Spasiti nečiji život – neprocjenjivo

Piše: Mario Pejović

U današnje vrijeme sveopće otuđenosti među ljudima, rijetki će učiniti dodatni napor kako bi pomogli bližnjemu svome. Još rjeđi su oni koji će riskirati vlastiti život na vrhovima smrznutih planina, u tminama klanaca i pećina i u nabujalim vodama rijeka i jezera.

Pripadnici gorskih službi spašavanja su nerijetko jedina šansa za zalutale planinare, stanovnike poplavljenih područja i generalno svakog onog koga nesreća snađe na nepristupačnim lokacijama.

Osim što vlastiti stavljaju na kocku, mladići i djevojke iz gorskih službi spašavanja često u opasnost dovode i svoje karijere, ističe Zdenko Marić, predsjednik Gorske službe spašavanja u Bosni i Hercegovini.

Kako u ovoj državi volontersko djelovanje ove službe nije zakonski regulirano, pripadnici GSS-a često imaju probleme s poslodavcima, dodao je on.

Znanje i iskustvo

Svi članovi GSS-a Bosne i Hercegovine su iskusni alpinisti, planinari, skijaši, kajakaši… koji imaju međunarodne certifikate za obavljanje svojih zadaka, kaže Marić.
Ova nevladina organizacija redovno organizira obuke za sve one koji nemaju vještine iz navedenih oblasti, a koji bi željeli pomagati drugima.

Prvi čovjek GSS-a navodi da je nekada bilo lakše biti pripadnik te nevladine organizacije, jer je bilo i više tolerancije među poslodavcima.

“Danas je vrijeme takvo da poslodavci teže puštaju ljude da napuste posao i odu pomagati drugima. Često nam govore: ‘Idi ti, spašavaj, a ja ću zaposliti drugoga.’ Ponuda na tržištu je ogromna, tako da poslodavci mogu to i uraditi.”

Iako je, za razliku od Bosne i Hercegovine, djelovanje Hrvatske gorske službe spašavanja zakonski regulirano, i tamo ovi volonteri imaju problema, ističe pročelnik Vinko Prizmić.

“Naravno da i mi imamo probleme s izostankom s posla, jer niti jedan poslodavac nije sretan kada mu djelatnik izostaje s posla. Unatoč zakonu, najčešće poslodavac nađe načina da se ‘riješi’ takvog radnika na drugi način.”

Problemi GSS-a

Nemanja Milić, glasnogovornik Gorske službe spašavanja Srbije, napominje da je sektor za vanredne situacije prepoznao GSS kao službu od javnog značaja, naročito poslije majskih poplava 2014. godine, međutim, ne postoje zakonske regulative koje bi zaštitile spasioce i omogućili spasiocima da budu mobilni kada se stvori potreba za odlazak na intervencije i obavljanje spasilačkih aktivnosti.

Ono što treba učiniti, i što su već učinile neke zemlje s razvijenijom volonterskom tradicijom, uvođenje je poreskih olakšica za one koji zapošljavaju volontere spasioce, smatra Prizmić.

“U takvim društvima poslodavac se ponosi s činjenicom da u svojim redovima ima spasioce, vatrogasce…”

Osim što riskiraju živote i karijere, pripadnici GSS-a u Bosni i Hercegovini su zbog nemara vlasti prisiljeni sami kupovati opremu, a u akcije spašavanja idu vlastitim vozilima i troše svoje gorivo, navodi Marić.

“Opremu kupujemo svojim novcem, ili združeno obavljamo neke visinske radove kako bismo mogli priuštiti ono što nam treba, jer od vlasti nemamo gotovo ništa. Tu i tamo preko Civilne zaštite dobijemo neku opremu, ali je, generalno govoreći, pomoć države više incident nego redovna praksa.”

Operativna saradnja

Pročelnik HGSS-a ističe dobru saradnju s policijom, vatrogascima, vojskom… odnosno sa svim onim operativcima koji svoj život riskiraju za dobrobit drugih.
‘Naše najlošije iskustvo, a slično nam se žale i operativci iz drugih službu, upravo je s onima kancelarijskim upravljačima u državnim upravama, koji nas ‘terence’ i naš rad žele autorizirati i koji svoju važnost grade na činjenici da raspolažu zajedničkim sredstvima i nekim ovlastima.’

Prema njegovim riječima, praksa u svijetu je da država osigura opremu, dok volonteri besplatno pružaju svoja impozantna iskustva i vještine.

Gotovo identična situacija je i u Srbiji, kaže Milić, ali srećom, postoje društveno odgovorna preduzeća u privatnom sektoru koja su prepoznala značaj ovog volonterskog udruženja. Tako, primjera radi, na korištenje su dobili dva vozila kompanije Renault Nissan Srbija, što im uveliko olakšava rad, jer je jedino službeno vozilo koje posjeduju kombi, kojim moraju pokriti cijelu teritoriju države.

“Takođe, kroz donacije iz privatnog sektora uspijevamo da finansiramo spasilačku timsku opremu, dok ostalu opremu (skije, cipele, kacige…) spasioci sami finansiraju.”  

Maćehinski odnos

Pročelnik HGSS-a napominje da se u slučaju odnosa vlasti spram volonterskih spasilačkih organizacija radi o dubljem sociološkom problemu. Kako kaže, političari koji upravljaju novcem poreskih obveznika imaju dva pogleda na gorsku službu spašavanja.

“Očekuju da ga progutaju, kako bi bio upravljan isključivo s njihove strane, a kako to nije moguće, jer se radi o civilnoj strukturi, tada se prema HGSS-u često odnose kao prema smetnji ili tuđem djetetu.”

Unatoč nesumnjivoj koristi i rezultatima i prednostima koje HGSS ima u odnosu na druge načine organiziranja, spremniji su ulagati sredstva u neke “svoje” snage i svoje alternative, navodi Prizmić.

“I taj maćehinski odnos trajati će sve dok naše društvene zajednice i društva ne evoluiraju, ili dok političari koji raspolažu javnim sredstvima ne počnu funkcionirati po tržišnim principima, koje tako rado proklamiraju.”

Prizanje djevojkama i ženama

Trinaest posto članova HGSS-a čine žene, koje nimalo ne zaostaju za muškim kolegama i često su i bolje, ističe Prizmić.
‘Među njima imamo osvajačice Mt. Everesta. Prva žena je ušla u HGSS prije 14 godina, a sada ih imamo više od 100. Doista su se dokazale i obavljaju baš sve kao i sve muške kolege. Nemaju nikakav popust u radu i baš zbog toga su vrlo cijenjeni u našoj službi.’

On smatra da mjerilo treba biti kolika se vrijednosti neke organizacija ili pogona vraća natrag građanima u odnosu na uloženi novac.

“Govorimo o spašavanju ljudskih života kao prioritetnoj i neodložnoj javnoj potrebi. Taj odnos vrijednosti za novac, kada je HGSS u pitanju, zasigurno je neusporediv s odnosom nekih birokratiziranih, tromih državnih pogona. Imate sustav u kojem je netko poput HGSS-a spreman od 0 do 24 sata, 365 dana u godini, po svim vremenskim uvjetima, odrađivati stručan, profesionalan, težak, pa i opasan posao za zajednicu, ne računajući pri tome niz drugih dodanih vrijednosti, preventive i slično koje HGSS donosi. Kada to usporedite s nekim alternativnim profesionalnim pogonom, odnosno koliko bi takav pogon koštao, tada je smiješno da za HGSS ne želite izdvojiti ni za opremu”, poručio je Prizmić.

Predsjednik GSS-a Bosne i Hercegovine ističe da su članovi ove organizacije visokostručni i iskusni alpinisti, speleolozi, visokogorski planinari, skijaši… odnosno ljudi koji imaju specifične vještine, koje im omogućavaju da dođu na, za druge, nepristupačna područja kako bi pomogli unesrećenim i godinama dokazuju koliko je njihova aktivnost neophodna, tako da je zapanjujući odnos vlasti spram ovog udruženja.

Najbolja nagrada

U današnje vrijeme, kada gotovo svi žele zaraditi što veći novac uz što manje truda, biti članom gorske službe spašavanja djeluje gotovo kao ludost. A tu svoju “ludost” članovi gorske službe spašavanja smatraju nečim potpuno normalnim.

“Ni mi ovo ne bi radili za nikakav novac. Tko bi ostavljao svoju obitelj i topli dom da bi išao u mrak i izlagao se opasnosti zbog novca? To se, naprosto, ne radi zbog novca. Spasiti nekome život obveza je i odgovornost onih koji to mogu, a stid i neodgovornost onih koji to mogu ali ne čine”, poručuje pročelnik HGSS-a.

Pripadnici gorske službe spašavanja imaju te sposobnosti koje drugi nemaju i kojima je planina, nevrijeme, litica, ili ponor nešto gdje se oni dobro snalaze. No pripadnici gorske službe spašavanja, uz te fizičke sposobnosti, imaju i puno empatije u svojim srcima.”

Mogućnost da se drugome pomogne je privilegija onih koji to mogu, a nagrada im je dobar osjećaj da su bili korisni, dodao je on.

“To je zadovoljstvo koje vrijedi puno više od svih novaca svijeta.”

Izvor: Al Jazeera