‘Kapetan Kiborg’: Povezivanje mozga s kompjuterima je budućnost

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Britanski znanstvenik Kevin Warwick, poznatiji kao ‘Kapetan Kiborg’, još je 1998. godine dao ugraditi u svoje tijelo čip u svrhu znanstvenih istraživanja, kojima je svoj živčani sustav povezao s računalima i internetom i mogao upravljati objektima na daljinu. 

U Zagrebu je ovaj profesor na Sveučilištu u Coventryju o svojim iskustvima govorio na konferenciji ‘Život u digitalnom dobu’, koju je organizirala Visoka poslovna škola Zagreb.

No, u znanstvenim krugovima Warwick ima status kontroverznog istraživača. Na njegove tvrdnje da se radilo o ‘vrsti telepatije’ kada je, kako je tvrdio, mogao zahvaljujući svojim implatantima spojenim na živčani sustav osjetiti kada njegovu suprugu, kojoj su također ugrađeni slični implantanti, netko uhvati za ruku, dio znanstvenika zapitao se radi li se više o zabavi nego o ozbiljnom znanstvenom eksperimentu.

Parkinsonova bolest u fokusu istraživanja

Kevin Warwick i njegov tim bave se prvenstveno istraživanjem Parkinsonove bolesti. Zajedno s kirurzima surađuju na ugradnji elektroda/stimulatora u mozak i snimaju i stimuliraju aktivnosti u njemu.

Podatke koriste za predviđanje kada će se pojaviti tremor ili mišićna ukočenost, karakteristične za tu bolest.

Bilježeći signale također bolje shvaćaju što se događa u područjima mozga zahvaćenim Parkinsonovom bolešću i mogu na temelju toga razlikovati i kategorizirati tipove Parkinsonove bolesti te raditi na prilagođavanju terapije. 

“Smisao je da se pacijente može tretirati na različite načine, odnosno posebno u svakom specifičnom slučaju i bilježiti različite simptome kod različitih osoba, umjesto da idemo s općenitim pristupom bolesti. Radi se o boljem razumijevanju Parkinsonove bolesti”.

Kasnije se suočio i s kritikama dijela znanstvene zajednice kada je tvrdio da je u njegovom eksperimentu superračunalo položilo Turingov test umjetne inteligencije.

Naime, prema njegovim tvrdnjama, računalo nazvano Eugene Goostman je tom prilikom ‘zavaralo’ deset od 13 ispitanika, koji su u razgovoru u trajanju od pet minuta povjerovali da ne razgovaraju sa strojem, nego sa živim tinejdžerom.

Dio znanstvenika, između ostaloga, ukazao je da je računalo ispitanicima opisano kao 13-godišnjak iz Ukrajine koji uči engleski jezik te da se s obzirom na to mogu objasniti neki od bizarnih odgovora na pitanja.

Warwick je za Al Jazeeru govorio o spajanju svojeg živčanog sustava s internetom i mogućnostima koje to otvara.

• Profesore Warwick, koje su osnovne ideje koje ste iznijeli u Zagrebu?

– Radi se o futurističkoj konferenciji u kojoj se tematirirao ‘dizajn’ za budućnost, u smislu kako ćemo živjeti u budućnosti. Moja poruka je bila vezana uz eksperimente u koje sam bio uključen, a to je integriranje mojeg živčanog sustava s internetom i traženje mogućnosti za terapiju, pomaganje ljudima koji pate od bolesti poput Parkinsonove bolesti. Ali, također i pitanje proširenja primjene tog povezivanja, jer mi ljudi kakvi jesmo smo vrlo limitirani u onome što možemo učiniti. No, ako izravnije povežemo svoje mozgove s računalima, potencijalno možemo učiniti puno više.

• Kakvo je vaše osobno iskustvo u tom izravnom povezivanju živčanog sustava s računalom, odnosno internetom? 

– U eksperimentima koje sam proveo u biti sam dao da mi se ugradi 100 sitnih elektroda i spoji ih se sa živcima u ruci te je putem njih moj živčani sustav spojen na internet. Od najvažnijih stvari koje sam nakon toga bio sposoban činiti, jedno je bilo da sam doživljavao drugačije osjetilne podražaje, odnosno ekstraosjetilne podražaje, kao što su ultrazvučni signali, pomalo kao šišmiš. Objekti koji su bili u mojoj blizini su primali signale mog mozga.

Kako bih se ja, moj mozak, odmicao od njih, ili objekti od mene, signali bi nestajali, tako da sam mogao detektirati objekte s udaljenosti. Zatim, moj je živčani sustav preko interneta bio povezan s robotskom rukom, tako da je moj mozak bio sposoban kontrolirati robotsku ruku.

To se čak moglo i s drugog kontinenta – otišao sam u SAD, a robotska ruka je bila u Velikoj Britaniji i moj je mozak ruku preko interneta mogao kontrolirati izravno, kao da je ona dio mojeg tijela, na drugom kontinentu. Također, i dodirivanje objekata prstima robotske ruke stimuliralo je moj živčani sustav, tako da sam mogao osjetiti kojom silom ta ruka djeluje na objekt. Treća stvar, koja je bila posebno značajna, tiče se komunikacije – moja je supruga također imala ugrađene elektrode u svoj živčani sustav i naši su živčani sustavi bili elektronski povezani. Kada bi ona približila ruku, moj bi mozak primio signal, podražaj, svaki put. Tako da je to bilo kao telegrafski oblik komunikacije – tak, tak, tak – takve bi signale moj mozak primao. Kada gledamo dalje na izravnu komunikaciju između mozgova, tu je bilo temelja komunikacije mislima. Za mene je to imalo posebnu dubinu i značenje.

• Kada govorimo o povezivanju interneta, računala i mozga, nameće se pitanje o prijetnji računalnih virusa. Je li tako nešto moguće i koje su posljedice?

– U istraživanjima koja sam provodio i osobno u njima sudjelovao nije bilo nikakvih problema, prvenstveno zato što ljudima nismo rekli što radimo. Možda bi bilo sigurnosnih pitanja, ali nismo rekli drugim ljudima ‘hej, moj će živčani sustav biti na internetu pa ga možete downloadirati’ (smijeh). Mislim da postoje jasna pitanja i nedoumice da internet kao mreža vrlo moćnih uređaja pri slanju moždanih signala na veliku udaljenost ili slanja signala samome mozgu, doista znači da bi mozak potencijalno mogao biti ‘hakiran’ ili da bi informacija mogla biti ‘skinuta’ iz njega ili oboje. Već i sada sa stimulatiroma za Parkinsonovu bolest moguće je, primjerice, uključiti ili isključiti terapiju, možete čovjeku ‘vratiti’ Parkinsonovu bolest. To je tako sada, a ako pogledamo u budućnost, kada će mozgovi biti još izravnije povezani s računalima, tada se definitivno otvara još više sigurnosnih pitanja. Već se danas suočavamo s pitanjima sigurnosti u vezi interneta, a s tim će stvari postati još ozbiljnije i sigurnost će morati biti daleko veća nego što je to sada potrebno.

• Je li onda povezanost uma i računala, interneta i digitalne tehnologije budućnost čovječanstva i to ne samo kad su bolesti i njihovo liječenje u pitanju?

– Ja vjerujem da je tako. Posebno kod neuroloških bolesti, oboljenja kao što je shizofrenija…Mislim da ćemo vrlo brzo imati neka rješenja za elektroničke terapije, čega sada još nema. I mislim da je to nada za ljude koji u obitelji imaju, primjerice, oboljele od shizofrenije. No, za mene je velika stvar i proširenje primjene povezivanja mozga i tehnologije, sposobnost komunikacije na nove načine, osjećanje svijeta na nove načine. To bi nam omogućilo sposobnosti koje ne možemo sada niti zamisliti. Primjerice, strojevi mogu baratati s mnogo dimenzija, računala barataju stotinama njih pri procesuiranju informacija, a ljudski mozak se bavi informacijama dobivenim u tri dimenzije. O svijetu razmišljamo kao o trodimenzionalnom, iako on to nije – svijet je svijet i možemo u njega ‘umetnuti’ dimenzija koliko hoćemo, ali naš ljudski mozak je limitiran na 3D.

Ako povežemo svoj mozak izravno s računalima, potencijalno možemo shvatiti svijet u devet, deset dimenzija…To bi moglo dramatično promijeniti ono što smatramo mogućim ili nemogućim. Primjerice, svemirska putovanja – mi do sada nismo nigdje otišli. Otišli smo do Mjeseca, što je ništa. Nismo bili čak ni na Marsu. To je zato što razmišljamo u tri dimenzije. Da počnemo stvari razumijevati u sedam ili devet dimenzija, možda bi nam se otkrile mogućnosti kako to izvesti. Mislim da će nam to dati posve novu perspektivu, ono što je u ovom trenutku gotovo nemoguće shvatiti, sve dok to doista ne učinimo, otkrijemo i vidimo kako to izgleda.

Izvor: Al Jazeera