Veliki iz Evropske unije protiv malih sa Balkana

Utjecaj euroskeptika na integraciju balkanskih država bit će mnogo veći što se kriza u Uniji bude produbljivala (AP)

Piše: Mladen Obrenović

Blokade potencijalnih novih članica Europske unije na Zapadnom Balkanu na njihovom eurointegracijskom putu nisu novost, pogotovo kad to čine susjedi, no nedavno se nad taj put nadvila nova opasnost – prijetnja „velikih igrača“ po kojoj proces pridruživanja neće biti nimalo lak, ni jednostavan.

Dva su upozorenja, jedno iz Nizozemske i drugo iz Velike Britanije, stigla ovog mjeseca potencijalnim članicama europskog društva. Prvo su Nizozemci, na referendumu održanom početkom travnja, odbacili Sporazum o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji, a tri tjedna kasnije britanska ministrica unutarnjih poslova Theresa May postavila pitanje treba li EU prihvatiti „siromašne države poput Albanije, Srbije i Turske koje imaju ozbiljne probleme s organiziranim kriminalom, korupcijom, a ponekad i terorizmom“.

„Da me je neko pitao pre nedelju dana pitao da li bi neka velika članica EU-a blokirala Srbiju, Bosnu i Hercegovinu ili Crnu Goru, odgovorio bih odrečno jer se to do sada nije dešavalo. Uglavnom su to radile susedne zemlje zbog svojih regionalnih bilateralnih problema. Međutim, visoka zvaničnica Konzervativne partije i ministarka u vladi Velike Britanije Theresa May je jasno rekla da bi trebalo preispitati proces proširenja EU na Albaniju, Srbiju i Tursku. To je vrlo ozbiljan signal da bi upravo Britanci mogli da blokiraju te tri zemlje“, smatra Nikola Tomić, odgovorni urednik beogradskog NIN-a.

‘I bez EU raditi na sebi’

Nikola Tomić smatra da bi Srbija, bez obzira na europski put, trebala raditi na reformama u društvu, odnosno posvetiti se vladavini prava, održivoj ekonomiji, ljudskim pravima, ekologiji kao jako važnoj temi, modernizaciji poljoprivrede.

„Sve su to stvari koje trebamo i moramo da radimo zbog samih nas, a EU nam daje najbolji mogući okvir za to. Članstvo po sebi jeste jako važno, ali ne treba da nam neka neizgledna perspektiva skorog članstva bude alibi da se kao društvo urušavamo i propadamo. Treba da radimo sami na sebi“, smatra Tomić.

U dilemi je radi li se „o nekom britanskom unutrašnjepolitičkom prepucavanju uoči referenduma oko izlaska iz EU, pa se Konzervativna partija udvara jednom vrlo značajnom delu euroskeptičkih birača ili je u pitanju neki strateški zaokret u politici britanske vlade“.

Kad je u pitanju nizozemsko blokiranje Ukrajine, podsjeća kako je početkom prošlog desetljeća ista država „dosta dugo vremena blokirala Srbiju zbog Haga“, no kako je ta „saradnja spadala u kriterijume EU-a, ništa se principijelno nije moglo zameriti“.

„Kao građanin Srbije voleo bih da nisu tačne pesimistične prognoze da u narednih 5-6 godina EU uopšte nema u planu bilo kakvo proširenje, bilo kakvo ambicioznije privlačenje novih članica, a sve zbog njenih unutrašnjih problema. Istovremeno, kriterijumi postaju sve oštriji i oštriji – bili su oštriji za Hrvatsku, nego za Rumuniju i Bugarsku, oštriji su za Srbiju nego za Hrvatsku. Bojim se da će sličan slučaj biti i za BiH“, dodaje Tomić.

Slati proeuropske poruke

I po mišljenju Lejle Ramić-Mesihović, direktorice Vanjskopolitičke inicijative BH, nizozemski referendum o Sporazumu o pridruživanju između EU-a i Ukrajine „izuzetno indikativan, iako je po izlaznosti tek par procenata iznad minimuma koji ga čini validnim“.

„Taj referendum nas ozbiljno podsjeća koliki je značaj pojedinačnih javnih mnijenja u svih 28 država članica EU-a, te koliko su brojni faktori koji na njih utječu. Ovo nije prva stvar koju je Nizozemska blokirala. Treba se sjetiti da  su Francuska i Nizozemska nakon provedenih referenduma 2005. godine zapečatile bilo kakvu mogućnost postojanja Evropskog ustava. Tek nekoliko godina poslije stvorena je klima u kojoj se moglo računati na konsenzus usvajanja jednog zajedničkog dokumenta sveobuhvatnog tipa koji je danas poznat pod nazivom Lisabonski sporazum“, podsjeća Ramić-Mesihović.

S druge strane, nastavlja, zemlje Zapadnog Balkana „imaju jasnu perspektivu članstva, čiji kurs je definiran Procesom stabilizacije i pridruživanja“, napominjući kako u njihovom slučaju „postoji proces koji na tehničkom i stručnom nivou već godinama vodi Evropska komisija i koja pomaže i vodi te zemlje na putu integracija“.

Ukrajinsko razočarenje

Prenoseći iskustva iz Ukrajine, Boris Varga navodi kako je tamo vladalo veliko nezadovoljstvo i neka vrsta razočarenja Ukrajinaca ishodom nizozemskog referenduma, jer „građani Ukrajine imaju jaka evroentuzijatska raspoloženja“.

„Revolucija na Majdanu tokom zime 2013/14. godine, u kojoj je preko stotinu njih izgubilo život, smatra se nekom vrstom žrtve za evropske i prozapadne ideale. Predsednik Petro Porošenko je odmah u javnosti nastupio sa stavom da ne misli da taj referendum može da ugrozi put ulaska Ukrajine u sferu interesa EU, kao što su slobodna trgovina i bezvizni režim. Tako je i bilo, jer je holandski parlament kasnije odbio inicijativu da se poništi ratifikacija sporazuma Ukrajine sa EU“, podsjeća Varga.

„Jedini aspiranti u regionu bez statusa kandidata su Bosna i Hercegovina te Kosovo. Međutim, situacija u zemlji koja je jedanaestu godinu kandidatkinja, u Makedoniji, već dugo svjedoči da bez političke stabilnosti i jasnog i jedinstvenog kursa svih ključnih donositelja odluka u zemlji sâm kandidatski status biva tek nebitna formalnost“, napominje.

Po njezinom mišljenju, za zemlje Zapadnog Balkana je bitno podignuti svijest o tome da „trebaju cijele strukture i društva plasirati konstruktivne i jasne proevropske poruke, koje će doprinijeti pozitivnijoj percepciji u makar 28 javnih mnijenja u 28 zemalja članica EU-a. „Dok se to ne desi, ne treba se čuditi oscilacijama u javnim mnijenjima vezanim za podršku procesu proširenja“, smatra Ramić-Mesihović.

Trend usporavanja proširenja

Analitičar Boris Varga „spušta loptu na zemlju“ i podsjeća kako je nizozemski referendum bio tek „konsultativne prirode“ te je 10-ak dana kasnije tamošnji parlament odbio inicijativu da se poništi ratifikacija sporazuma Ukrajine i EU. Objašnjava i kako su građani o tom dokumentu znali vrlo malo, jer je veliki broj njih „mislio da je to novo direktno proširenje EU-a“.

„Holandski referendum bila je ‘uspešna akcija’ evroskeptika i protivnika proširenja EU i za političare takve orijentacije on je važan kao ‘predigra’ za mnogo važniji referendum koji tek sledi – onaj o ostanku Britanije u EU“, objašnjava.

No, svjestan je i kako se nizozemskom referendumu dalo jako malo pažnje u medijima Zapadnog Balkana, iako je ta tema veoma važna, posebno za države koje se žele integrirati u EU.

„Holandski referendum ne samo da je ‘pobeda’ evroskeptika i protivnika proširenja EU-a, koja može da govori o trendu usporavanja proširenja Unije. Taj referendum je jasan znak i za tranzicione države za koje se smatra da imaju velike šanse za učlanjenjem, kao što su BiH, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Albanija, jer će uticaj evroskeptika na integraciju tih država verovatno biti mnogo veći što se kriza u EU bude produbljivala. Holandski referendum je postao znak da u EU jača uticaj tih koji su protiv proširenja Unije i to je zabrinjavajuća činjenica“, zaključuje Varga.

Izvor: Al Jazeera