Ispovijest bivšeg vojnika: Kako smo ubijali dronovima

Dronovi omogućavaju ubijanje sa velike udaljenosti (Getty Images)

Piše: Norma Costello

Cian Westmoreland je imao 18 godina kada je pristupio zračnim snagama Sjedinjenih Američkih Država. Danas, sa 28 godina, bivši je tehničar zračnih snaga, koji je služio u Zračnoj kontroli 606. eskadrile u Njemačkoj te u Zračnoj kontroli ekspedicione eskadrile u Kandaharu, u Afganistanu.

On je izgradio komunikacijsku infrastrukturu za američki program bespilotnih letjelica u Afganistanu, koji je, prema izvještaju The Intercepta objavljenog 2015. godine, doveo do smrti stotina civila.

Godine 2010, četiri godine od pristupanja vojsci, napustio je zračne snage i pridružio se drugim zviždačima koji su se otvoreno protivili američkoj politici korištenja bespilotnih letjelica. Grupa tehničara i operatora je poslala otvoreno pismo američkom predsjedniku Baracku Obami. U ovom tekstu on svojim riječima prepričava šta se desilo.

Moj prvi dan po raspoređivanju u Kandahar je bio zaista čudan. Hodao sam od mog šatora do male prostorije koja je služila kao moj ured i tamo sam zatekao mog šefa, koji je bio nasmijan. Okrenuo se ka nama i rekao: “Dečki, sada ubijamo loše momke.”

Brojne naredbe

Imao smo veliku knedlu u grlu i čudan osjećaj u stomaku. Čitajući Bibliju, saznao sam da ne bismo trebali ubijati ljude, ali sam se ja zatekao ovdje, gdje pravim infrastrukturu za ljude koji upravo to rade. Napravio sam sistem za prijenos podatka. Također sam i stražario kada sam vidio djecu kako mole za vodu, a nije nam bilo dozvoljeno da im je damo.

Jednog dana sam shvatio da se ništa neće dogoditi ako svakog dana ne pokrenem enkripcijski program. Avioni neće biti u stanju koristiti ovaj sistem da realiziraju program bespilotnih letjelica. U vojsci su nam rekli: “Nema bombi bez komunikacija.”

Neprijatelj nas nije fizički ugrožavao i zbog toga je ovaj posao bio tako težak. Ako si u opasnosti, ako neko uperi pušku u tebe, u svojoj glavi možeš opravdati ako nekog ustrijeliš. Ali, ako sjediš u Kandaharu, ispred ekrana na kojem vidiš kako ljudi svakodnevno umiru, onda možda i počneš shvatati da on nisu loši ljudi.

Neki ljudi počnu osjećati povezanost s ljudima koje proganjaju i gađaju i počnu shvatati njihovu ljudskost. To može biti traumatizirajuće iskustvo, a vi nemate s kim porazgovarati.

Kada ste u programu bespilotnih letjelica, vi ste izolirani – operateri, analitičari, čelnici… svi rade zasebno. Jedino što čuješ su glasovi koji ti govore šta da radiš. Izloženi ste samo ograničenoj količini podataka.

Pogibije civila

Ljudi kao ja, koji govore o programu, smatraju da smo izloženi nečemu što smatramo upitnim. Kada vam nije aktiviran osjećaj za preživljavanje – taj osjećaj da se u tom trenutku morate ili boriti ili bježati – nećete nadjačati svoje kritičke sposobnosti, što vas može ostaviti s ogromnom moralnom dilemom te bez mogućnosti da razgovarate s nekim.

Veliki broj civila je poginuo zbog onog na čemu sam radio.

Bez obzira da li ste operater bespilotnih letjelica ili tehničar, i dalje ste uključeni u sve to. Kada pogledate nacističke koncentracione logore, vi svugdje vidite ljude iz administracije koji su prebacivali ljude. Oni nisu znali šta će se dogoditi, ali kao i sada, postoje brojni ljudi koji su odgovorni za smrt civila, a koji uopće nisu svjesni svoje uloge.

Sada u Sjedinjenim Američkim Državama imamo vojsku koja javnosti ne polaže odgovornost. Hiljade ljudi su pripadnici Zajedničkog štaba za specijalne operacije, snaga koje odgovaraju samo predsjedniku. Vojska je izvan kontrole. Podjela stručnosti na odjeljenja znači da će do 2030. godine većina zaposlenih biti tehnička podrška ili održavanje. Ko će onda biti odgovoran?

U programu bespilotnih letjelica smjene obično traju između 10 i 12 sati. To je šizofreni način življenja. Poslije misija, odete kući kao da je sve sasvim normalno.

Ljudi koji dugo igraju videoigre izgledaju ispijeno i iscrpljeno. Zamislite kako je onda kada su tu stvarne posljedice. To ima velike mentalne posljedice na ljude. Također je i stav javnosti o programu tako užasan da imate momke koji svojoj djeci pokušavaju objasniti da nisu čudovišta.

Noćne more

Kada pomislite na vojnike koji su raspoređeni i šta je sve uključeno u to, onda zamislite da su operateri bespilotnih letjelica na dnevnoj bazi iznova raspoređivani. Ovdje govorim i za tehničare, i za operatere, prije svega za one koji rade u SAD-u. Oni su u borbenoj situaciji svakog dana s ograničenom podrškom, a rade duge smjene.

Imao sam određeno otkrovenje kada sam bio u zračnoj bazi u Kandaharu. S jedne strane imate McDonaldse, a s druge strane imate djecu koja mole za vodu. Ti ljudi žive težak život, a mi tamo sjedimo udobno, s džojstikom u rukama, odlučni u ideji da ubijamo loše momke. Možda oni nisu loši momci. Možda nam samo treba manje bombi i više komunikacija između kultura.

Kad sam se vratio iz te misije, imao sam priličan broj nerazriješenih mentalnih problema. Noćne more su zahvatale sve što nisam razumio. Imao sam noćne more o bombardiranju sela, more da sam ja bombardiran, more o ubijanju djece i da ih pokušavam spasiti. Bio sam emotivno distanciran od voljenih i borio sam se s alkoholom.

I to je samo jedan dio – postoji i onaj podmukli dio – moralna priroda povrede, gdje što više znate – to postaje gore. Pokušavate shvatiti šta ste učinili, zašto ste to učinili i šta se dešava u toj zemlji. To je ono što vas dovede do potpunog osjećaja bespomoćnosti. Očito je da vojska ne želi da govorite o ovome.

Morali smo progovoriti

Kad sam 2015. godine prvi put javno govorio o ovome, govorio sam zajedno sa dvije osobe koje su spomenute u filmu Drone te s drugim momkom koji je prvi put govorio o svojim iskustvima. U početku su bili zamrznuti naši bankovni računi. Naši advokati su tu vijesti objavili na Twitteru, što je višestruko proslijeđeno na toj društvenoj mreži, nakon čeka su nam dopustili da ponovno koristimo račune.

Mislim da je vojska oprezna u napadu na nas kada sarađujemo s drugim grupama, advokatima i aktivistima… Međutim, oni pokušavaju smanjiti interakciju između nas i ljudi koji su i dalje u programu. Pretpostavljam da su do sada komunicirali sa svima koje znamo i sa svima u programu, kojima su rekli da ne razgovaraju s nama.

Do sada je 12 ljudi iz programa u kontaktu te aktivno i javno govore o svojim iskustvima. Taj broj bi mogao porasti i to je ono što zabrinjava vojsku.

Ako prekršite sigurnosna pravila i odobrenja, ako razgovarate s novinarom ili s organizacijom, ili objavite dokumente, oni će vas poslati u zatvor zbog špijunaže. Ali, mi smatramo da imamo obavezu prema državi i zato smo morali javno progovoriti.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO