Izvorna muzika čuva kolektivno sjećanje

Šta znamo o izvornoj muzici? Znamo li da tekst pojedinih pjesama nastalih u predratnom periodu „predviđa“ nesreću zemlje ili da, recimo, preživjeli Srebreničani naručenim tekstovima čuvaju kolektivno sjećanje?

Badema Pitić je etnomuzikologinja koja trenutno završava doktorat na Univerzitetu u Kaliforniji, Los Angeles, o temi muzike, sjećanja i komemoracije u postratnoj BiH i njenoj dijaspori. Pored toga, trenutno radi kao predavačica na California Institute of the Arts. Njeno istraživanje, koje finansiraju Internacionalni institut pri univerzitetu UCLA i Institut za europske i azijske studije, rezultiralo je mnogobrojnim izlaganjima na naučnim konferencijama u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi. 

Badema Pitić govori o važnosti izvorne muzike kao bitnom faktoru u održavanju lokalne zajednice van njenog prirodnog okruženja, ali i bitnom načinu dijeljenja ličnih priča, često tragičnih – priča o gubitku, tuzi, preživljavanju i sjećanju.

• Kada govorimo o tradicionalnoj muzici u Bosni i Hercegovini, prvo pomislimo na sevdah. Koje su manje poznate, ali također karakteristične bosanskohercegovačke vrste narodne muzike?

– Mnogima sevdalinka zaista i jeste prva asocijacija kada je u pitanju tradicijska muzika naše zemlje. To je razumljivo, uzimajući u obzir historiju ove pjesme i naročito njenu popularizaciju kroz medije (posebno radio) koju je doživjela sredinom 20. stoljeća.

S druge strane, drugi žanrovi – u prvom redu, žanrovi seoske tradicijske muzike – mnogima i dan-danas ostaju nepoznati, osim ukoliko nije u pitanju profesionalni interes za ovakav vid muzičkog izričaja. Naše najveće muzičko blago, pored sevdalinke, su upravo oblici tradicijske muzike našeg sela, ponajprije ganga i bećarac. To su striktno vokalne, višeglasne – ili, kako to mi nazivamo u struci – polifone forme, koje su duboko ukorijenjene u seoski život u kojem imaju (ili su imale) veoma specifičnu funkciju.

Ove pjesme posjeduju posebnu vrstu muzičke estetike koja je ostvarena kvalitetom i bliskošću sazvučja glasova koji ih izvode, što nenaviknutom uhu može zvučati neprirodno, falš, ili disonantno. To, i činjenica da su to seoske pjesme, vjerovatno je dosta doprinijelo vrlo raširenom nepoznavanju, i, vrlo često, odbijanju ove vrste muzike kao nečega sto je manje vrijedno ili čak primitivno.

• Kakvi su kulturni utjecaji vidljivi kroz muziku karakterističnu za Bosnu i Hercegovinu?

– Pa, vidite, kada se radi o kulturnim utjecajima u muzici Bosne i Hercegovine, ovu zemlju ne možemo posmatrati kao izolovanu, već kao dio jednog šireg geografskog, historijskog i kulturnog prostora koji čini Balkan. U tom smislu, naša zemlja dijeli određene kulturne elemente sa drugim zemljama ovih prostora.

U prvom redu, to bi bio jedan opštebalkanski element, koji se ogleda upravo u vokalnoj polifoniji našeg sela. Takva i slična polifonija je prisutna i u susjednoj nam Hrvatskoj, ali i u Bugarskoj, Albaniji, pa i nekim dijelovima Grčke. S druge strane, tu je vrlo očigledan uticaj osmanske kulture, koji je prvenstveno prisutan u sevdalinci, kao i kroz one muzičke instrumente, poput saza, koji su došli na naše prostore sa dolaskom Osmanlija.

• Dio Vašeg istraživanja za doktorske studije je izvorna muzika – otkuda ideja da je istražujete?

– Prvo Vam moram napomenuti da se termin “izvorna” muzika odnosi na vrstu neotradicijske muzike koja se razvila u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni otprilike sredinom dvadesetog stoljeća. To je vrlo specifičan žanr muzike, i ne bi se trebao miješati sa generalnim terminom “izvorna muzika” kojim se vrlo često opisuje bilo koja vrsta tradicijske muzike.

Moj interes za takozvanu izvornu muziku je dio jedne mnogo duže priče. U toku svojih magistarskih studija iz etnomuzikologije na Muzičkoj akademiji u Sarajevu sam bila i dio etnografsko-folklorističkih istraživanja Zemaljskog muzeja BiH među raseljenim osobama iz istočne Bosne na području Kantona Sarajevo. Tada sam se prvi put srela sa ljudima koji su preživjeli genocid u Srebrenici i imala priliku da čujem njihove priče.

Jedan takav susret bio je presudan za moji dalji interes za muziku tog kraja –  tokom istraživanja jedna gospođa otpjevala mi je nekoliko tradicijskih pjesama. Tragala sam za odgovorom kakve se promjene dešavaju u muzičkom životu zajednice nakon što ta zajednica preživi genocid. Upravo tokom tog istraživanja prvi put sam se susrela sa terminom “izvorna muzika”. Moji sagovornici spominjali su ga kao bitan dio njihovih prijeratnih i ratnih iskustava. Naročito se ponavljalo jedno ime, Sateliti, koji su važili za jednu od izvornih grupa koje su igrale važnu ulogu u muzičkom životu ratne Srebrenice i njene okoline. Međutim, moj interes ostao je fokusiran na značaj izvorne muzike u ratnoj Srebrenici, gdje je prvenstveno služila za dizanje morala i kao oblik patriotske pjesme.

Nakon što sam započela doktorske studije na Univerzitetu u Kaliforniji, Los Angeles, moje istraživanje se proširilo prvenstveno na poslijeratni period – nakon genocida u Srebrenici, uključujući preživjele koji žive u Bosni i Hercegovini i u Sjedinjenim Američkim Državama, prvenstveno u St. Louisu (Missouri).

Izvorna muzika čini samo jedan dio tog istraživanja, zajedno sa drugim žanrovima, uključujući klasičnu i religijsku muziku. Trenutno se fokusiram na ulogu koju ove vrste muzike imaju u komemoraciji genocida u Srebrenici, te na načine na koje se različite vrste muzike koriste od strane različitih slojeva društva – preživjelih genocida u Srebrenici, političkih elita, religijskih/etničkih grupa – za postizanje različitih ciljeva i rezultata, uključujući propagiranje određenih diskursa, za očuvanje kolektivnog sjećanja, kao oblik emocionalne katarze.

Drugim riječima, u pitanju je jedan antropološki pristup funkciji muzike u postgenocidnom društvu u kojem se muzika posmatra kao odraz stanja tog društva, kao i konteksta u kojem ona nastaje. U našem slučaju, to bi bio kontekst negiranja genocida, posttraumatskog ozdravljenja, jačanja nacionalnog (ili etnoreligijskog) identiteta, kao i formiranja nacionalnog narativa u kojem posljednji rat i genocid u Srebrenici igraju više nego bitnu ulogu.

• Spomenuli ste, ali možete li pojasniti za koje krajeve u Bosni i Hercegovini je karakteristična izvorna muzike i na koji se način razvijala?

– Izvorna muzika karakteristična je za istočnu i sjeveroistočnu Bosnu, mada se njen doseg nemalo proširio sa posljednjim ratom, s obzirom na veliki broj interno raseljenih osoba iz ovih dijelova naše zemlje koje su započele novi život u drugim mjestima. Izvorna muzika datira od otprilike sredine dvadesetog stoljeća, ali se njenim formalnim začetkom smatra period njene popularizacije na kraju šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme njene medijske eksponiranosti kroz emisiju Radio Sarajeva pod nazivom “Selo veselo”. Ovo je također bio period nastanka nekih od najpoznatijih izvornih grupa, uključujući braću Babajić i Kalesijske slavuje. Može se reći da je izvorna muzika doživjela svoj “bum” sa grupom Kalesijski zvuci tokom osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća.

Izvorna muzika je zapravo tip seoske neotradicijske muzike. Zašto kažem “neotradicijske”? To je iz razloga što ova muzika ima svoju bazu u tradicijskom seoskom dvoglasnom pjevanju kojem je tokom dvadesetog stoljeća prvo dodana šargija, a potom i violina. Tako da ansambl od obično dvije violine i jedne šargije i dan-danas predstavlja klasični način izvođenja ove vrste muzike. Međutim, danas nije rijetkost da je šargija u potpunosti zamijenjena sintisajzerom. Ovo je vrlo repetitivna vrsta muzike koja prati plesanje u kolu. Obično je bržeg ritma, u strofičnoj formi, što znači da je akcenat uvijek na ispjevavanju teksta. I zaista je tekst taj koji čini suštinu ove muzike.

Upravo ovdje može se prepoznati genij našeg narodnog čovjeka koji je u stanju sve ono što ga okružuje pretvoriti u jednostavnu, pamtljivu rimu, koja se nekome može učiniti profana, “prosta”, ali koja zapravo mnogo govori o savremenom načinu života, o onome sto tog čovjeka tišti ili okupira. Izvorna muzika također posjeduje dosta neobičan, “disonantan” zvuk, i mnogi neupućeni bi je nazvali “primitivnom” (kao i gangu, ili bećarac). Vjerovatno je ovo jedan od razloga zašto je izvorna muzika ostala karakteristična za jedan određeni dio Bosne, gdje je vezana za osjećaj striktno lokalnog identiteta, i gdje predstavlja jednu vrstu “lokalne intime” koju dijele oni koji se identificiraju sa ovim geografskim područjem i određenim načinom života.

Moram Vam reći da su oni koji poznaju i vole izvornu muziku svjesni moguće percepcije ove muzike od strane kulturnih outsidera, i to često rezultira oprečnim pozicioniranjem: ili su ponosni na ovaj kulturni izričaj, ili se stide reći da on jeste dio njihovog života. Bez obzira, izvorna muzika je, po mom mišljenju, danas bitnija nego ikada, barem što se tiče onih koji je vole i “žive”. Ona je bitan faktor u održavanju lokalne zajednice van njenog prirodnog okruženja, bilo to u BiH ili u dijaspori. Ona je također bitan način dijeljenja ličnih priča, često tragičnih – priča o gubitku, tuzi, preživljavanju i sjećanju. Na kraju, ona itekako bilježi nove početke.

• Kako objašnjavate promjenjeni narativ u tekstu izvorne muzike? Zašto je muzika ostala ista?

– Sadržaj ovih pjesama se historijski uvijek prilagođavao trenutnim prilikama u kojima su one nastajale. Neposredno pred rat, tekst u nekim izvornim pjesmama predviđao je nesretnu budućnost naše zemlje; dok tokom rata, izvorne pjesme su opjevavale ratne heroje. Zato je nekako logično bilo da nakon rata i genocida u Srebrenici mnoge od ovih pjesama govore upravo o posljedicama ovih događaja za one koji su bili ili glavni sudionici ili su imali bliske članove porodice koji su tragično stradali.

Muzika je ostala ista prvenstveno zato što je ona, kada su u pitanju izvorne pjesme, uvijek u službi teksta. Mnogima bi mnoge izvorne pjesme na prvo slušanje zvučale isto. Međutim, poenta i jeste u ispjevavanju teksta. S druge strane, zadržavanje repetitivnog, ishematiziranog stila muzike isto tako omogućava njeno daljnje izvođenje kao pratnje plesu u kolu.

• Šta Vas je najviše iznenadilo tokom istraživanja izvorne muzike?

– Jedno od mojih najvećih iznenađenja bilo je otkriće onih komemorativnih izvornih pjesama koje su ili naručene od strane preživjelih genocida u Srebrenici sa svrhom opjevavanja života i smrti njihovih bližnjih koji su stradali u genocidu, ili su napisane i otpjevane od strane preživjelih. Takvo jedno otkriće se kosi sa svim pretpostavkama o načinu na koji se ovi ljudi nose sa traumom genocida ili o načinu na koji bi se oni trebali ponašati kao preživjeli u današnjem bosanskohercegovačkom društvu, a takvih je pretpostavki – to, vjerujem, svi znamo – mnogo.

Stoga ovaj fenomen govori o jednom procesu izgradnje, takoreći, privatne, nezvanične historije i kulture sjećanja na genocid u Srebrenici koji je itekako aktivan paralelno sa svim zvaničnim naporima, a o kojem se tako malo zna i govori. Iz tog razloga se nadam da će moje istraživanje – koje će, nadati se, jednoga dana sačiniti knjigu – baciti svjetlost na ovaj fenomen i dati glasove onima kojima je izvorna muzika jedan od načina suočavanja sa tragičnom prošlošću.

• Možete li narativ karakterističan danas kod izvorne muzike uporediti sa nekim sličnim, karakterističnim za druge narode?

– Pa naravno, prva asocijacija bi bila naše poznato epsko pjevanje uz gusle, koje je poznato po bilježenju historijskih događaja i ličnosti. Neke izvorne pjesme zaista imaju odlike epskog pjevanja, ali je većinom u pitanju lirski oblik balade. Također, iako su mnoge komemorativne izvorne pjesme poprilično duge, nijedna se ne može porediti sa dužinom i opširnošću epskih pjesama. Međutim, ova sličnost ukazuje na još uvijek postojeću tendenciju našeg naroda da ono što mu je bitno zabilježi i sačuva kroz pjesmu. I zaista je na slijedećim generacijama da otkriju koliko će ovaj fenomen doprinijeti očuvanju sjećanja na pojedince koji su stradali u genocidu, a što jeste jedna od namjera onih koji takve pjesme naručuju i stvaraju.

Izvor: Al Jazeera