Plestenjak: Poštovanje je rješenje za sve

Kantautor Jan Plestenjak na slovenskoj je muzičkoj sceni već 24 godine (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Adriana Kuči

Iako svjestan da se na Balkanu sve osim uspjeha oprašta, čemu se medijski eksponirani Balkanci uglavnom prilagođavaju, slovenački kantautor Jan Plestenjak svejedno preuzima rizik i živi stilom zvijezde. To, u konkretnom primjeru, znači da, insistirajući na socijalnoj hijerarhiji, pristaje samo na intervjue koje ugovara osoba zadužena za odnose s javnošću te da već devet godina nije sam napunio frižider – jer ne ide u prodavnice hrane.

Njegovi koncerti su rasprodati. Njegova publika, mahom ženska, ruši stereotipe o nezainteresovanom slovenačkom auditorijumu. U Sloveniji je, bez dvojbe, jedna od najsjajnijih zvijezda na estradnom pop-nebu i to mu moraju priznati i oni kojih se njegova muzika, 270 objavljenih pjesama uglavnom ljubavne tematike, ne dotiče. 

Naš razgovor u “Sobi 102”, kako je Jan, po jednom od svojih hitova, imenovao svoj restoran, prekidaju obožavateljke sa stidljivim molbama za fotografisanje na koje predusretljivo pristaje. Slovenački je Iglesias, koji će ovih dana napuniti 43 godine, sin slikarke Dore Plestenjak i, sada već pokojnog, srpskog pilota Miroslava Miljkovića. Mamino je prezime preuzeo nakon što su mu se roditelji, dok je još bio dječak, razveli. Rođen je u Ljubljani, odrastao u Škofjoj Loki i preselio na more – u idilično mjestašce Strunjan.

U Ljubljani drži dva ugostiteljska objekta i posjeduje dva stana, ali, kaže, u gradu ne može prespavati. Nedostaje mu zvuk vode, pjesma ptica … Nervira ga gradska gužva. Ne čita jer, kako kaže, nema ni vremena ni koncentracije. Pasionirano gleda filmove i za njega je vrhunac umjetničke kompleksnosti biti režiser. Divi se režiserskim djelima Clinta Eastwooda, a Tarantino ga, uprkos planetarnoj popularnosti i činjenici da je svjestan njegove autorske genijalnosti, ne oduševljava. Svojim najvećim uspjehom u karijeri smatra izjavu jednog od fanova koji mu je rekao da ga je njegova pjesma »Barka« spriječila u namjeri da izvrši samoubistvo. Sa šalama na svoj račun odlično se nosi. Na prstenjaku lijeve ruke već sedamnaest godina nosi veliki, srebrni prsten i razlog za to zna samo on. Voli lijepe stvari, a dobrano prosjedu kosu ne farba.

Školovao se na bostonskom Berklee College of Music. Na slovenačkoj je muzičkoj sceni već 24 godine. Prvi album je izdao 1993. godine i od tada ih se nakupilo trinaest. Objavljena je i njegova biografija, a prošle godine su u knjizi »Janov zvezek« (Janova sveska, op. a.) objavili izabrana pisma anonimne obožavateljke koja mu je godinama pisala. 

  • Ovih dana u Sloveniji je opšteprisutna kolektivna histerija zbog bliskoistočnih izbjeglica. Protestuje se zbog ideje da se oforme izbjeglički centri, u Kranju su čak 24 gimnazijska profesora potpisala peticiju da se u ionako nenaseljen đački dom ne useli šestero izbjegličke djece u dobi od deset do 14 godina. Ksenofobija doseže zastrašujuće razmjere. S druge strane, bojažljivo, ali svejedno, diže se glas protivnika nehumanosti. Kakvo je Vaše mišljenje o tome i šta mislite da li bi javne osobe morale na neki način uticati na javno mišljenje? 

Ta peticija je nevjerovatna glupost. Potpuni apsurd. S druge strane, konzervativnih sam shvatanja i vjerujem da mora postojati red. Vjerujem da treba poštovati svoju i tuđu tradiciju i da sigurno postoji način da se problem riješi bez apsurdnih situacija. Sebe ne smatram naročito društveno korisnim. Ja sam autor koji kroz muziku diše svoj život. Svaka medicinska sestra je korisnija od mene. Ali, generalno, živimo u društvu u kojem se izgubio osjećaj za socijalnu hijerarhiju. Neko je uspješan, neko nije; neko je vrijedan, neko nije; neko je pošten, neko nije… To nije nevažno. Svi moramo biti isti pred zdravstvenim i sudskim sistemom. Sve ostalo je upitno. Tokom rata u bivšoj Jugoslaviji u svoju sam praznu kuću na dvije godine primio izbjeglice iz Hrvatske, iako sam po ocu Srbin. 

  • Šta je, prema Vašem mišljenju, rješenje?

Sve probleme na svijetu riješilo bi uzajamno poštovanje. Čak i ekonomske. Jer, ako poštujemo jedni druge kao poreske obveznike, nećemo uzeti kredit koji nećemo moći vratiti jer smo svjesni da će to morati učiniti neko drugi. Priznajem da jesam i zahtjevan i previše pedantan i da povremeno imam potrebu za pretjeranom kontrolom, ali sam pošten i pun poštovanja. Ne razumijem aktivne kritičare koji žive s vječnom potrebom da pljuju po bilo čemu. Ako mi se nešto ne sviđa, jednostavno pustim da prođe mimo mene. Ali, ako se pred mojim očima događa nepravda, reagujem. To je pitanje odgoja. Imam razvijenu empatiju, što je odličan okidač za kreativnost. 

  • Ali, koliko znam, Vaše pjesme su većinom ljubavne?

Većina pjesama jest ljubavna. To je zato što me zanimaju stvari koje nije moguće jednostavno objasniti. Zanimaju me analogne stvari. Život je prije sve drugo nego 0 i 1. Nijedna rijeka ne teče kvadratno. Nijedna stijena, koliko god oštra bila, nije u apsolutnoj simetriji. O ljubavi pišem jer je ljubav sve. Jer se ne da digitalizovati. 

  • Slovenačko tržište ste davno osvojili. Sarađujete, koliko čujem, s različitim muzičarima s područja bivše Jugoslavije, prije nekoliko dana održali ste koncert s Oliverom Dragojevićem u Velenju, a po ocu ste, kažete, Srbin. Kako to da niste pokušali prodrijeti na tržište bivše Jugoslavije?

Jezik je osnovna barijera. Govorim srpski, ali ga ne osjećam dovoljno dobro da bih na njemu mogao stvarati. Istina, koristim jednostavan jezik, jer za mene je umjetnost napraviti dobar tekst koji publika prihvati, jednostavnim riječima, i zato su tu važne finese, detalji kojima ne baratam na drugim jezicima. A, osim toga, moji prijatelji hrvatski, srpski i bosanski muzičari, kažu da ostanem gdje jesam. (Smijeh) 

  • Vaša biografija ‘Smeh in slolze’ (Smijeh i suze, op. a) objavljena je kada ste imali 33 godine. Mislite li da to nije bilo prerano?

Nastala je 2005. godine u saradnji s mojim prijateljem, novinarom. Namjenski je napisana kao lagano štivo čiji je cilj bio da iznenadi i zabavi publiku. Predložio mi je nedavno da, jer je prošlo više od deset godina, napišemo novu. Odgovorio sam da ne možemo, jer u tih deset ili jedanaest godina koliko je prošlo nisam skupio materijala ni za dvadeset stranica. Razlika je u tome da me sada, kada sam stariji, mnoge stvari ne fasciniraju kao nekada i ne postaju dio mojih razmišljanja ili sjećanja. Samo prođu. Ego je organ, kao i svi drugi, i nije ga se moguće riješiti. Zadovoljavamo ga u različitim životnim periodima na različite načine. Volio bih jednom postati osoba koja svoj ego puni samim bivstvovanjem. Nažalost, još nije tako. Još su za moj ego neophodne pune dvorane, publika koja me prihvata. To mi je potrebno kao ovisniku o drogi. 

  • Danas sam u biblioteci Vašoj autorizovanoj biografiji posvetila dvadesetak minuta, pripremajući se za razgovor. Iznenadilo me što je, rekla bih, puna brutalnosti i vulgarizama i apsolutno nije u skladu s Vašim imidžom dobrog dečka iz komšiluka, koji svoj privatni život čuva daleko od očiju javnosti.

Odlučio sam tada ne biti politički korektan, već ljudima dati priču. Nakon toliko godina na sceni definitivno sam sposoban dva sata pričati s takvom autocenzurom da ćeš na kraju imati najdosadnij mogući članak. Ali, zašto bih?! Sve što sam u životu postigao, uspjelo mi je samo s mnogo rada. Svaku sam stepenicu pet puta, a ne jednom prošao. Nikome nisam ništa dužan, osim svojoj mami koja me je voljela i pobrinula se da do 22. godine, koliko sam imao kada sam se odselio iz našeg doma, nisam gladan. Imao sam krov nad glavom i prvi auto. Ona je i dalje čovjek koji me uči strpljenju, toploti, mudrosti. Ne gradim imidž tajnovitog dečka. Jednostavno, poštujem ljude. Jedno je u knjizi opisati aferu s pjevačicom koja je naviknuta na medijsku eksponiranost, a sasvim drugo javnosti ogoliti djevojku koja nije dio medijskog svijeta. To je sve. Poštovanje. Poput odnosa s prijateljima. Ljudi koji te razumiju i koje razumiješ. Nemam ih mnogo. 

  • Veliki ste miljenik žena. Kako to da još niste osnovali porodicu? 

To istinski, jako želim. Znam da žene, u osnovi, u muškarcu traže stabilnost i moć. I to je biološki normalno. Moderni kapitalizam hoće muškarcima odrezati penis i prišiti ga ženama. Prezirem unisex odnose. Žena mora imati svoje strasti, svoje snove. Vrijeme u kojem živimo je nepošteno za žene. Mora biti sve. A svaka tiho ili manje tiho želi stabilnost u muškarcu. Neizmjerno želim porodicu. Došao sam do tačke u kojoj imam dati i dijeliti mnogo topline i sreće. Ali još nisam sreo osobu koja me sasvim razumije. Mislim da je generalni problem odgoj. Generalno, odgoj. Najteže mi padaju »priučeni«. Oni koji idu u operu jer su čuli da to tako treba i ne cijepe djecu jer je to moderno. To je najnapornija kategorija ljudi. Neuporedivo radije ću provesti vrijeme s autentičnim seljakom, na farmi, i sasvim ću razumjeti da je za njega umjetnost kičasti plakat barbike i da mu se ne sviđa Monetova slika, a možda će iskreno osjetiti Chagalla.

  • Gdje se vidite za, recimo, deset godina?

Nasreću, ne vidim se. Nemam pojma. Ne želim ni znati ni razmišljati o tome. To bi bilo kao da znam kada ću umrijeti. Grozno.

Izvor: Al Jazeera