metoda? Rade to samo zato što mogu”.

On naglašava da veličina čovjeka nalazi se u sposobnosti da nešto možemo, ali razumijevajući drugog odlučujemo da nećemo.

“Veličanstvena stvar bila bi postići sve uvjete uspješnog kloniranja drevnih bića, u ovom slučaju čovjekovih predaka, te zatim napustiti projekt zauvijek. Tu se radi o razlici između istine i znanja po njenoj vlastitoj vrijednosti za opću dobrobit života i shvaćanja znanstvene djelatnosti kao još jedne industrije spektakla, što bi krapinski pračovjek upravo bio. Nesumnjivo je da će netko to pokušati”.

“Također je nesumnjivo da će teško dobiti pravo na takvo nešto zbog blizine s čovjekom kojeg se danas naoružava nizom konvencija i prava, ali neka ne iznenadi ako spektakl na kraju prevlada. Međutim, tu će se stvoriti prilika da se jednom konačno bude čovjekom i kaže: ‘Ne!’. Bio bi to epohalan događaj”.

“Na svetu ima oko 7,7 miliona životinjskih vrsta. Od tih 7,7 miliona čovek nije upoznao ni deseti deo, nepun milion. Čovek sebi nije dao priliku da ih spozna niti da shvati njihovu ulogu na Zemlji. On i dalje misli da je on ekskluzivna vrsta i da može uništavati važan deo stvaranja pre nego ga je i upoznao i proučio, a njegov ludački egoizam nastoji dokazati da on sam može da stvara ili vraća izumrle vrste”.

Ljudski ego

Ona dodaje da smo mi samo jedna od vrsta na Zemlji, a zbog svojih navika u ishrani i načina života čovjek direktno svakodnevno istrebljuje ogroman broj vrsta.

Kako kaže, na Zemlji se dešava najveće izumiranje životinjskih vrsta do sada, za to je odgovoran direktno ljudski egoizam.

“U 20. veku je broj nestalih vrsta povećan 114 puta, oko 40 odsto vodozemaca je pred izumiranjem, a nestanak preti i četvrtini sisara, pa i čoveku samom”, navodi Milovanović.

Luka Perušić podsjeća da je nedavno izumro crni nosorog, “briljantno biće”.

On postavlja pitanje isplati li se tome biću, jednako kao i giganotosauru, uopće vratiti u ovaj svijet, samo da bi ga ponovno izlovili ili držali u kavezu gdje mu nije mjesto?

“Ne postoji nikakvo opravdanje za vraćanje izumrlih životinja u svijet, ali to shvaćamo samo ako mislimo na dobrobit toga bića. Međutim, kada ljudi razmišljaju o profitu, onda stvaramo cirkuse i zoološke vrtove, pa ćemo tako pokušati stvoriti i Jurski park.”

Za istraživanje mogućeg oživljavanja izumrlih vrsta je potreban veliki novac, koji bi bilo bolje utrošen na zaštitu današnjih ugroženih vrsta, pa i samog čovjeka, naglašava Milovanović.

“Ta zaštita morala bi snažno uticati na menjanje odnosa čoveka prema čoveku, na jedno moralno-etičko prevaspitanje, menjanje čovekovih navika u ishrani i načina života koji direktno ugrožavaju opstanak biljnih, životinjskih vrsta pa i samog čoveka. Čak 25.000 dece dnevno umire od gladi. Ljudi su se okrenuli jedni protiv drugih, ratovi donose razaranja i nesreću i na kraju koštaju mnogo.”

Pitanje o novcu je jasan pokazatelj problema, smatra Perušić. “Borci za zaštitu ugroženih životinja ne donose potencijalno unosne rezultate genetskih istraživanja, a i nije da se za njih nema novaca, nego se ne želi dati. S druge strane, od gledanja jurskih primjeraka ili prepravljanja ljudi itekako se dobro može zaraditi.”

Zarada od kloniranja

Oživljavanje izumrlih vrsta, kako je to prikladno prikazano u filmskom serijalu “Jurski park”, moglo bi predstavljati atrakciju dostupnu samo onim s dubljim džepom, dodaje on.

Imati velika bića poput giganotosaura pošto poto znači kompleks nadzora koji se danas može opravdati jedino umrežavanjem s turizmom, na što se ionako cilja u dugoročnim planovima. Ako bi tehnika kloniranja postala dostupnija i jeftinija, vjerojatno bi se pronašle vrste životinja koje bi ljudi mogli kupiti za kućne ljubimce, pa će se stvoriti farme i uzgajivačnice, smatra stručnjak Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a srednje velike životinje poput sabljozubog tigra mogle bi biti podvrgnute eksperimentalnom životu u kontroliranim šumskim rezervatima.

“U sva tri slučaja radi se o realnim scenarijima koji stavljaju posebnu težinu na moralni problem, jer nam ostaje veliko pitanje ne znanstvenika ili korporacija, nego naroda. Zašto ljudi to podržavaju? Ali za to ne trebamo čekati dinosaure, dovoljno se prisjetiti što sve ljudi rade s pasminama pasa i mačaka ili pak što rade poticanjem razvoja bolesnih hibrida između tigrova i lavova, tzv. ligera i tigona. Jedva smo počeli osvještavati problem kućnih ljubimaca, sportskog izlova i zooloških vrtova, a sada nam se već stvara cjelokupna bioetička problematika kloniranja životinja koje više nemaju prirodnog, samim sobom stečenog mjesta u svijetu. Oni bi poradi atraktivnosti fantazija u stvarnosti mogli slomiti dobronamjerne ideje ostavljanja životinja na miru, zbog čega osviješteni ljudi nipošto ne bi smjeli popustiti.”

Oživljavanje izumrlih vrsta nije ni humano, ni etički, niti moralno, smatra Snežana Milovanović.

“Čovek se upušta u nešto očigledno protivprirodno i nije u stanju da sagleda posledice. Životinje imaju dušu.”

Izvor: Al Jazeera