Duhovi Sarajeva u razorenom Homsu

Tekst: Hrvoje Ivančić

Foto: Goran Šafarek, Hrvoje Ivančić

Nije trebalo dugo da miris izgorjele plastike dopre do svakog stanovnika grada. Iako je život u centru tekao normalno, koliko normalan može biti u zemlji zahvaćenoj ratom, ovakva eksplozija nije doživljena već dvije godine.

Tog jutra 21. veljače 2016., u pretežno alavitskoj četvrti al-Zahra eksplodirala je dupla autobomba ubivši pritom 64, ozlijedivši više od 100 ljudi. U isto vrijeme u šiitskom predgrađu Damaska, Sayyida Zaynab, slična je naprava ubila 134 ljudi.

Odgovornost je preuzela teroristička organizacija Islamska država (Daesh na arapskom) čime je nagovijestila što se sprema građanima Sirije u sadašnjosti, ali i bližoj budućnosti, bez obzira bili oni poraženi na terenu ili ne. Terorizmu nije potreban teritorij da bi efektivno koristio svoje najstrašnije alate.

Povratak i obnova

Detonaciju je začuo i Anas Allaban, vlasnik malenog obrta na rubu staroga grada, povratnik u svoj dom od prije godinu dana. Njegov posao, simbolički, podrazumijeva obradu sjemena za konzumaciju u obliku grickalica.

“Započeli smo s malim popravcima, zatim smo uveli struju, strojeve i sad napokon radimo. Tijekom najžešćih sukoba preselili smo na rub grada gdje je bilo koliko toliko mirno. Sada treba graditi ispočetka, ali sve ljude će biti nemoguće vratiti u grad,“ govori Anas u svojoj radnji ispod slabog svjetla žarulje.

Posljednji pobunjenici povukli su se iz Homsa krajem 2015. Njih nekoliko stotina, zajedno s obiteljima, sporazumno su napustili četvrt Waer i autobusima su prebačeni na sjever prema Idlibu. Sličan je to scenarij kakav se u proljeće 2014. odigrao u starom gradu. Tada je to bila najveća Vladina pobjeda, ali i bitna jer je označila moguće rješavanje sukoba mirnim putem.

Podsjetimo da je Homs u početku protuvladinih prosvjeda 2011. bio grad sa širokim odazivom građana i s ulicama kojima su prolazile rijeke ljudi zahtijevajući promjenu društvene paradigme. Da je revolucija ukradena mogli smo posvjedočiti na samom početku kada su iz prosvjedničkih kolona upućeni smrtonosni hici u smjeru vojnika, a vojska je dakako reagirala kao što vojska jedino i zna. Potekla je krv, oformljene su pobunjeničke brigade i bitka za Homs, koja će rezultirati s preko 2.000 mrtvih, je započela. Najveća skupina bila je Sobodna sirijska vojska, ali i manje brigade Al Nusre (ogranak al Quaeide) i Islamskog fronta.

Povlačenje pobunjenika

Strategija povratka Homsa pod Vladinu kontrolu podrazumijevala je na stotine malih operacija u gradu isto kao i blokadu opskrbnih ruta i cesta, ali i tunela koje su koristili pobunjenici.

Poslije godinu danas sukoba pobunjenici su stjerani u gradski centar, tj. u staru povijesnu jezgru iz koje su nastavili s borbama još pune dvije godine, točnije do svibnja 2015. kada su se sporazumno povukli prema sjeveru.

Dijelovi grada koji su se nalazili pod pobunjenicima danas podsjećaju na slike iz kolektivnog sjećanja ljudske destrukcije. Staljingrad, Hirošima, Dresden, Varšava, Vukovar, Sarajevo…Niz bismo mogli nastaviti, ali nema dovoljno mjesta.

Pobunjenici su se opskrbljivali pomoću tunelskih ruta, ali one su često bile prekidane i rušene, a poziciju s držali s nadom da će im izvana stići pomoć u ljudstvu i u naoružanju. Vlada je tijekom tog vremena, dominantna u zraku, redovno bombardirala grad i iscrpljivala neprijatelja.

Pobunjenicima je ostao izbor: ili ostaviti kosti među ruševinama, ili se sporazumno povući. Već za ranijeg primirja, sponzoriranog od strane UN-a, gotovo svi civili napustili su dijelove Homsa koji su se i dalje nalazili pod kontrolom pobunjenika, što je omogućilo sirijskoj vojsci da pobunjenicima da ultimatum.

Sukob još traje

Ulazeći u stari grad Homs svaku normalnu osobu prođe jeza. Tamo gdje vise ostaci nekadašnjeg života, stoji dokaz devastacije i razine do koje se može ići s ciljem pobjede. Zgrade su u potpunosti lišene zidova, frižideri vise s katova držeći se za žicu koja nekim čudom još uvijek zaglavljena stoji među blokovima.

Vojne patrole nalaze se svuda uokolo, kao da će se pobunjenici stvoriti negdje iz pijeska i nanovo započeti bitku. Dozvole su potrebne za snimanje svakog dijela posebno, a čim izvadite kameru pojavi se zapovjednik odgovoran za područje i zahtjeva dokumente, dopuštenja, zove nadređene itd…klasični ratni folklor. Ta sukob još traje, možda ne u gradu, ali tik do njega odjekuje zvuk haubica.

U jezuitskom samostanu razvijaju program za djecu, postoje satovi engleskog jezika za sve učenike. Ispred samog ulaza život je izgubio Frans van der Lugt, svećenik koji je u Homsu živio pedeset godina. Iako su UN-ovim naporima civili napustili grad, on je odlučio ostati. Tek mjesec dana prije konačnog primirja i povlačenja pobunjenika, pred ulazom u samostan stvorio se nepoznati muškarac, ušao i izveo svećenika. S dva hica pogođen je u glavu i mrtav pao na zemlju.

Rula Bargudm vodi Jezuitsku udrugu za izbjeglice. Pronalazimo je upravo u samostanu u kojemu je služio Frans van der Lugt. Na zidu je njegov ogromni portret, a znatiželjna djeca prolaze pored nas zapitkujući o poslu kojim se bavimo i zemlji iz koje dolazimo.

“Život se u svakom slučaju vraća i građani započinju s obnovom kuća, a samim tim i obnovom svojih života. I ja sam iselila iz grada, ali opet sam se vratila. S druge strane, zgrade će biti nemoguće obnoviti. Njih sve treba srušiti do kraja i izgraditi novi grad koji će stajati kao spomenik svemu što se ovdje događalo,” kaže Rula te dodaje:

“Glavni cilj nam je da djeca nastave školovanje kako ne bismo imali rupa u gradivu, kako ne bismo iznjedrili naciju neškolovanih ljudi. Upravo to nam se i događa, mnogi izostaju iz škola, a znanje je jedino vrijedno oružje.“

Izbjeglički val

Za neke je povratak siguran, a za druge gotovo nemoguć. Na početku izbjegličkog vala koji je pogodio Hrvatsku u ljeto 2015, moglo se naići na puno građana Homsa. To ne znači da su izbjegli iz starog grada, ali iz Homsa i okolice zasigurno jesu.

O detaljima njihovog odlaska nisu htjeli govoriti, ali moguće ih je nekoliko: htjeli su izbjeći mobilizaciju u sirijsku vojsku, bili su pripadnici neke od pobunjeničkih skupina i dojadilo im je ratovati, a izlaz vide jedino u emigraciji, te najčešći uzrok od svih, jednostavno im je dosta rata i života pod granatama. Žele život potražiti negdje drugdje.

Upravo o tome govori mlada Lilian, studentica engleskog jezika na sveučilištu u Homsu.

“Većina mojih muških prijatelja, vršnjaka i nešto starijih već su otišli u Europu. Nisu se pridružili izbjegličkom valu već su pronašli druge načine kako da dođu do zaposlenja i promijene svoj život. Zbog rata su se raspala mnoga prijateljstva i dugogodišnje veze,“  kaže, ali dodaje kako ona želi ostati u Homsu i dokumentirati sve što se događa. Njezina velika strast, fotografija, održava je u konstantnom pokretu.

Na pitanje kako je izgledao početak pobune 2011. Lilian odgovara da je tad “bila još mala“ i da se ne sjeća svega, ali da su roditelji nju i braću sklonili na sigurno mjesto. U trenutku kada jedna djevojka kaže da je tada “bila još mala“, protok vremena dobije novi smisao i shvaćamo da su djeca u ratu prošla kroz cijelu adolescentsku dob, od dječaštva do zrele dobi, a on i dalje traje i bez obzira na primirje koje je na snagu stupilo 27.02. ne nazire mu se kraj.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Hrvoje Ivančić bio je u Siriji u centru krvavih borbi, ali i elitnim okupljalištima političara i poduzetnika, odakle donosi priče o patnjama ljudi pod granatama, borbama, stradanju, bogaćenju elite…

10 Mar 2016
Više iz rubrike TEME
POPULARNO