Radnička klasa je otišla u raj

Razgovarao: Tomislav Šoštarić

Radnička klasa otišla je u raj – zaključuju parafrazirajuću stihove novovalne zagrebačke grupe Haustor Tea Škokić s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i Sanja Potkonjak sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Dvije antropologinje u u članku “‘Radnička klasa je otišla u raj’: Od radničke klase do srednje klase i natrag”, objavljenom nedavno u novom broju časopisa Narodna umjetnost, zaključuju kako je radnička klasa izčeznula iz svijesti stotina tisuća hrvatskih građana, koji pogrešno misle da pripadaju srednjoj klasi.

Tea Škokić za Al Jazeeru objašnjava na koji način ta percepcija ima korijene još u socijalizmu – koji je i u tom smislu ostavio traga i na ostale države nastale raspadom SFRJ – te koje su bile posljedice takvog sklopa, pogotovo u uvjetima tržišnog gospodarstva i daljnje transformacije prirode rada i time tržišta rada te pokazuje da socijalistička ‘stopljenost’ tih klasa i dalje vrijedi.

• U tekstu navodite da je jugoslavenski socijalistički model u ekonomskom pogledu bio hibrid planske i tržišne ekonomije s kapitalističkom idejom države blagostanja i komunističkom izvedbom socijalnih prava. Možete li to pojasniti koje su bile ekonomske, klasne i društvene posljedice toga?

– Razdoblje radničkog samoupravljanja od 1954. godine, kada je politički uspostavljeno, pa sve do donošenja Tržišne reforme 1965. godine obilježavaju sve veća jugoslavenska ovisnost o svjetskim tržišnim kretanjima, sklapanje ugovora s inozemnim i domaćim bankama te razna privredna kreditiranja. Riječ je o hibridu planske i tržišne ekonomije, koja je nastojala povećati socijalna prava svojih građana i smanjiti nejednakosti, ali je itekako, zbog svega navedenog, bila podložna globalnim ekonomskim trendovima.  Nešto o čemu se vrlo malo pričalo u vrijeme socijalizma jest utjecaj svjetskih ekonomskih kriza na domaćeg radnika. Naime, velike su se krize odražavale na zaposlenost, naliježući na kronične socijalističke probleme vezane uz neravnotežu prihodovne i rashodovne strane poslovanja, stalni nedostatak repromaterijala, itd.

Stih Haustora “radnička klasa odlazi u raj” poslužila nam je da ukažemo na jednu takvu ekonomsku krizu, onu osamdesetih, kada je povećana nezaposlenost radno sposobnog stanovništva uzrokovala novi veliki val ‘gastarbajtera’ koji su odlazili u zapadne zemlje pronaći posao. Ta je kriza produbljena i povratkom radnika koji su međudržavnim ugovorima, poput onog između Jugoslavije i Zapadne Njemačke ili Austrije, još krajem 60-ih bili ‘izvezeni’ na privremeni rad, a da bi sad zbog navedene krize bili vraćeni matičnim poduzećima. Tadašnja je Jugoslavija bila suočena s brojnim redukcijama i restrikcijama zapošljavanja, a brojne su se socijalne mjere i javne usluge smanjile ili potpuno ukinule. ‘Gastarbajteri’ su uglavnom bili niskokvalificirani radnici, dakle radnička klasa kojoj je socijalistički sustav trebao biti posvećen.

• Na kojem su se načelu, ako ne na ekonomskom, klase u bivšoj državi formirale i kako su fungirale s obzirom na to da ukazujete na specifičan klasni odnos koji je, ako se ne varam, srednju i radničku klasu ‘stopio’?

– Početni impuls za promišljanje o radničkoj klasi u postsocijalizmu proizašao je iz, uglavnom, medijske jadikovke kako je u Hrvatskoj za vrijeme posljednje ekonomske krize 2010. godine najviše nastradao srednji sloj. Zanimalo nas je tko je taj srednji sloj koji je izgubio posao, našao se u dugovima i nekoj vrsti egzistencijalne deprivacije. Statistike su pokazivale da se radi o niže ili srednje kvalificiranim radnicima, sloju koji zapravo pripada radništvu u ekonomskom smislu te riječi. Pitale smo se kako je onda radnička klasa imenovana srednjom i zašto se nerijetko i sama tako imenuje?

Za nove spoznaje nova istraživanja

U Institutu za etnologiju i folkloristiku, kaže Škokić, trenutačno djeluje projekt “Transformativnost i perspektive rada i radništva u posttranzicijskoj Hrvatskoj: Koncepti, simbolika i učinci”, s kojim su se prijavili na natječaj Hrvatske zaklade za znanost. Ako dođe do realizacije, za što su im potrebna novčana sredstva, to bi bio značajan doprinos novim spoznajama o promjenama koje su zatekle klase, posebno one vezane uz neposredan rad, u uvjetima tržišnog gospodarstva i transformacije rada i njegovog poimanja.

“Kvalitativnim istraživanjima, ako nam se odobre sredstva, nastojali bismo utvrditi kakve su se promjene dogodile u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, a vezane su za rad, vrijednosti koje vežemo uz rad, percepcije o tome kako smo rad doživljavali nekad, a kako danas te što danas znači pojam radništva.”

Čini nam se da odgovor moramo potražiti  u razdoblju socijalizma, kada se nakon propasti prve Petoljetke dogodio ekonomski zaokret prema lakoj industriji i proizvodnji robe široke potrošnje. Njega je pratio diskurs o blagostanju, ali i konkretna dostupnost i konzumiranje potrošačke i popularne kulture. Dostupna zdravstvena i socijalna zaštita, mogućnost jeftinijeg ljetovanja, stambeno zbrinjavanje, mogućnost školovanja i visokog obrazovanja – sve je to utjecalo da se radnička klasa u ekonomskom smislu počne percipirati i samopercipirati kao srednja u socijalnom i kulturnom smislu, iako se o samoj srednjoj klasi gotovo uopće nije govorilo te je smatrana reliktom prošlosti kojem nema mjesta u socijalističkom besklasnom društvu.

• Posljedično, ali i sa svojim specifikumima, što se dogodilo s radničkom i srednjom klasom s propašću socijalizma i bivše države te stupanjem tržišnog gospodarstva na scenu?

– Propašću socijalizma došlo je do restauracije kapitalizma, a da se pritom nikad nije povela javna rasprava kakav kapitalizam želimo, osim [Franjo] Tuđmanovih ideja o Hrvatskoj kao Švicarskoj te često ponavljanoj tezi o dvjesto bogatih obitelji koje će biti pokretači razvoja, tezi za koju ni danas ne znamo tko joj je autor. No, na simboličkoj ravni, socijalistička stopljenost radničke i srednje klase i nadalje vrijedi jer su i jedni i drugi tranzicijsko razdoblje preživjeli na resursima stečenim u socijalizmu, dakle, na ostacima svog ranije stečenog socijalnog, kulturnog pa i ekonomskog  kapitala.

Međutim, procesi pretvorbe i privatizacije, potpuni raspad industrije, korupcija i krađa, uzurpacija javnih dobara, politički klijentelizam te konačno još jedna globalna ekonomska kriza prilično su iscrpili navedene kapitale. Klasno raslojavanje, kao imanentni dio kapitalizma, vratilo se na ova područja u punom zamahu, ali s vrlo malo kritičke rasprave o tome.  Uopće se ne problematizira sve veći jaz između srednje klase, kao navodno temeljnog dijela građanskog društva koji osigurava ‘pošteno kapitalističko privređivanje’ i radničke klase koja je nezaposlena ili radi bez plaće ili je ostavljena bez radničkih prava. Trenutno su obje prisiljene potražiti ‘bolji’ život i zaposlenje izvan zemlje gdje nije sigurno da će i zadržati svoje klasne pozicije.

• Posljedično, danas se srednjom klasom smatraju i neke novonastale skupine na tržištu rada, dok za radničku klasu kažete da je iščeznula iz svijesti građana te da na toj ‘rastrojenoj’ poluperiferiji društva postoje svi razlozi za podršku radikalnoj transformaciji političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa. Koje su značajke te poluperiferije društva, koje se transformacije mogu očekivati i kako se stanje odražava na radničku i srednju klasu?

– Radnička klasa je zaista iščezla iz svijesti građana. Smatra ih se gubitnicima tranzicije, onima koji se nisu snašli, koji su neadaptivni na ekonomske promjene. Paradoksalno, u zemljama s dužim stažem kapitalističkog uređenja radnici su još uvijek faktor u političkom pregovaranju, štite ih jaki sindikati koji organiziraju štrajkove za svaku moguću promjenu zakona o radu. Srednja klasa u Hrvatskoj, a slično je i u regiji, smatra se ključnim nositeljem liberalnih vrijednosti, demokracije i progresa. To je, navodno, snaga koja će omogućiti političke i ekonomske reforme nudeći svoja specijalistička znanja. Na tim je porukama, primjerice, Most izgradio svoj uspjeh.

Međutim, veliki broj pripadnika današnje srednje klase nema stalno zaposlenje, u prekarničkom su odnosu, iz perspektive sigurnosti rada imaju gotovo status proletarijata. Oni nisu radnička klasa, čak su direktno suprotstavljeni njima, ali se u nekoj budućoj borbi za transformaciju društvenih odnosa mogu ispostaviti kao bitan partner. U sve većoj klasnoj diferencijaciji društva radnicima u industriji još će važniji partner biti potplaćeni i obespravljeni ‘djelatnici’ u uslužnom sektoru.

• Posve je očito da je problematika usko vezana i uz sam rad, a njegova se priroda očito mijenja. U kojem smjeru se kreće rad i kakve se posljedice promjena mogu očekivati, pogotovo na tržištima i u društvima zemalja regije?

– Rad kakav poznajemo s osmosatnim radnim vremenom, s ugovorima na neodređeno, sa stalnim naglaskom na proizvodnji te imperativom ekonomskog rasta stvar je prošlosti. Nije riječ o tome da posla nema zato što je kriza ili nema poticajne poduzetničke klime, već o tome da se sama narav rada promijenila, da je nepotrebno raditi na način na koji smo radili još do prije dvadeset godina. Tehnologija i informatizacija omogućile se kraći radni tjedan, rad od kuće, nove vrste specijalizacija. Doduše, ove promjene su zahvatile više slojeve društva i ponajprije Skandinavske zemlje. No vrlo brzo ćemo se i mi suočiti sa činjenicom da naše koncepcije ekonomije i kapitalizma uvelike zaostaju za realitetom i da je od rasta važniji razvoj s naglašenom ekološkom komponentnom, dakle, da treba razmišljati o cirkularnoj ekonomiji pa čak se i vratiti na neke socijalističke vrijednosti poput jačanja komunalnog vlasništva i socijalnog poduzetništva.

Izvor: Al Jazeera