Pisac koji književne žanrove tretira kao evropske granice

Piše: Hadis Kurtović

Postoje autori, iznimno su rijetki, obično pišu velike romane, koji se čitaju danima, ponekad sedmicama, čijem kraju kada se primaknemo osjećamo potrebu da učinimo nešto.

Upravo jedan od takvih autora je i nizozemski pisac Cees Nooteboom, jedan je od najvažnijih živućih europskih književnika.

Cees Nooteboom je prozaik, pjesnik, putopisac i esejist, dobitnik  brojnih književnih nagrada. Kako kaže Miljenko Jergović: “Veliki pisac koji književne žanrove tretira kao evropske granice – prelazi ih”.

Nobelovac na čekanju

Mnogo je autora koji svojim radom i kvalitetom zaslužuju da dobiju Nobelovu nagradu, međutim, nekad za to treba vrijeme jer je jaka konkurencija u književnom svijetu.

Ceesovo ime često se spominje u krugu kandidata za Nobelovu nagradu za književnost, a djela su mu prevedena na dvadesetak svjetskih jezika između ostalog i na hrvatski jezik pa tako je dostupan i našoj čitalačkoj publici.

„Pogledom je pratio lagano pomicanje sivkaste vode dolje niza stube. Kako neobično da je sve ostalo isto! Voda, kormoranski oblik gondola, mramorna stuba na kojoj je sjedio. Samo se mi iskradamo, pomislio je, za sobom ostavljamo dekor svoga života. Rukom je prešao po zrnatoj površini kraj sebe, kao da želi osjetiti njenu odsutnost. Bilo mu je jasno da je sve što se pritom može pomisliti klišej, samo što nitko nikada nije riješio te zagonetke. Stvarnost i savršenost za mene su isto, dobro je znao čija je to rečenica. Možemo dvojiti o tome je li Hegel mislio na situaciju u kojoj se sada nalazio on, no ipak se činilo da je tomu tako. Osjećao je čudno oduševljenje zato što su stvari bile kakve jesu, zato što ih se nije moglo riješiti nikakvom mišlju. Smrt je nešto prirodno, ali pojavljuje se praćena gotovo nedopustivim oblicima tuge, toliko velikim da bi u njima poželio nestati kako bi se predao savršenoj stvarnosti zagonetke“ –  kaže nam Cees u knjizi Noću dolaze lisice.

Življenje u  uređenoj državi poput Nizozemske jamči njezinim građanima prava koja zaslužuje svaki čovjek na Zemlji, a piscima omogućuje da se literarno uhvate u koštac s vječnim pitanjima ljudskog postojanja. Upravo u svojoj posljednjoj knjizi Noću dolaze lisice autor se bavim tim vječnim pitanjima – razlog postojanja i fenomena života i smrti. 

Cees Nooteboom za tu knjigu kaže: “Kada dođete u moje godine, izgubite mnogo prijatelja. I to je tema o kojoj trebate često da se podsjećate. Svi se prisjećaju prijatelja kojih više nema. Ovom sam knjigom htio odati počast ljudima koje sam poznavao”. Ovo je kratka knjiga od osam pripovijedaka, a može se čitati i kao roman o životu i smrti, smješten na obalama Sredozemnog mora.

Pisac bez plana

Kada piše prozu, rijetko ima precizan plan gdje s tekstom želi otići. Jednostavno pusti da ga ideja i inspiracija nosi i jednostavno nastaje tekst vrijedan pažnje.

“Nikad nisam znao šta ću napisati. Jedino što moram čekati, a to je opasno jer može čekati zauvijek. Moram čekati i odlučiti kad ću početi pisati iako još ništa ne znam. Potom počnem, dosad je uspijevalo“,  kaže Cees Nooteboom.

Inspiraciju dobiva iz svega, pa tako je nastala i njegova knjiga Pisma Posejdonu, poetska i vrlo meditativna knjiga, koja je isto tako vrlo dobro zapažena u čitalačkoj kritici. Naime, ideja je došla sjedeći u kafiću pod nazivom Posejdon.

Za pisanje je strašno važno znanje i iskustvo ali jednako je značajno mladalačka naivnost i iskrenost. Pronaći ravnotežu te dvije stvari nevjerovatno je teško, često i – nemoguće, zaključuje Cees Nooteboom.

Čitajući Nootebooma možemo primijetiti ogromno iskustvo pisanja. On ne upada u rutinu, stalno nameće nove kriterije u jeziku i neprestano tjera čitatelja na spoznajno promišljanje o pitanjima koje je prvo sebi postavio, a nakon toga to isto nudi čitatelju. Upravo ova kvaliteta svježine i držanje pažnje čitatelja izdvaja ga od ostalih autora i pripada onoj skupini koja će vremenom postati klasik u književnom svijetu.

Izvor: Al Jazeera