Ko ne čita – ima samo jedan kratki život

Eco je u privatnoj biblioteci imao gotovo 50.000 knjiga, svakodnevno ih je pregledao i čitao određena djela (Reuters)

Piše: Hadis Kurtović

Kada je 1984. godine u Jugoslaviji objavljeno djelo Umberta Eca “U ime ruže” u prijevodu Morane Čale, bila je to knjiga koja se čitala na svim mjestima, od školskih i studentskih klupa do parkova i restorana gdje su se okupljali penzioneri. Bila je to knjiga koja je u sebi imala beletrističkog, esejističkog i novinarskog stila pa su je čitale različite dobne grupe.

“Stvar je u tome što mi je Maja vratila mir, vjeru u samog sebe ili barem mirnu nevjeru u svijet koji me okružuje. Život je podnošljiv, dovoljno je zadovoljiti se.”

Ovo su bile pretposljednje riječi Ecovog pripovijedanja u romanu “Nulti broj” koji je objavljen nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Samo što sam završio sa čitanjem ovog romana i odložio knjigu pored sebe i uzeo mobitel, prva vijest koju sam pročitao bila je da je Umberto Eco je umro.

Odmah sam pomislio. Eco je umro, ali živi u svojim knjigama.

Problematiziranje medija

Italijanski pisac radnju svog posljednjeg romana smjestio je u novinsku redakciju u Milanu 1992. godine. Triler je to o novinarstvu i svijetu u kojem živimo, realističan i kad se doima satiričnim, hroničarski zastrašujući. 

Prije svega riječ je o novinaru koji hoda po zakucima Milana, rekonstruira okolnosti Mussolinijeve smrti i paranoično ih stavlja u kontekst s najbizarnijim urotama i ubistvima koji su obilježili italijanske “željezne godine” terorizma i nasilja.

Također, ovo je ljubavna priča nerealiziranog pisca i novinarke koji rade zajedno na novinama koje nikad neće ugledati svjetlo dana. Za taj posao su vrlo dobro plaćeni, ali osobu koja ih plaća nikad nisu upoznali.

Riječ je o temi koja je autoru romana bila najomiljenija. Naravno, riječ je o teorijama zavjere, gdje Eco pokušava ukazati da su mediji oni koji kroje istinu i da ta istina često svijetu nije prikazana onako kako bi zaista trebala. 

Eco kaže u svojoj knjizi “O književnosti”:

“Često sam se pitao: Da li bih, danas, nastavio da pišem i onda kada bi mi rekli da će sutra neka kosmička katastrofa uništiti vascijeli svijet, tako da više niko neće moći da pročita ono što danas pišem? Isprva odgovor glasi da ne bih. Zašto da pišem ako niko neće moći da me čita? Kad malo porazmislim, odgovor glasi da bih, ali samo zato što gajim očajničku nadu da će se, sred te galaktičke katastrofe, možda naći kakva preživjela zvijezda, pa da neko sutra uzmogne da rastumači moje znake. Dakle, pisanje bi, i uoči apokalipse, imalo smisla.”

Poznato je da je Umberto bio bibliofil koji je prije svega mnogo čitao. Govorio je da je čitanje put u besmrtnost ili besmrtnost sama. Ko ne čita, ima samo jedan kratki život.

Živio da bi pisao i prenosio što je vidio

Također, zna se da je u privatnoj biblioteci imao blizu 50.000 knjiga i da ih je svakodnevno pregledao i čitao određena djela. 

Pisao je do posljednjeg dana u svom životu, što govori o njegovoj predanosti pisanju. Živio je da bi pisao i prenosio ono što je vidio. 

Možda u onih 50.000 knjiga postoji neki roman ili priča koja nije ugledala svjetlo dana za Ecovog života, jer je on smatrao da nije potrebno to objaviti. Ako postoji, vjerovatno će se to objaviti, pa će se moja konstatacija još jednom obistiniti.

Eco je umro, ali živi u svojim knjigama.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO