Džindo: U današnju Ferhadiju ugrađeno je 60 posto originalnih dijelova

Ponovna izgradnja Ferhadije džamije trajala je 15 godina (Al Jazeera)

Piše: Snježana Mulić-Softić

“Vidite, ovo su naši ‘petrovački ćilimi’, slobodno sjedite”, govori dok rukom prelazi preko mekane vunene površine, a ruku mu šaraju crveni, žuti i zeleni rombovi, što dolaze od sunca koje se probija kroz vitraže na visokoj kupoli iznad nas.

Sjedimo pred mihrabom (niša u zidu džamije koja je usmjerena u pravcu Kabe) u nanovo izgrađenoj džamiji Ferhadiji u Banjoj Luci.

Čudno mjesto za razgovor, ali „samo tako se može doživjeti ova ljepota“, kaže Armin Džindo, Banjalučanin koji je deset godina proveo na gradilištu nanovo podignute Ferhadije.

Po ćilimima razgrće fotografije Ferhadije, iz doba prije i poslije razornog zemljotresa u Banjoj Luci 1969, pa prije i nakon dvostrukog rušenja u maju 1993, a onda i tokom ponovne izgradnje.

„Samo vam nisam donio ove nove, jer, evo, možete sami da se uvjerite u ovu ljepotu“, kaže, šarajući pogledom po kupolama koje su se vinule visoko iznad nas, a glas mu putuje do njihovih uglova, zastaje na šarenim arabeskama, a onda se polagano vraća i – traje.

Spašavanje artefakata

Fotografije koje je razgrnuo samo su djelić arhive koju je ovaj čovjek napravio o ponovnoj gradnji “banjalučke kraljice”. Ostatak čuva na policama i kartonskim kutijama u zgradi Medžlisa, tik uz džamiju.

Armin Džindo, građevinski tehničar, kaže, nije bio samo vođa gradilišta, nego i pisar i arhivar cijelog projekta.

„Samo da ste vidjeli kako se to gradilo – nekako je sve bilo kao u doba kada se Ferhadija prvi put pravila, tamo u 16. vijeku, kao kada su tu bili učenici Mimara Sinana. Jedan od uslova UNESCO-a je bio da se džamija gradi na isti način kao što se gradila prvobitna, da se upotrebljavaju njeni sačuvani dijelovi, a novi prave od materijala najsličnijih onim originalnim. Često nam je dolazila jedna gospođa iz UNESCO-a, ona nas je iznenađivala, tražila je da se metod gradnje što više približi onom vremenu, 16. vijeku, da slučajno ne upotrijebimo cement, da ne bude ništa na bazi armatura, betonskih serklaža, jer – Ferhadija je bila pod zaštitom države, kulturno-historijski spomenik nulte kategorije”, prisjeća se Džindo, dodajući kako je projekat za izgradnju bio gotov 2002. te da je sama tehnička dokumentacija bila teška preko sto kilograma…

On je u graditeljski tim ušao u oktobru 2005. i to na nagovor kolega inžinjera koji su s njim radili u kompaniji koja je već bila angažirana na pronalaženju artefakata džamije, koji su bili bačeni na deponiju smeća u Ramićima, te na dno jezera u okoline Banje Luke, gdje su, kaže, našli najljepše dijelove mihraba i mimbere, kao i sve stubove.

Prevrće po starim rokovnicima, u kojima je zapisana svaka narudžba materijala, svaki kamion, svaka ekipa radnika, svaki plaćeni račun…

“Ne moram ja u njih ni gledati, jer sve imam u glavi. Samo mi se film vrati unazad. Sjećam se kako smo u Ramiće, udaljene desetak kilometara od Banje Luke, odlazili po bačene artefakte. Prvo što smo uradili bilo je ograđivanje terena, ukupno 18.000 kvadrata. Tu je bio otpad svih profila – od životinjskog pa nadalje, pa je bio i strah od zaraze.

Angažovali smo mašine, ljudstvo, desetak kamiona, 3-4 bagera, buldožer, mašine za utovar većeg kamenja. Ali prije nego smo pristupili vađenju, uveli smo deminere, jer je postojala bojazan da je bilo eksploziva koji se nije aktivirao. Nakon njih, na deponiju su ušle drvosječe, jer je šiblje izraslo, bila je to prava mala džungla. A onda smo došli do artefakata – na dubini od tri do četiri metra. Šta je to govorilo, nego da su sve htjeli baciti u zaborav – ono što je srušeno da više nikad ne vidi svjetlo dana”, priča Džindo s teškim uzdahom. Onda pogleda arabeske obasjane svjetlošću što se prolama kroz vitraže, iako je kišan dan, i osmijeh mu se ponovo vrati na lice.

“A onda smo, dok smo iskopavali artefakte, odjednom spoznali da ne pripadaju svi Ferhadiji, nego da ih ima i od ostalih srušenih džamija. Bili su to dijelovi Arnaudije i Gazenferije. Iako smo se obradovali, to nam je, tako da kažem, stvorilo dodatne teškoće, jer smo morali tačno razvrstati koji dio pripada kojoj džamiji…”

Lična karta za svaki kamen

Po njegovoj procjeni u današnju Ferhadiju ugrađeno je 60 posto originalnih dijelova. Bilo je, kaže, i više, ali su mnogi bili neupotrebljivi.

Proces raskrčivanja i vađenja kamenja trajao je punih pet mjeseci, a završen je u februaru 2006.

“Sve smo to radili na jednoj parceli u Vrbanji. Uspjeli smo složiti i razvrstati fragmente artefakte po džamijama. Onda je profesor Muhamed Hamidović sa asistenticom došao na ideju da na licu mjesta razvrstamo zidove, munaru… što smo 90 posto i uspjeli. Sam projektni zadatak zahtijevao je specifičnu rekonstrukciju, takozvanu anastilozu ili faksimilsku rekonstrukciju – da se sav materijal koji nađemo, shodno očuvanju i mjestu, ugradi u džamiju”.

Božo i sinovi na munari

Sjećam se tesara Bože koji je radio sa svoja dva sina. Jednom su se sva trojica popela na skelu oko munare, a meni je kroz glavu prošlo – ne dao Bog zemljotresa ili nekog drugog belaja, pa da sva trojica padnu. Jedva sam ga natjerao da ne ide sa sinovima, nego da idu jedan po jedan.

 

Sav pronađeni materijal smo tri-četiri puta prali, naročito onaj sa smetljišta, a onda smo, skoro 2.500 komada kamena snimili metodom 3D, tako da svaki taj kamen ima svoju ličnu kartu – gdje je nađen, kolike su mu dimenzije, kojem dijelu džamije pripada… a sve to je radio Denis Adrović. Ja sam jedan od svjedoka da se nijedan kamen koji se je mogao spasiti, nije bačen. Ako kažem da je zid džamije širok metar i dvadeset, znat ćete koja je to količina kamena. Istina, nismo našli puno kamena od pratećih objekata – šadrvana, turbeta…, a našli smo jedno 12 nišana koji su bili prelomljeni. Nažalost, nismo našli dijelove ograde, a niko ne zna ni šta je sa izuzetno vrijednim ćilimima koji su bili u džamiji, svjetiljkama i drugim vrijednim stvarima.”

Kako je odluka bila da se za gradnju upotrijebi materijal koji je najsličniji originalnom, tako se ekipa dala u potragu.

“Sva sreća da smo shvatili da tog kamena imamo u blizini Banje Luke, u naselju Sitari. Postoji saznanje da je taj kamen – kristalna sedra, isti onaj od kog je zidana prvobitna Ferhadija. Ona je specifična jer je nastala kao sedimentna stijena pod uticajem toplih voda, jer je sva Banja Luka na toplim vodama. U Sitarima smo izvadili 350 do 400 metara kubnih kamena koji smo ugradili u džamiju.”

Sigurnost u sporosti

Iako od Ferhadije, nakon dvostrukog rušenja u maju 1993. nije ostalo ni traga, stručnjacima nije bilo teško da je rekonstruiraju.

“Imali smo fotografije, što je pravim arhitektima sasvim dovoljno. Međutim, prof. Hamidović, koji je bio alfa i omega i u projektu i nadzoru, koji je na gradilištu proveo desetak godina, išao je po arhivima, konsultovao se sa kolegama, sa Gazi Husrefbegovom bibliotekom… Puno smo saznali i iz knjige prof. Sabire Husedžinović, recimo o bojama. Ona je jednom mjesečno dolazila kao savjetnica. To je bio cijeli tim, znalo se ko kosi, a ko vodu nosi.”

Džindo prelazi rukom preko zidova i stubova u kojima se vide ugrađeni stari – originalni elementi. Na nekima je čak sačuvana originalna boja. Novi elementi od starih odudaraju samo po svježini boje.

“Znate kako je ovo ispalo ovako? Tako što smo poštovali sve što nam je rečeno, što nismo upotrebljavali moderne materijale, nego samo krečni malter, olovo, mljevenu ciglu… čak smo i vunu ručno sjeckali, slamu za kupolu, pa lućum, to je vata sa krečnim malterom i uljem – tako se gradilo u 16. vijeku.

Našli smo i željezne zatege koje povezuju stubove, ali ih nismo mogli iskoristiti, pa smo radili nove – ručno. Radio ih je Zvonimir Kelava. On je radio i bakarne prstenove, dio lima na kupolama, a demire za prozore je radio kovač Ahmo Zvonić iz Mrkonjića, odnosno Varcar Vakufa. Našli smo par originalnih demira i on je na osnovu tih ručno iskovao nove. Ništa, apsolutno ništa, nije rađeno presama ni škarama.

Maslinovo ulje i krečni malter smo koristili za zaptivanje pukotina. Čak ni vodu iz vodovoda nismo upotrebljavali jer ona ima hlora, a on u dodiru sa krečom stvara reakciju od koje nastaju fleke. Tako smo našli rašljara, koji je na Vrbanji našao vodu i onda smo, tamo gdje mu je rašlja stala, svrdlima iskopali rupu. Voda je bila negdje na četiri, četiri i po metra i taman dovoljno da nam bude dostatno za gradnju. Rašljar je bio Srbin, a na inače na samoj gradnji radili su građevinari svih nacionalnosti i atmosfera je svih tih 15 godina bila izuzetna. Svi su svojski radli – niko nije džaba radio – ali neko je unosio srce, neko vjeru, neko nijet.

Neki kažu da se sporo gradilo, ali u toj sporosti je sigurnost, i dr. Hamidović i direktor gradilišta Sead Pašić Lala su danonoćno nadzirali radove. Ja sam tri fotoaparata izraubovao, fotografisao sam svaki detalj, svaki dio, svaki ekser svaku posjetu…”

Ovozemaljski trag

Kaže da su gradnju pomagali povratnici Bošnjaci, da su žene donosile ručkove, sokove, a neki su donosili kafu u termoskama i, baš kao u pozorištu, sjedali prekoputa i gledali kako se gradi.

Kako je zapisivao svaki detalj, tako se i dan-danas sjeća svega u vezi gradnje.

“Bilo je mnogo suizvođača radova, a ukupno je džamiju u ovih 15 godina gradilo oko 200 radnika, jer je svaka faza imala svoje zahtjeve i specifičnosti. Sjećam se jednog dana kada sam na gradilištu izbrojao 36 građevinaca. Firma Karadrvo iz Fojnice zidala je kame, kupole je gradila firma Crni iz Cazina, Ahmed Zvonić i sin kovali su eksere, čivije, klanfne… Firma iz Ključa radila je ogradu i dio šadrvana, a svaki ugrađeni materijal ima svoj atest.

Profesor Hamidović se bavio mišlju da od originalnih ostataka koje nismo mogli ugraditi, napravi lapidarij. Možda će to biti jednog dana, ali i sada ima dovoljno dijelova koji podsjećaju na prošlost, i lijepu i ružnu”, kaže Džindo, pa nas vodi do mimbere (govornica sa koje govori imam) i pokazuje njenu bojama ukrašenu “krunu”.

“Ovdje se lijepo vide stari dijelovi, stara boja. Ona namjerno nije osvježena, već je ostavljena kao podsjetnik i opomena”.

Pokazuje i veliki luster, sa više od 30 svjetiljki, koji se spušta sa centralne kupole: “Ovo je poklon jednog povratničkog bračnog para. Bili su veliki vjernici. Nažalost, oboje su umrli prije nekoliko godina. Mislim da su na ovaj način htjeli ostaviti svoj ovozemaljski trag.”

Putovanje pod kupole

Pored centralnog lustera i bočnih svjetiljki, Ferhadiju osvjetljava i vanjska svjetlost koja ulazi kroz 43 prozora, a svaki  taj prozor je ukrašen vitražima, kroz koje svjetlost unutrašnjost džamije puni spektrom boja.

“Ne znam jesu li ljepše ove boje koje plešu po zraku ili boje ćilima. Vidite da su svi iste vrste, to sam rekao na početku – svi su ‘petrovački’ rađeni ručno. Ali ima i ovaj jedan ispred mihraba, koji se izdvaja, ovaj svileni – taj smo dobili na dar od člana Predsjedništva BiH – Bakira Izetbegovića”, govori, dok polagano kupi fotografije što ih je razastreo po ćilimima, a na vrata ulaze vjernici i znatiželjnici – jedni klanjaju, drugi vade kamere i fotoaparate…

Njegove riječi putuju pod kupole, pa se kovitlaju, idu od prozora do prozora, od arabeske do arabeske…  čini se kao da će tu zauvijek ostati.

Polagano, da ne omete nikog u džamiji, Džindo zatvara njena teška ulazna vrata, izlazi u dvorište, pa se malo izmakne, glavu zabaci visoko u nebo, i pogledom pokušava dosegnuti alem na vitkoj munari.

“Eto, ispričao sam vam kako je Ferhadija dignuta iz pepela, a ako me pitate šta sad, kako se osjećam pred 7. maj – dan kada će biti svečano otvorena, reći ću vam da su mi u stomaku leptirići, da imam tremu kao da idem na ljubavni sastanak. Nije to samo trema pred ovolikom ljepotom, već trema pred strukom, trema pred Islamskom zajednicom, trema pred donatorima, džematlijama, vjernicima…”, završava Armin Džindo svoju priču, s nadom, kako kaže, da će je samo morati prepričavati, a ne i ponovo preživljavati.

Izvor: Al Jazeera

 


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO