Život u minskom polju

Piše: Aljoša Ljubojević

Ružica Spasojević je samo jedna od pola miliona stanovnika u Bosni i Hercegovini koji žive u rizičnim, miniranim područjima.

Prema posljednjim podacima, 1.417 zajednica ugroženo je minama, što Bosnu i Hercegovinu svrstava u zemlje sa najvećim brojem zaostalih minsko-eksplozivnih naprava u Evropi. Ovakvi pokazatelji, osim što su svakodnevna prijetnja stanovništvu, negativno utiču na imidž i razvoj zemlje, dolazak stranih turista i investitora.

Sedamdesetogodišnja Ružica ne može da shvati da od 1995. godine niko nije uklonio nijednu minu iz njenog dvorišta.

Pronađene mine

Do sada je na teritoriji Bosne i Hercegovine pronađeno 59.800 protivpješadijskih mina, 8.300 protivtenkovskih mina i 54.300 komada neeksplodiranih sredstava.

“Dvadeset godina liježem i budim se sa jednom bojazni – da neko slučajno ne nastrada. Iza kuće mi se nalazi šuma, koju bih mogla da koristim za grijanje, ali niko ne može da je siječe. Išla sam u Lopare, da pitam zbog čega plaćam porez na šumu kad niko ne smije u nju da uđe. Ali, nije ni novac problem. Sinovi i ja smo govorili nekoliko puta da ćemo, ako treba, iz svog džepa platiti da se koliko-toliko razminira, ali ni to im, izgleda, ne odgovara. Pitam se hoću li dočekati živa da se ovdje pojave demineri?”, žali se Ružica.

Minirano i groblje

Mještani Pipera moraju da paze i kada posjećuju seosko groblje, jer je čak i ono minirano. Ružica ističe da su najviše stradale izbjeglice koje nisu poznavale teren.

“Neposredno nakon završetka rata ovdje je izginulo petoro ljudi, izbjeglice iz Tuzle, nisu znali da je minirano. A ginuli su i naši, iz sela. Komšija je stao na minu, onda rodicin sin… ma ne može više čovjek ni zapamtit’. Mnogi su ušli u minsko polje jer se nisu imali čime ogrijat’. Ja sam odustala od šume, al’ svaki dan moram pazit’ da mi stoka slučajno ne zađe u mine.”

Stevo Todorović iz Civilne zaštite opštine Lopare navodi da je do sada deminirano tek 0,5 odsto ovog područja, a pod minama je i dalje 1,5 odsto opštine.

“Trenutno postoji 56 projekata za deminiranje koje smo poslali potencijalnim donatorima. Dvije trećine granice Lopara sa [entitetom] Federacijom Bosne i hercegovine je minirano, ili, preciznije, 11 sela ove opštine. U poslijeratnom periodu poginulo je šestoro, a ranjeno 10 ljudi, uglavnom zbog potrage za ogrevom”, kaže Todorović.

On ističe da je opštinski budžet nedovoljan za izdvajanje sredstava za deminiranje te da su godinama unazad glavni finansijeri evropske zemlje te Amerika i Japan.

“Ljudi obično misle da je prošlo mnogo godina, da su mine istrulile, ali to nije tačno. Pojavom svake kiše mine se pomijeraju, nabujale rječice ih nose na druga mjesta. Osim minskih polja područje Lopara, ugrožavaju i neeksplodirana ubojna sredstva, koja su rasprostranjena po cijeloj opštini. Samo u 2014. godini uklonjeno je 74 komada raznih vrsta NUS-a i 1.729  vrsta metaka, dok je prošle godine uklonjeno 90 komada NUS-a i 3.255 metaka”, dodaje Todorović.

Učestalo stradanje deminera

Opština Lopare graniči sa Brčko distriktom, Čelićem, Tuzlom, Sapnom, Teočakom, Ugljevikom i Bijeljinom, mjestima u kojima i nakon 20 godina od rata stanovništvo nailazi na upozoravajuće table.

Prema riječima sekretara Regionalnog udruženja amputiraca Bijeljina Milorada Jovića, planirano je da Bosna i Hercegovina do 2019. godine bude zemlja bez mina, ali sadašnji tempo čišćenja terena ne uliva nadu.

“Mi u Bosni i Hercegovini imamo oko 3.000 raspoloživih deminera, koji bi mogli da čiste od 35 do 40 kvadratnih kilometara sumnjive površine godišnje, a u ovom momentu čisti se od 12 do 15 kvadratnih kilometara. Naravno da je osnovni razlog novac.  Za svaku godinu bi trebalo izdvojiti 80 miliona konvertabilnih maraka [oko 40 miliona eura], a trenutno se izdvaja oko 50 miliona KM [oko 25 miliona eura], od čega institucije Bosne i Hercegovine učestvuju sa 40 odsto, a većina sredstava je donatorska”, navodi Jović.

Naglašava da su česte nesreće u kojima stradaju demineri prouzrokovane smanjenim platama.

Bacaju mine u smeće

Stanovnici Bosne i Hercegovine često ne smiju da prijave da posjeduju mine.
Bacaju ih u kesama na smetljišta, u zapuštene dijelove opštine ili grada, nakon čega stradaju drugi žitelji.

“Dok je SFOR deminirao teren, demineri su bili dobro plaćeni. Tada se znalo da se na jednom kvadratnom metru alatom mora ubosti zemlja 60 puta, a sada se pojavljuju privatne deminerske kuće, koje odmah gledaju ekonomsku računicu, demineri su manje plaćeni, pa i manje posvećeni poslu. Imali smo slučaj da je u Brvniku u Posavini izdata dozvola za korištenje njive nakon deminiranja, a zatim je petoro ljudi ušlo da obrađuje zemlju i poginulo”, kaže Jović.

Donatorima zanimljivija nova područja

Organizacija Inicijative preživjelih od mina, koja u Bosni i Hercegovini djeluje od 1997. godine i koja je dio globalne Mreže preživjelih od minskih eksplozija, nakon 19 godina prestaje sa radom na ovoj teritoriji.

“Radio sam 14 godina za IPM,  išli smo od mjesta do mjesta, osnaživali žrtve mina, pomagali im da prebrode krize nakon nesreća, da se vrate u normalne društvene tokove. Posredstvom organizacije, donatori iz Norveške, Austrije i SAD-a poslali su milione maraka za žrtve mina i razne projekte, a sada, eto, prepuštaju Bosni i Hercegovini da sama očisti svoje dvorište. Postaju im zanimljivija druga ratna i postratna područja. Oni odlaze, a nama ostaje 2,3 odsto teritorije zagađene minama”, dodaje Jović.

Kaže, smiješno je da Bosna i Hercegovina predaje aplikaciju za članstvo u Evropskoj uniji dok 15 odsto njenog stanovništa živi u rizičnim područjima.

“Kada neko iz EU-a pročita na internetu da je nakon ratnih dejstava bilo 1.737 minskih incidenata, u kojima je poginulo 604 ljudi, a da je 117 deminera imalo incidente i od njih 47 izgubilo živote, šta da pomisli o toj zemlji? Mi imamo lijepe planine, rijeke, naš turistički potencijal je veliki, ali onda se desi da paraglajder iz Slovenije leti na Jahorini, padne u minsko polje i pogine. Možete misliti kakav je to imalo odjek.”

Kakvi smo to ljudi?

Na putu od Bijeljine do Brčkog, uz rijeku Savu, nedavno su postavljene nove table koje upozoravaju na prisustvo mina, jer u više navrata teren uopšte nije bio obilježen. Uprkos tome, svakodnevno je moguće vidjeti parkirane automobile i pecaroše koji love ribu usred minskih polja.

“Koliko je do države i njenog angažovanja, toliko je i do nas samih. Pa kakav smo mi to narod, kakva nam je svijest, da možemo da krademo table koje upozoravaju na mine i odnosimo ih na otpad? Pronalazili smo desetine tabli na otpadu, a nisu mi jasni ni radnici koji ne prijave kada im neko odnese obilježje ‘Pazi mine!’ Zbog toga su putnici koji se zaustave pored puta, lovci, ljubitelji prirode, turisti i ostali u stalnoj opasnosti”, zaključuje Jović.

Pošto, kako kaže, ne smatra da će teritorija Bosne i Hercegovine biti očišćena od mina ni za 100 godina, jedino što može da poruči građanima jeste da se klone nepoznatih područja, posebno u proljeće, kada se bilježi najveći broj incidenata.

Izvor: Al Jazeera