Tihi heroji u poljima smrti

Piše: Tomislav Šoštarić

“Opasnost nas zbližava dodatno, imaš osjećaš da morate čuvati jedan drugoga, kako ti čuvaš druge, tako oni čuvaju tebe. To je specifična jedna stvar, to bi psiholozi i psihijatri mogli dobro objasniti. Tko to okusi, tko to doživi, dok ideš u onaj ‘fajt’. Dok osjećaš, znaš da su tu negdje. Ne znaš gdje su točno, ali znaš da su tu. Točno bi ih mogao namirisati. Iskustvo govori svoje. Znaš da su tu, ali sad nadmudrivanje – što je ‘pjesnik’ htio reći tu u toj šumi”.

Ovako solidarnost među pirotehničarima i osjećaj koji se javlja pri ulasku u minsko polje opisuje Franjo Domjanić iz Čakovca, koji je u ovome poslu od 1996. godine, a i od ranije ima s time iskustva. 

‘Vidiš neku svoju sudbinu’

On je jedan od djelatnika 15 tvrtki koji na području Siska i Sunje razminiraju poljoprivredni teren. Dio je to projekta koji financira Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj s više od 200 milijuna kuna (26,6 milijuna eura).

Hitna pomoć u pripravnosti

Na području razminiranja uvijek u pripravnosti moraju biti ekipe Hitne pomoći, koje su upoznate s mjestima rada pirotehničara i najbržim mogućim pristupom bolnici, ali i vrstama mina i mogućnosti ozljeda. U ovom slučaju dežuraju tri ekipe jer se radi o većem terenu. Za sada ovdje nisu imali intervencija vezanih s razminiravanjem, kaže član ekipe Endi Aliagić. 

“Mi smo ovdje u pripravnosti u slučaju nesretnog događaja u samoj trasi, povezani smo sa svim ekipama koje su na terenu pomoću radio veze. Redovito provjeravamo vezu, da li smo u kontaktu i očekujemo u slučaju, ne daj bože, nekakvog stradavanja, da interveniramo”.

Cilj je, naravno, sigurnost stanovništva, ali i gospodarska revitalizacija područja – obrada zemlje, poljoprivreda…Potez Mlinski kut-Komarevo-Kotar šuma, poznatija kao ‘šuma smrti’, minski je najzagađenije područje u Hrvatskoj.

Franjo je jedan od više od 600 kolega nedavno u Lici smrtno stradalog i dvojice ranjenih pirotehničara. Franji, koji je ispunio uvjete za mirovinu, ali kojeg znanje i iskustvo još uvijek drži u poslu, dobro je poznat osjećaj kako je kad stradaju kolege.

“Meni je par prijatelja poginulo ili ostali invalidi. Vidiš neku svoju sudbinu, što se tebi može dogoditi drugi dan. Moraš imati smirenost, posložiti se, duboko udahnuti. Nema tu srljanja, svaka ta šuma ima svoj potpis”.

Rizični posao i terenski režim rada, odvojenost od obitelji, ostavljaju traga. Ne može se, kaže, nekome objasniti da se ne gine baš svaki dan. Kad netko strada, svi zovu i pitaju ‘jesi ti tamo’.

Razoreni brakovi

“Kad bi se samo napravile statistike koliko je rasturenih brakova, koliko se ljudi razvelo. Ja od svoje ekipe poznam, koja se bavi razminiranjem, skoro svaki drugi-treći brak je rasturen”.

No, kao i uvijek, i nakon 36. pogibije pirotehničara u Hrvatskoj, posao ide dalje. Franjo se nakon kratke stanke – radi se pet sati dnevno s pauzom od pola sata – vraća u minsko polje.

U Hrvatskoj uvijek kada to dopušta konfiguracija terena i drugi uvjeti, u minski sumnjivo područje prvo ulazi stroj za razminiranje.

“Stroj služi za pripremu površine, znači da ukloni postojeću vegetaciju i postigne projektom određenu dubinu. Njegov posao je prvenstveno radi sigurnosti pirotehničara jer uvijek je sigurnije na površini koja je zarasla u vegetaciju, živicu i žbunje da tu prođe stroj pa se pristupa ručnoj detekciji mina metal-detektorima, nego da pirotehničari sami ulaze u površine koje su zarasle”, objašnjava Tomislav Roviščanec, pirotehnički nadzornik u Hrvatskom centru za razminiranje (HCR) i nadzornik ovog projekta.

Do sada je na ovom području pronađeno više komada raznih minsko-eksplozivnih naprava – protuoklopnih i protupješačkih mina. Među ove druge spada i u Lici ponovno dokazana kao najopasnija – protupješačka PROM 1 – ‘promovka’.

Opasna nestabilnost

“Pirotehničar kada detektira minsko-eksplozivno sredstvo, prestaje s radovima i obavještava o tome voditelja skupine. On dolazi kod tog pirotehničara, utvrđuju o kojem se sredstvu radi i obavještavaju voditelja radilišta o pronalasku. Dalje voditelj radilišta utvrđuje stanje te mine i odlučuje da li će se ona uništavati na mjestu pronalaska ili će se odložiti na mjesto za odlaganje minsko-eksplozivnih sredstava i neeksplodiranih ubojitih sredstava i naknadno biti uništena”, kaže Roviščanec.

Poslovi se obavljaju isključivo kada to vremenski uvjeti dopuštaju – kiša, temperature u minusu i smrznuto tlo, kao i tlo pod vodom, uvjeti su kada se poslovi ne obavljaju.

No, unatoč svim poduzetim mjerama, nesreće su neizbježne. To su naprave koje više od 20 godina u zemlji čekaju žrtvu. A to su opasnije što su nestabilnije.

“Nakon toliko godina i utjecaja vremenskih prilika, vrućine, vlage, prvenstveno vlage, zbog samog djelovanja minsko-eksplozivnih sredstava, smrzavanje i vanjski utjecaji – požari, utjecaji divljači koja može djelomično dovesti minu u fazu gdje ona nije aktivirana potpuno. Dovoljan je mali pokret djela upaljača da se ta mina aktivira”.

‘Tko pogine, taj je sretan’

To zahtijeva stalan oprez i svijest o opasnosti. A isto mora biti i u glavama mještana Komareva. Opasno je, kažu, pogotovo zbog djece.

Zemljište Zorana Milera već je razminirano. No, dosta onih koji su preživjeli rat, kaže, poginuli su od mine.

“Krenuli su obrađivati zemlju. Znaš kako to ide, kreneš četiri-pet metara pa nema mina. Pa onda odeš još četiri-pet pa misliš da ih opet nema. A onda odeš 15 centimetara pa je onda ima. I onda što…tko pogine, taj je sretan, a tko ostane invalid, onda je to užas”.

Živjeti se, kaže Milan Capan dok ispija pivo sa Zoranom kod trgovine u središtu sela, mora. Mora se obrađivati zemlja, jesti…

“Kad oni razminiraju, mi sijemo. Ima ljudi koji su i sami razminiravali i sijali. Bore se, što će. Nemaju gdje. Moraju živjeti od nečega pa su onda sami ljudi znali razminiravati, ako naiđu digne je, idu u minska polja. Ima ih puno koji su nastradali”.

Bolja tehnologija, sigurniji posao

Ukoliko opasna naprava nije sigurna za pomicanje, ograđuje se, posebno označava i idući dan uništava na mjestu. Ovo je bivše područje razgraničenja i uglavnom ne postoje minski zapisnici. Mine nalaze i mogu očekivati posvuda. Od opreme koriste neprobojni prsluk i kacigu s vizirom, metal-detektor i pipalice za procjenu o kakvom se objektu radi.  Umnogome ovise o tehnologiji – što je bolji metal-detektor, to je posao sigurniji. 

“Svaki metal-detektor detektira svaki metal koji se nalazi u zemlji, dakle to može biti geler, čahura, zrno, čavao. A sve što sadrži metal u sebi pirotehničar je dužan provjeriti. Provjerava na način da prvo s pipalicom ispita detekciju, kad utvrdi da se ne radi o mini ili većem predmetu, on svakako mora tu detekciju izvaditi iz zemlje van i vidjeti o čemu se radi”, kaže Roviščanec.

Pirotehničare hvale, no smeta im što se, kako tvrde, više puta razminirava isti teren. Ne znaju je li onda razminirano ili ne. Pitaju se radi li se o ‘lovu u mutnom'…

Problem cijene i visine plaća

Dražen Jakopec, ravnatelj HCR-a, odgovara da su se nekada razminiravale pojedine parcele s vremenskim razmakom, no posljednjih godina praksa je doći na određeno područje i očistiti ga cijelog.

One koji se za to pobrinu naziva ‘tihim herojima’ koji se bave jedinom ratnom zadaćom u miru. Na sigurnosti, ali i drugim problemima, ističe, radi se. Iskorak je, navodi, i novi zakon koji predviđa podizanje sigurnosti i kvalitete.

No, treba riješiti i pitanje cijene razminiranja, koja je procijenjena na više od eura po kvadratu. Tržište je ponudilo i niže cijene, što se zajedno s nedostatkom novčanih sredstava odrazilo i na plaće pirotehničara.

Tu je, kaže, potrebna suradnja HCR-a, tvrtki koje razminiravaju, drugih nadležnih institucija i sindikata.  

‘Izvoz’ znanja i i skustva

“Preduvjet svih uvjeta za normalno funkcioniranje sustava je potpis kolektivnog sporazuma između poslodavaca i pirotehničara, da on preraste u granski i time bi se na vrlo ozbiljan način definirala stvarna tržišna cijena rada pirotehničara, a samim time, pored ovih zakonskih i podzakonskih akata, reguliralo to tržište da se na kvalitetan način odgovori svim uvjetima i da se plaća s obzirom na količinu i rizik posla pirotehničara isplati”, naglašava Jakopec. 

Situacija s financiranjem se, kaže, zahvaljujući i sredstvima iz fondova EU-a, poboljšala. No, problem je i što, kada zemlja bude čista od mina, unatoč tome što se radi o beneficiranom radnom stažu i prijevremenoj mirovini, dio pirotehničara neće ispuniti uvjete da to uživa.

“Hrvatska nakon toliko godina ima jedno značajno iskustvo, znanje tehnologije i opremu kojima može nekoj drugoj državi koja ima takav minski problem. I tu držim, da u sklopu te izlazne strategije, svi mi koji smo u sustavu i koji u tom kontekstu nećemo moći imati izlaznu strategiju da konzumiramo ili mirovinu ili neki drugi oblik djelatnosti, ako imamo sve predispozicije znanja i iskustva, možemo se naći u toj izlaznoj strategiji”, zaključuje Jakopec.

Izvor: Al Jazeera