Damask – ‘zemaljski raj’ u petogodišnjem ratnom vihoru

Piše: Hrvoje Ivančić

Gamal Issa sjedi u kavani hotela “Sultan” u Damasku. Dok ispija kavu, pažljivo pomiče ruke, a tijelo okreće vrlo sporo.

Još uvijek osjeća rane od metka iako su prošle već dvije godine otkako je ranjen. Došao je u posjet prijatelju koji u hotelu živi, a povezuje ih rodni grad iz kojeg su protjerani 2013. godine.

Ovdje je riječ o Raqqi, čije se ime posljednjih godinu i pol povezuje s oružanom skupinom Islamska država Irak i Levant. Ona je njihov glavni grad i centar uprave. No Raqqu su isprva zauzeli borci Fronta al-Nusra (sirijski ogranak Al-Kaide) i Slobodne sirijske vojske.

Upravo su oni odgovorni za pokušaj ubojstva Gamala Isse, kirurga koji je i sam podlegao teškim operacijama i jedva izvukao živu glavu.

“Pomno su planirali moje ubojstvo, ali nisu uspjeli, iako su me pogodili sedam puta”, kaže Gamal pokazujući rane na rukama i na trbuhu.

Crna lista milicija

Pošto je kao kirurg operirao i liječio ranjene sirijske vojnike, a i pripadnik je gradske elite, nije trebalo dugo da dođe na crnu listu koju su kreirale milicije. Poslije nesretnog događaja, prebačen je u bolnicu u Latakiju, a danas s obitelji živi u Damasku.

Njegov prijatelj, po struci odvjetnik, htio je ostati anoniman zbog prostog razloga, a taj je sigurnost njegovih roditelja, koji još uvijek žive u Raqqi, danas pod kontrolom ISIL-a.

“Prije nekoliko mjeseci su me intervjuirali za televiziju Al-Manar. Poslije prikazivanja priloga uhitili su mi oca i u zatvoru ga držali tjedan dana. Ne bih volio da se to ponovi, nadam se da me razumijete.”

Imućniji si za smještaj mogu priuštiti hotel, ali većina izbjeglih iz istočne Sirije ili ruralnog dijela Damaska žive u kampovima ili iznajmljenim stanovima. Damask je prije rata imao oko tri i pol milijuna stanovnika, a danas ih broji čak sedam milijuna.

Posla je malo, inflacija je visoka, a redukcije struje i nestašice goriva česta su pojava. Na ulicama se odigrava klasični ratni igrokaz s folklorom, koji podrazumijeva vojne kontrole, cestovne blokade, nacionalne zastave na vratima trgovina i plakate koji pozivaju građane da se pridruže vojsci u oslobođenju zemlje.

Poslanik Muhamed nije ušao u Damask, jer je u raj (džennet) htio otići samo jednom – kada umre. Šest stoljeća prije njega Pavao je u Damask krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svjetla.

Miks kultura na ulicama

“Miks” kultura je sirijska specifičnost. Bez obzira na rat, taj mozaik uočljiv je na ulicama grada. U starom gradu, kršćanskoj četvrti u koju se ulazi kroz sedam rimskih vrata, restorani se nižu jedan za drugim i barovi koji toče vino i sirijski arak.

Zbog visoke inflacije i nestašice hrane, naručiti možete dva ili tri jela, a većina stolova su prazni. Ponekad ih niti ne vidite, jer kada nestane struje, do paljenja agregata prođe i po pola sata. Nema ni goriva.

S druge strane, u ulicama novog grada, na tisuće je kavana, u kojima se puše nargile, pije se čaj ili kava i igraju se društvene igre. Stara ovisnost stanovnika Damaska koje se teško riješiti.

Na moment možete zaboraviti sve slike koje ste posljednjih pet godina vidjeli o Siriji, možete smetnuti s uma da je poginulo, po nekim procjenama, i 400.000 ljudi te da je pola zemlje razrušeno.

Možete… čak je i poželjno ukoliko ondje živite. Ali, znamo da je nemoguće.

Zvuk bitke teško je izbjeći. Još 2013. godine je djelovalo kao da će pobunjenici zauzeti grad, ali danas je situacija u potpunosti obrnuta. Sirijska vojska u okruženju drži pojedine kvartove i satelitske gradove.

Najbliže centru nalazi se Jobar. Sasvim komotno možete sjesti u gradski taksi i odvesti se na rub spomenutog dijela grada. Ući nije lako. Izvanredna situacija i novinarska iskaznica nalažu da prođete provjere i da se izjasnite što biste i kako radili.

Naposlijetku ipak ulazite i ono što vidite jest cijela četvrt lišena stanovnika, zgrade bez zidova, rovovi i tuneli prokopani kao da ulazite u krtičnjak.

Za stanovnike Damaska danas su najopasnije autobombe ISIL-a, ali i otmice kojih se znalo zaredati u noćnim satima. To su samo neki od razloga zašto u prošlosti živi grad, automobilske motore i svoje radnje gasi već u 22:00 sata.

Upravo tad najčišće se čuju detonacije i bombe iz obližnjeg Jobara.

Hotel “Sultan”, s početka priče, kultno je mjesto, u kojemu su prije rata rado odsjedali backpackeri, otkrivajući jedan od najstarijih gradova na svijetu. To potvrđuju brojne novčanice na zidu iza recepcije i putnička literatura na dvadesetak stranih jezika.

Politika – tabu tema

Taman kad je turistička industrija bila u najvećem zamahu, započeo je sukob, koji će sve, pa tako i turizam, baciti na koljena. Danas, kad građani vide stranca kako šeće gradom, smatraju to egzotičnom pojavom i drago im je što se netko zanima za njihovu situaciju.

“Prije krize turizam je u Siriji bio vrlo dobar. Posebno su važne bile arheološke misije, koje su privukle goste željne povijesnih spomenika i kulture. Danas je sve to nestalo. Turizam nam se smanjio za 100 posto. Jedini stranci koji nam dolaze su novinari”, objašnjava Nabil Mocau, recepcioner koji u hotelu “Sultan” radi punih 30 godina.

Poziv na molitvu s minareta Omajadske džamije. Ezan uče tri mujezina i narod ulazi kroz velika vrata ispred glavne tržnice.

O politici se ne govori, to je tabu tema u ovom gradu. “Netko bi te mogao čuti.”

Zbog akustike dvorišta, unutar džamije detonacije se čuju jače. Nebo je išarano zvijezdama i svjetlećim granatama.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO