Zaboravljene stotine zarobljenica ISIL-a u Iraku

Neke od zarobljenica ISIL-a su ubijene ili su umrle nakon bijega iz zatočeništva (Al Jazeera)

Piše: Jonathan Brown

Tragični konvoj spasa krenuo je kad je svanulo.

Malobrojni članovi ove grupe spasilaca-volontera – među kojima su bili poljoprivrednici, mehaničari i ljekari – imali su iskustva na borbenoj liniji. Bili su slabo obučeni i opremljeni, a pod ogromnim pritiskom da djeluju.

U ranim jutarnjim satima 17. juna 2014, selo Basheer u sjevernom Iraku, pretežno naseljeno šiitskim Turkmenima, zauzeli su borci grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Narednih dana, prema svjedočenjima mještana, borci ISIL-a uništavali su i pljačkali kuće, rušili svetišta te seksualno zlostavljali i pogubljivali stanovnike.

Abdullah, koji je živio u Basheeru sa suprugom i troje male djece, radio je u Kirkuku u vrijeme napada. Njegova svastika je uspjela pobjeći s njegovom djecom, ali je ISIL odveo njegovu suprugu.

Stravični prizori

„Kada mi je kćerka došla u Kirkuk, rekla mi je da je vidjela beživotna, gola tijela žena koja vise sa dalekovoda“, rekao je Abdullah, koji nije želio Al Jazeeri otkriti svoje prezime. „Pitao sam je gdje joj je majka. Pitao sam svastiku gdje joj je sestra. Samo sam želio da saznam šta joj se dogodilo.“

Vijesti o zločinima brzo su se pročule. U pokušaju da spase žene i djecu i preuzmu Basheer od ISIL-a, formirana je jedinica volontera, naoružana bilo kakvim oružjem koje je bilo dostupno. Činilo ju je 125 ljudi iz okolnih turkmenskih sela. Smatrali su da im se šansa spašavanja žena smanjuje svakog dana.

„Zato smo toliko žurili“, rekao je za Al Jazeeru 36-godišnji Abu Ali, koji nije želio otkriti svoje pravo ime. Tokom pokušaja spašavanja 29. juna 2014, izgubio je bliske prijatelje, dio svoje desne noge i prst.

„Planirali smo akciju 10 dana, a trebali smo je planirati tri mjeseca“, kazuje on.

Neuspjela akcija, u kojoj su poginuli deseci ljudi, bila je prva u seriji vojnih i političkih poraza zbog čega su neki Turkmeni postali sve više frustrirani zbog patnje njihovih žena koje je oteo ISIL. Ni iračka vojska, ni Pešmerge nisu ništa uradile narednih sedmica i mjeseci, niti su dali podršku drugim grupama da organizuju uspješnu akciju spašavanja, kažu aktivisti.

„Za spašavanje žena i preuzimanje Basheera 100 posto su odgovorni iračka vojska ili Pešmerge“, kaže Abu Ali.

Gotovo dvije godine kasnije, nepoznat je tačan broj turkmenskih žena i djevojčica koje je ISIL oteo tokom akcija u Iraku i Siriji 2014.

Fondacija za spas Turkmena vjeruje da je više od 500 žena i djevojčica zatočeno na teritoriji koju kontroliše ISIL.

„Ono što se desilo tim ženama nije ništa manje ozbiljno od onoga što se desilo Jezidima“, kaže šef fondacije Ali Akram. „Fondacija je povezana sa jezidskim organizacijama uz pomoć kojih bi mogli spasiti turkmenske žene, ali nismo dobili podršku iz Erbila i Bagdada, niti podršku međunarodne zajednice.“

Abdullah kaže da iako su prošle dvije godine, ne želi da kaže djeci da im je majka ubijena, jer postoji mala šansa da je još živa.

„I Regionalna Vlada Kuridstana i Bagdad samo pričaju“, kaže on. „Da sada nađu naše porodice, to bi bile samo kosti, koje treba ukopati.“

Član Vlade Iraka Hasan Turan priznaje da Bagdad nije učinio ništa. Portparol Regionalne Vlade Kurdistana nije želio odgovoriti na pitanja Al Jazeere.

Irački Turkmeni, koji čine manje od pet posto stanovništva te države, naizgled nisu prioritet nijedne od ovih vlada, kaže za Al Jazeeru Renad Mansur, istraživač pri Carnegie centru za Bliski istok.

„Za Regionalnu Vladu Kurdistana, Turkmeni su problematični jer predstavljaju grupu koja komplikuje njihove ambicije zauzimanja Kirkuka“, kaže on.

„Za Vladu Iraka, koju vode šiiti, prioritet je zaustavljanje napretka ISIL-a i borbe protiv ove grupe na drugim mjestima.“

Turan, zamjenik šefa političkog pokreta Front iračkih Turkmena, rekao je za Al Jazeeru da vođe te zajednice nemaju ni vojne sposobnosti, niti jake političke veze s Erbilom i Bagdadom da bi uticali na to da se patnja njihovog naroda smatra prioritetom.

Odbacuju silovane žene

Dio problema predstavlja i konzervativan stav ove zajednice prema otetim ženama.

„Naša zajednica je zatvorena. Porodice čije supruge, sestre ili kćerke je oteo ISIL osjećaju stid i smatraju da ne mogu javno ispričati svoju priču“, kaže on.

Aryan, bivša zatvorenica ISIL-a koja je govorila pod uslovom anonimnosti, rekla je da su borci ISIL-a napali i seksualno zlostavljali nju i njenu kćerku dok su bile zatočene.

Pobjegla je u februaru 2015, dok je njena kćerka podlegla povredama.

„Porodica me izbjegava. Tetka mi pomaže, a drugi ne žele ništa imati sa mnom. Porodica mog muža došla je u Kirkuk, ali mi se tek povremeno javljaju“, priča Aryan.

Fondacija je dokumentovala slučajeve žena koje su pobjegle iz zatočeništva, a kojima su muški članovi porodica rekli da počine samoubistvo zbog „srama“ koji ih je zadesio.

„Jezidska zajednica je vrlo hrabra. Uspjeli su da iznesu svoj slučaj pred cijeli svijet“, kaže Turan i dodaje da to isto trebaju učiniti i Turkmeni.

„Imaju identičnu kulturu po pitanju odnosa prema ženama, ali kao zajednica su odlučili da ne krive žene koje su pobjegle iz zatočeništva ISIL-a.“

U međuvremenu, irački Turkmeni iščekuju oslobođenje Mosula. Fondacija vjeruje da su tu zatočene turkmenske žene i djevojčice.

Neki u turkmenskoj zajedici, među kojima i Himan Ramzi, šefica organizacije Turkmena u Erbilu, smatraju da sami Turkmeni moraju biti među oslobodiocima.

Bez učešća same zajednice, kaže ona, „ne možemo omogućiti sigurnost otetih žena“.

Izvor: Al Jazeera