Fra Ikić: Ovo je vrijeme pomirenja

Mnogo se ljudi prepiru, svađaju, ratuju, boje se jedni drugih, traži se ono negativno kod drugih da bi se, možda, i prekrila svoja nemoć, a poruka Božića je da smo svi slabi, svima je potrebna Božja pomoć (Al Jazeera)

Božić je praznik mira, porodice, ljubavi i radosti, a sve je to potrebno žiteljima Bosne i Hercegovine gdje je istinska vjera, kao i u cijelom svijetu, u krizi i gasi se, smatra fra Josip Ikić, bivši gvardijan Franjevačkog samostana u Visokom, jednog od najstarijih u BiH. Ikić je sada zadužen za sjemeništarce, mlade kandidate koji žele biti svećenici, fratri.

U razgovoru za Al Jazeeru povodom velikog katoličkog praznika – Božića, kaže kako napretka nema ako nema mira koga trebamo stvarati već u svojoj kući, porodici, miriti ljude, te širiti opće dobro, a ne krasti i otimati od onih koji već imaju veoma malo, kao što čine oni koji su na vlasti.

  • Fra Josipe, da li se slažete kako u posljednje vrijeme mnogi, pozvani i nepozvani, dosta govore o vjeri, ali se malo djeluje u skladu sa istinskom vjerom?

Uz velike blagdane treba govoriti o vjeri, i mi svećenici smo pozvani da propovijedamo o vjeri i pozivamo ljude. No, možda većina ljudi govori površno o vjeri i slavi površno Božić, primjer toga je kićenje gradova, kuća… Mnogi se takmiče čija će kuća biti bolje okićena, da se pokažu na neki način. Puno se stavlja naglasak na vanjštinu, šta će kome biti poklonjeno, kakav će biti ručak za blagdan, a često se zaboravlja ono vjersko, najvažnije, da se očiste srce i duša.

Mi, kao katolici, kršćani, imamo obavezu pred Božić da se duhovno pripremimo, da se ispovjedimo, da se pomirimo i s ljudima i s Bogom, da priznamo svoju grešnost, da smo slabi ljudi, da nam je potrebna Božja pomoć, Božji blagoslov, da su nam potrebni ljudi sa kojima živimo, ako smo nekoga povrijedili da zatražimo oproštenje i da se pomirujemo. Ovo je vrijeme pomirenja i Božje ljubavi prema nama i mi moramo to kazivati, na to smo pozvani.

  • No, da li je to stavljeno po strani ili u zapećak, a forsira se vanjština, samodeklariranje…?

Danas u svijetu vlada tama, duhovna, u smislu da nema razumijevanja među ljudima, među narodima. Mnogo se ljudi prepiru, svađaju, ratuju, boje se jedni drugih, traži se ono negativno kod drugih da bi se, možda, i prekrila svoja nemoć, a poruka Božića je da smo svi slabi, svima je potrebna Božja pomoć. Zato se Isus i rodio, naš se Bog utjelovio da nam pomogne, a samo onaj koji je svjestan da je slab i grešan, on će tražiti pomoć.

Možda i mi govorimo o tome dosta, i preko medija se govori puno o tim stvarima, ali se ne živi tako. Treba pozivati da živimo po vjeri, da živimo po principima koje podučavamo, da živimo ono što se deklariramo. Kršćanstvo je vjera ljubavi Božje prema nama i mi smo pozvani na ljubav i to je kod nas zapovijed. E, sada, koliko mi to ostvarimo ili ne, na nama je, a ne na Bogu. Nije problem u Božjoj i Isusovoj poruci, ona stoji, ona čista i jasna, ali hoćemo li mi to razumjeti, hoćemo li se opravdavati, hoćemo li to razvodnjavati, ovisi o ljudi, a ne od Boga.

Sve manje kandidata za svećenike
  • Sada ste zaduženi za nove kandidate za svećenike, fratre. Da li je kriza vjere utjecala na njihovu brojnost posljednjih godina?

Kriza duhovnih zvanja u svijetu je velika. U Evropi se smanjuje broj polaznika i ta kriza došla je u Hrvatsku i u BiH. Prije desetak godina imali smo 83 kandidata za fratra u Visokom; kasnije se broj smanjivao da bi ih prije nekoliko godina bilo 40-ak, prije dvije godine 29, a ove godine samo 16, pa su trojica otpala i sada imamo 13 kandidata.

Oni su samo kandidati. Vidjet ćemo kako će proći kroz školovanje i postati svećenici. Naša je zadaća da ih odgajamo, pa i ako ne budu fratri, bitno je da budu dobri ljudi. Dogodine ćemo raditi na promociji duhovnih zvanja, svjedočiti svojim životom.

Rat je učinio svoje, Hrvata je otišlo puno iz BiH, mladi u posljednje vrijeme idu u velikom broju na Zapad i, objektivno, nema djece kao što je nekada bilo.

Bog se ne može mijenjati, on je savršen, pa bilo bi dobro kada bi se svi okrenuli sebi i nutrini i lakše onda razumjeli bolje poruku Božića, manje pričali o tome ili neodgovorno pričali o tome, a više živjeli i praktično pokazivali da smo otkupljeni, da nas Bog voli, da su nam svi ljudi braća i sestre, da pokazujemo konkretno u životu i riječima i djelima tu poruku kršćanstva, poruku Božića.

  • Kako, u ova za vjeru i pobožnog čovjeka, teška i tamna vremena, poboljšati život?

Osim molitve, prvo ide razmišljanje, razgovor s Bogom, čovjek prvo sebe mora očistiti, otvoriti svoje duhovne oči, onda će tek moći pomoći bližnjima. Ako povjerujemo da nas Bog voli, da smo grešni ljudi, a Bog oprašta kad se kajemo, onda ćemo i mi razumjeti druge koji su također grešni i kojima treba Božji oprost, onda ćemo pokušati drugima pomagati kada sebe očistimo.

Kao i praktičnom životu, čovjek kad pravi kuću on ima plan, kasnije ga ostvaruje, tako i mi. Trebamo razmisliti, a poslije kroz molitvu naučiti kako drugima pomoći. Ljubav traži utjelovljenje, kao što se Božja ljubav utjelovila u Isusu, tako i naša ljubav koju imamo prema Bogu, prema bližnjima se treba utjeloviti, biti praktična.

Mi smo pozvani na djela milosrđa i ljubavi, tjelesna i duhovna. Tjelesna su najosnovnija: nahraniti gladnog, napojiti žednog, golog odjenuti ili duhovne pomoći drugome u razmišljanju ili upozoriti na grijeh.

Ako mi molimo i vjerujemo u Boga, onda se to mora odraziti u praksi.

  • Kako vidite naše okruženje, da li je, općenito govoreći, vjera u teškoj situaciji?

Da. Vidim i to kako sam postao fratar, posljednja vremena su puna krize vjere, naročito nakon rata ovdje. Puno je krize moralnosti, ljudskosti i vjere, a Isus nas je upozorio kako, kad na koncu dođe vremena, hoće li naći one prave vjere.

Vidi se kako se gasi vjera, povjerenje u ljude, više ljudi ogovaraju i zavide. Ima dosta negativnih riječi i optuživanja među narodima kod nas, nema onog pozitivnog. Prevladava to iz ljudskih govora i postupaka da se gubi vjera u smisao života i onda ljudi žele dograbiti ono šta imaju materijalno, pa ne poštuju ni sebe, ni Boga ni ljude.

Gasi se vjera, povjerenje u ljude. Ako se na Boga ne oslonimo, kaže prorok Isaija, održat se nećemo.

Naš oslonac je Bog, ako se oslanjamo na novac ili svoju pamet, propast ćemo, a to pokazuju sve propale civilizacije koje su bile jake, a u koje je ušao nemoral, nevjera…

Jako je teško oživjeti vjeru, a kad je bio sveti Franjo u 13. stoljeću, tada se govorilo kako je svijet ohladio u ljubavi. Sada možemo reći da je vjera ohladila, što je opasnije jer vjera ljubav oživi, a obratno to ne ide. Trebamo činiti, ne trebamo samo kukati i očajavati, već počev od tih manjih koraka izgrađivati u sebi vjeru, potom pokazivati drugima i tako stvarati bolji svijet.

  • U Bosni i Hercegovini često se koristi jedna teška, pomalo i ružna riječ – ugroženost. Ko ili šta je zaista u ovoj državi ugroženo – čovjek, vjera, narod…?

Ugroženo je ljudstvo, čovjek kao čovjek nema vjere, povjerenja i svi se osjećamo ugroženi. Ako čovjek u sebi ima strah, gaji ga zbog nečega, onda taj strah povećava više tu napetost. Ako čovjek u sebi ima grijeh, onda mu drugi smetaju, već u samoj obitelji takav čovjek sije nemir, krade…

Svi smo manje-više ugroženi, naročito oni nezaštićeni, bez obzira na vjeru i naciju, ako nemaju dostojanstvo, plaće, mirovine…

U politički svijet ne ulazim, ali kao da u njemu ima neko takmičenje da se ovu zemlju ne prihvaća kao svoju. Tu je problem, mora biti nekog povjerenja, a bilo bi dobro kod mlađih to graditi. Ako se prenose svađe, onda se djeca truju i to će dati negativnog ploda. Istina će čovjeka osloboditi, ne može biti mira na nepravdi.

  • Sve više mladih odlučuje se na odlazak iz BiH koja stotinama godina postoji, a franjevci su tu sa njom gotovo cijelo vrijeme. Koja je Vaša poruka u vrijeme ovih praznika za cijelu BiH?

Nekako smo se srasli sa ovom državom i narodom, suputnici smo bosanske povijesti. Mi fratri imamo šta reći, dati poruku. Ono što nikad neće zastariti je da pozivamo ljude da šire mir i dobro, počev od nas fratara, a Božić je poruka mira prvenstvena.

Kada se anđeo javio pastirima da je rođen Spasitelj svijeta u djetetu, u špilji, u štali, onda je rekao: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“. Mir trebamo i širiti i živjeti, mir s Bogom prvenstveno, odricati se grijeha, zla, prihvaćati Boga za svog spasitelja, za svog učitelja i živjeti po njegovim zapovijedima.

Ako nema mira, nema napretka, to je poruka nama u BiH, da tvorimo mir, počev od kuće, obitelji, da mirimo ljude, da ne potpirujemo mržnju, da probamo popraviti stanje. Trebamo širimo opće dobro. BiH je naše zajedničko dobro i trebamo izgrađivati je u svim smislima, trebamo da volimo svoju državu, trebamo poštivati ljude, pomagati siromašne, a ne krasti i oduzimati od njih…

Božić je i blagdan obitelji, da čuvamo obitelji, da se okupljamo, da to da svima snagu u svakodnevnici, da se ne ide vani ako se ne mora baš, da se poštuje svoje ognjište.

Božić je i blagdan radosti, a mi imamo dosta stvari za radost. Da budemo zahvalni Bogu za dar života. Ipak, sada se bolje živi prije 50 ili 30 godina, što se tiče materijalnog. Da radost prenosimo na druge…

Na koncu, Božić je blagdan ljubavi Božje prema nama. On nam se pokazao u malom djetetu, nejakom, nije došao sa silom, ne da nas uplaši već da nam pokaže ljubav.

Ljubav, radost, mir i dobro, to je ono što ja želim kao čovjek, kao fratar svim ljudima u našoj domovini i svim ljudima dobre volje, da svi kao jedna zajednica izgrađujemo mir i dobro, svima će onda biti bolje, život će imati smisla, bit će više svjetla nego tame, više razumijevanja nego mržnje.

Trebamo se osloniti na Boga, živjeti po njegovim zapovijedima, drugog nema. Sve vjere pozivaju na mir, dobro, da živimo po svojoj savjesti, da stavimo duhovno na prvo mjesto.

Izvor: Al Jazeera