Kad je Clint Eastwood došao u Afganistan

Piše: Helena Malikyar

Svaki put kad gledam neki stari film koji sam prvi put gledala tokom djetinjstva u Kabulu jedva se mogu fokusirati na radnju. Oni nepogrešivo evociraju uspomene, ne na same filmove, već na okolnosti u kojima smo ih gledali.

Šetnja do kina s najboljim prijateljima tih sunčanih popodneva; proljetne večeri ispunjene slatkim mirisom stabala bagrema koji su izrasli pored našeg kvartovskog kina; provjeravanje mladića kojem se sviđala moja rodica, a koji je sjedio dva reda iza nas; smijuljenje sa bratom na zapanjenu reakciju naše dadilje tokom njenog prvog odlaska u kino.

Sredinom 20. stoljeća, kada je Afganistan pojačao svoje napore za razvojem i krenuo ka modernizaciji, kino je postalo efektivni katalizator za otvorene umove i za stvaranje želje za promjenom. Projekcijsko platno je postalo prozor u svijet i nudilo je uvid u druge kulture. Omogućavalo je izlaganje novih ideja i otkrivanje univerzalnih ljudskih iskustava.

Međutim, kino je postalo i mjesto za druženje. Odlazak u kino je bila prilika za susret sa prijateljima i strancima van ograničenja nečijeg doma, izlazak, društveni događaj. Bilo je to mjesto na koje ste išli da vidite druge i da budete viđeni.

Prvi filmski projektor – “magična svjetiljka” – stigla je u Afganistan 1904. godine, tokom vladavine Amira Habibullaha Khana. Povremene projekcije u palati su, međutim, bile rezervirane samo za vladajuću elitu.

Kino Kabul

Kino Kabul, osnovano krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, bilo je prvo javno kino. Prikazivalo je indijske i američke filmove. U eri nijemih filmova živi nastupi dva istaknuta, klasično obrazovana maestra na klaviru i violini su pratili filmove.

Kultura odlaska u kino se tako brzo raširila Kabulom da malo kino i njegove ograničene projekcije više nisu mogli zadovoljiti veliku potražnju. Ulaznice su se na crnom tržištu preprodavale po dvostruko ili trostruko većim cijenama od originalne, a ljudi bi se povremeno potukli na blagajnama.

Do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća samo muškarci i djeca mogli su ići u kina. Kako bi se izašlo u susret ženama i generalno povećanom interesu za filmove, općina Kabul je izgradila Kino Behzad. Jedna projekcija sedmično je bila odvojena samo za žene.

Kasnije te decenije Teatar Zaynab je osnovan u kompleksu Ženskih institucija, gdje su se dnevne matineje prikazivale isključivo za žene.

Moja majka, koja je svoje prvo filmsko iskustvo doživjela u Kinu Kabul kada je imala otprilike osam godina, sa sjetom se prisjeća svojih sedmičnih filmskih odlazaka u Teatar Zaynab sa njenom starijom sestrom i rođacima, koji su svi bili strastveni zaljubljenici u filmove.

Urbana srednja klasa

Do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, hrabri potez kraljevske porodice da potakne uklanjanje velova i ukine društveno isključenje žena, uveo je temeljite promjene u Afganistanu.

Ovaj period je, također, obilježen porastom razvojnih projekata i usponom urbane srednje klase. Strane stipendije i povećani državni i komercijalni odnosi sa svijetom su brojne Afganistance upoznali sa različitim zemljama i kulturama. Za ostale, strani filmovi su bili prozor u vanjski svijet.

Kino nije ostalo ekskluzivna razonoda stanovnika gradova. Afganistanci sa sela su putovali iz svih dijelova države u Kabul kako bi uživali u kinu, nekada gledajući isti film nekoliko puta tokom boravka u glavnom gradu.

Uz sve veći broj dvorana tokom šezdesetih, ne samo u Kabulu već i u drugim velikim gradovima, Afganistancima je ponuđen veliki izbor filmova iz Irana, Indije, Turske, Evrope i naravno iz Hollywooda.

I dok su brojna kina u Kabulu i provincijama prikazivala indijske filmove, tri kino dvorane u modernijim i imućnijim kabulskim četvrtima su prikazivale uglavnom westerne i iranske filmove. Ovo su, također, bile lokacije koje su postale mjesto susreta za mlade stanovnike Kabula.

Većina westerna u Iranu je sinhrozirana na perzijski prije nego što bi se prikazivali u Afganistanu. Posljedica toga je bilo da su Afganistanci navikli na iranski dijalekt perzijskog jezika i mogli su bolje razumjeti radnju filma.

Zanimljivo je da su glasovi iranskih glumaca korišteni za sinhroniziranje glumaca u westernima postali toliko uobičajeni Afganistancima da su većini nas pravi glasovi Clinta Eastwooda ili Alana Delona bili uznemirujući, kada smo ih kasnije gledali u originalnim verzijama filmova Dobar, loš, zao ili Borsalino.

Patnje potlačenih

Bez obzira da li se radilo o špageti westernima, grčkoj ili rimskoj mitologiji, urnebesnoj komediji ili čak o epskoj ljubavnoj priči, afganistansku publiku su najviše privlačile priče o patnjama potlačenih i, u konačnici, porazu tlačitelja.

Danas u kina uglavnom odlaze muškarci [Reuters]

U kulturi tako duboko utemeljenoj na etičkim pričama Saadija Shirazija i na anegdotama umotanim u satiru Mullaha Nasruddina, filmovi sa porukom su dočekani kao moderni oblik bezvremenskih i univerzalnih lekcija.

Živopisan primjer utjecaja filmova je prikazivanje djela egipatskog režisera Youssefa Chahinea o biografiji alžirskog borca za slobodu Djamila Bouhireda. Film Jamila, odnosno Alžirac, izazvao je velike demonstracije ispred Francuske ambasade u Kabulu uz uzvikivanje antikolonijalističkih parola.

Međutim, filmovi su također išli u prilog taštini afganistanske publike. Oponašajući filmske zvijezde iz westerna, žene iz Kabula su imale frizure poput Sophije Loren, a muškarci su kopirali odjeću kakvu je nosio James Bond u izvedbi Seana Conneryja.

Regionalni glumci su postali popularni idoli. Plakati indijskih zvijezda kao što su Madhubala i Raaj Kumar iz pedesetih godina prošlog stoljeća, te Heme Malini i Rajeshe Kannha šezdesetih, kao i iranskih i turskih ljepotana kao što su Fardeen i Fakhreddine šezdesetih ukrašavali su zidove lokalnih restorana u kojim se prodavao kebab, te u čajdžinicama, a plakati su bili najprodavanija roba u radnjama širom zemlje.

Socijalni problemi

Indijski i iranski filmovi su bili popularniji među masama. Socijalni problemi i način na koji su te priče ispričane su djelovale poznato lokalnom stanovništvu. Također, za cijenu jedne ulaznice u kino pružali su višedimenzionalnu zabavu. Na natpisima na ogromnim plakatima je često pisalo “Sinemaskop, tehnikolor, s prikazima ljubavi, borbe, drame i komedije”.

Muzika iz popularnih indijskih filmova kao što su Awara i Pakiza glasno se puštala u lokalnim restoranima; poznate pjesme iz iranskih filmova kao što je Sultan-e Qalbha pjevali su afganistanski pop pjevači. Najviše od svega su muzika i prizori plesa privlačili Afganistance indijskim i iranskim filmovima.

Autohtona filmska industrija je pokrenuta početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća sa uspostavom državnog tijela, Afghan Filma. Iako je glavni cilj te institucije bila proizvodnja dokumentarnih filmova i filmskih žurnala, on je, također, sponzorirao i nekoliko igranih filmova.

Filmski žurnali su se prikazivali u državnim kinima prije početka igranih filmova, a onda su razvoženi po provincijama kako bi bili prikazani uz pomoć mobilnih projektora u okviru podizanja svijesti javnosti.

Unatoč manama i nedostacima, nekolicina igranih filmova koje je producirao Afghan Film do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća privuklo je ogromnu publiku. Zapleti koji su odražavali egzistencijalne probleme društva su nalazili na dobar prijem publike.

Danas, iako su Afganistanci i dalje strastveni zaljubljenici u film, kultura odlaska u kino je gotovo nestala. Od 23 kino dvorane koje su postojale u prijeratnom Kabulu samo pet ih je obnovljeno i otvoreno za javnost. Međutim, s obzirom na nesigurnu situaciju i povratak društvenog konzervatizma, publika se sastoji samo od muškaraca.

Satelitska i kablovska televizija je zamijenila veliko platno u pružanju zabave i svjesnosti o vanjskom svijetu, ali, nažalost, sigurni javni prostori za porodične izlaske ili druženje sa prijateljima više ne postoje.

Izvor: Al Jazeera