Preuzima li Rusija primat u hibridnom ratovanju
Polemika koju je s Moskvom počeo hrvatski premijer Andrej Plenković, pa nastavila predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a odnosila se prvo na Ukrajinu, potom na Rusiju, te na kraju i Bosnu i Hercegovinu, odnosno ruski utjecaj na bh. entitet Republika Srpska, aktualizirala je i pojam hibridnog ratovanja.
Spomenula ga je hrvatska predsjednica u kontekstu „ruskog utjecaja kroz oružje, taktiku, obavještajni rat informiranjem i dezinformiranjem“ te upozorila na „snažne veze“ Milorada Dodika i Rusije.
No, Grabar-Kitarović spomenula je tek nekoliko metoda, vojnih i nevojnih, kojim se takvi ratovi vode, ali i samo jednu svjetsku vojnu silu koja pribjegava takvom obliku ratovanja. Doduše, učinio je to prije nje i Europski parlament koji je u svojim dokumentima krajem studenog upozorio na dva glavna neprijatelja – Rusiju i ISIL, te istaknuo na hibridni rat koji prijeti Europi. Rusija je odbacila takve tvrdnje.
Gerasimovljeva doktrinaVojni analitičari ukazuju na to kako se sam pojam hibridnog ratovanja praktično nije koristio ni u jednom doktrinarnom dokumentu u svijetu sve do prije nekoliko godina. Konkretnije i češće počeo se upotrebljavati nakon što je načelnik Glavnog stožera Vojske Ruske Federacije Valerij Gerasimov objavio tekst “Vrijednost znanosti u predviđanju”, u kojem je postavio nova pravila ruskog vojnog djelovanja. Tekst je kasnije nazvan “Gerasimovljeva doktrina”.
“Gerasimov je ukazao da se metode ratovanja mijenjaju, te da se treba okrenuti kombinaciji političkih, ekonomskih, informativnih, humanitarnih mjera uz korištenje protestnog potencijala populacije, uz prikrivene vojne akcije, kako bi se postigao uspjeh u konfliktu”, podsjeća Sead Turčalo.
Da su prijetnje shvaćene ozbiljno, potvrdila je i vijest po kojoj EU planira u Finskoj uspostaviti centar kojim bi se suprotstavila sve većem broju, kako je navedeno, napada koje imaju osobine hibridnog ratovanja, uključujući dezinformiranje i lažne vijesti plasirane na društvenim medijima. U uspostavljanju tog centra namjerava sudjelovati SAD, ali i nekoliko EU-članica, među njima i Njemačka, Francuska, Švedska te baltičke države.
Kome je lakše hibridno ratovati
Poznavatelji sigurnosnih prilika u svijetu, ali i modernih ratova reći će kako hibridno mogu ratovati sve dominantne sile u međunarodnim odnosima. Onima velikima i tehnološki razvijenijima mnogo je lakše hibridno ratovati, reći će jedni, a drugi će podsjetiti na pojam specijalnog rata kojima su pribjegavale velike sile u drugoj polovici 20. stoljeća.
No, analitičari će i ukazati kako hibridno ratovanje nije specijalnost velikih igrača, nego suprotno.
„Jako dobro su ga svladali, uvjetno rečeno, i mali igrači koji nisu dovoljno jaki za konvencionalni sukob s velikom silom ili im ne odgovara takav sukob. Najbolji primjer je ISIL koji kombinira terorističke napade na području svog djelovanja i na Zapadu s jakom propagandnom djelatnošću na društvenim mrežama i konvencionalnom vojnom okupacijom dijela Sirije i Iraka“, napominje vojni analitičar Marko Ćustić.
Važno je napomenuti, nastavlja, da je u usporedbi s NATO-om i SAD-om i Rusija mali igrač, barem prema izdvajanjima za obranu jer uspijeva izdvojiti za vojsku koliko i Velika Britanija na godišnjoj razini.
Informacija kao najveća prednost“Kad je Rusija ostvarila svoje političke ciljeve na Krimu, nije ispalila niti jedan metak”, podsjeća politolog Vedran Obućina. Ukazuje i na to kako je “svijet bio zapanjen kako su nevojnim instrumentima, posebice korištenjem informacija, Rusi ostvarili pobjedu”.
“Krim je pokazao da je Rusija, usljed nedostataka u konvencionalnim sposobnostima, krenula putem hibridnog ratovanja. Korištenje nevojnih oruđa, kao što je informacija, sada se smatra najvećom prednošću Rusije.”
„Ne čudi da su se stoga ruski planeri odlučili za hibridni sukob sa zapadnim zemljama, u kojem kombiniraju hakerske napade, državnu propagandu putem medija, plaćene internetske komentatore te prikriveno sudjelovanje u konvencionalnim sukobima poput onog u Ukrajini. Ono što je ključno za rusko djelovanje je da službena Rusija niječe umiješanost u bilo što od ovoga. Propagandom izaziva zbunjenost na Zapadu, gdje su mediji slobodni i nisu podložni državnoj kontroli“, navodi Ćustić.
Psihološka prednost
Sead Turčalo, docent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, koji se specijalizirao u znanstvenom području sigurnosnih i mirovnih studija, podsjeća kako hibridno ratovanje jeste novi pojam, ali „u čijem sadržaju postoje i neki elementi prisutni kroz historiju cijelog ratovanja“.
„Svaki rat je manje ili više kombinacija konvencionalnog i nekonvencionalnog, a to je suštinsko obilježje pojma hibridno ratovanje. Ono što se promijenilo jeste njegov opseg, imajući u vidu razvoj novih tehnologija tako da je taj tip ratovanja postao izuzetno inovativan“, navodi Turčalo.
Pojednostavljeno, nastavlja, hibridno ratovanje predstavlja kombinaciju vojnih i nevojnih akcija, koje uključuju korištenje specijalnih snaga, paramilitarnih trupa, organiziranih kriminalnih skupina, cyber napada, ekonomskih pritisaka, diplomatskih aktivnosti, terorističkih akcija, psiholoških operacija i medijskog dezinformiranja.
Hrvatska na udaruMarko Ćustić ukazuje na to kako “Rusiji odgovara destabilizacija Balkana”. U tom kontekstu, kaže, treba gledati hakerski napad na hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, a, po njemu, “podugačka je i lista medija, političara i nevladinih organizacija u regiji koje potencijalno imaju veze s ruskim informacijskim djelovanjem u regiji”.
“Hrvatska je kao članica EU i NATO-a, uz rijetko proatlantsku vlast za današnje europske prilike, najisturenija na Zapadnom Balkanu. Kao takva može očekivati daljnji ruski pritisak”, zaključno poručuje Ćustić.
„Kada imate takvu kombinaciju vojnih i nevojnih sredstava, vrlo lako iznenađujete protivnika, preuzimate inicijativu i postižete, u najmanju ruku, psihološku prednost“, ukazuje Turčalo.
Ublaženi stari termin ‘specijalni rat’
Podsjećajući kako je hibridno ratovanje „samo još jedan novi termin koji ublažava zvučnost starog termina ‘specijalni rat’ koji su u vojni vokabular i praksu uveli Amerikanci u vrijeme Hladnog rata, vojni analitičar Aleksandar Radić podsjeća na jednu, 35 godina staru definiciju. Pozivajući se na jugoslavenski Vojni leksikon, ukazuje kako je „specijalni rat skup organizovanih i koordiniranih političkih, diplomatskih, ekonomskih, psihološko-propagandnih, obaveštajno-subverzivnih, terorističkih, a često i vojnih akcija i postupaka”. Kad se uporedi s definicijom koju je dao docent Turčalo, vide se mnoge podudarnosti.
„U vreme Hladnog rata specijalni rat povezivan je primarno sa SAD-om jer su oni imali razvijene snage koje su mogle da preduzimaju široke aktivnosti u društvu zemlje koja je bila izložena pritisku ili agresiji. Sada Rusija koristi potpuno identične postupke definisane pre više dekada u SAD-u i kombinacijom, kako se to sada kaže, ‘meke’ moći – propagande podržane političkim potezima sve do subverzivnog delovanja“, objašnjava Radić.
Po njegovim riječima, „izbor termina ‘hibridni rat’ nije slučajnost jer se političari zemalja koje kritički gledaju na ruske poteze trude da pronađu neke uslovno savremene termine da bi se izbeglo povezivanje sa starim terminom ‘specijalni rat'“. Isto tako, napominje, „podsećanje na taj termin ruske poteze prikazuje kao nešto potpuno uobičajeno u političkoj praksi od šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka“.
„Zato igonirisanje američkog iskustva sa specijalnim ratom predstavlja licemeran potez kojim se Rusija pokušava prikazati kao negativan faktor na političkoj sceni jer navodno koristi nešto novo u afirmaciji svog interesa. Suština je jednostavna – velike sile koriste svoje resurse da nametnu svoj interes i nesvrsishodno je moralisati oko toga da li one imaju pravo to da čine. Male zemlje trude se da prate taj manir, ali u malom formatu i limitiranim resursima“, smatra Radić.
I Turčalo, na kraju, navodi kako hibridno ratovanje „danas sve više koriste dominantne sile u međunarodnim odnosima“.
„Suštinski je svaki državni i nedržavni akter sposoban da vodi hibridni rat. Razlika, pak, leži u obimu i dosegu potencijala koje imate za hibridno ratovanje. Zbog toga je velikim, tehnološki razvijenim akterima mnogo lakše hibridno ratovati“, zaključuje.
Izvor: Al Jazeera