Kupovna moć u Hrvatskoj niža nego 1978.

Iza Hrvatske su samo Rumunija i Bugarska, s tim da je Rumunija sustiže, a Bugarska ima veće stope ekonomskog rasta, kaže profesor Jurčić (Al Jazeera)

Piše: Dean Skok

Ukorak sa svakim predstavljanjem nove Vlade, svjedoci smo optimističkih najava s naglaskom na oporavku posrnulog i izmučenog hrvatskog gospodarstva. Tako je bilo i prilikom predstavljanja Vlade premijera Andreja Plenkovića. Kao četiri glavna strateška cilja navedeni su stabilan i trajan gospodarski rast, stvaranje novih i kvalitetnih radnih mjesta, zaustavljanje iseljavanja i demografska obnova te društvena pravednost i solidarnost.

„Dvadeset i pet godina nakon stjecanja samostalnosti i neovisnosti, možemo reći da smo zajedno, kao država i društvo, ostvarili mnoge uspjehe i značajno napredovali“, konstatirao je Plenković u svom govoru.

Dakako, osnovni i najvažniji cilj svake ekonomske politike je bolji standard građana – to su ponavljale sve garniture vlastodržaca od početka tranzicije i prelaska sa planske ekonomije na tržišnu.

Prije je bilo bolje, ikada više neće biti kao što je bilo, danas se živi teže, bit će nam samo još gore, jučer nam je bilo bolje, a sutra će nam biti gore nego danas… samo su neke od poznatih laičkih uzrečica u javnosti i svakodnevnom životu.

No, je li zaista prije bilo bolje, i kakav standard smo u usporedbi s današnjim imali daleke 1978., nedavno je, primjerice, analizirao dr. Josip Tica, profesor Zagrebačkog ekonomskog fakulteta. On je, naime, utvrdio da danas imamo niži standard nego 1978.

Neispunjena očekivanja

Uz konstataciju da nam je BDP na istoj razini kao i 1980. godine, što nitko razuman ne osporava, te kako je hrvatsko gospodarstvo – osim u nekim kraćim periodima – kontinuirano stagniralo, profesor Tica je napravio zgodnu usporedbu kupovne moći 1978. godine i danas prema indeksu potrošačkih cijena i konstatirao: „Te daleke 1978. godine, sa prosječnim čistim osobnim dohotkom od 5.437 dinara moglo se kupiti proizvoda i usluga koji bi po današnjim cijenama koštali 7.271 kunu ( 970 eura). Imamo li na umu kako je prema DZS-u prosječna mjesečna neto plaća u 2015. iznosila 5.710 kuna (761 euro), iz računice proizlazi kako je kupovna moć plaća od 1978. do danas pala za 1.460 kuna (195 eura) mjereno današnjim cijenama. Iskazano u postocima, kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila je 27 posto niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine.“

Laički rečeno; plaća nam je sve veća, ali za taj iznos možemo kupiti sve manje. Jer iznos prosječne plaće nije isto što i kupovna moć.

Iako u ovakvim analizama postoji niz otežavajućih okolnosti, kao što su različite statističke metodologije, tri denominacije i inflaciju od nekoliko milijuna posto, te vrlo velike suštinske razlike između planske i tržišne privrede, većina analitičara se slaže da danas, ipak, imamo niži standard nego 1978.

Što je uzrok ovako lošeg ekonomskog stanja? Kako to da, uz gotovo nevjerojatan tehnološki napredak, nismo uspjeli prestići razinu standarda s kraja sedamdesetih? Što se može učiniti da bismo imali rast dostatan za osjetno poboljšanje standarda? Zašto nam je od početka tranzicije standard uglavnom padao – pitanja su koja uvijek proizlaze iz ovakvih analiza.

Profesor dr. Ljubo Jurčić, sveučilišni profesor i nekadašnji SDP-ov kandidat za premijera te osnivač stranke Novi val – stranka razvoja, kao opće uzroke dugotrajnih stagnacija i pada standarda od početka tranzicije vidi upravo u loše provedenoj i nezavršenoj tranziciji. Ali i u zanemarivanju znanosti, kao i precjenjivanju takozvane nevidljive ruke tržišta.

„Očito je da se očekivanja nisu ispunila. Isto tako, ni sama demokracija i tržište nisu bile dovoljni da bi se iskoristili privredni potencijali Hrvatske s ciljem dizanja standarda hrvatskih građana.

Moguća strateška rješenja

Zapostavljena je uloga države u stvaranju uvjeta za efikasnost demokracije i tržišta. Temeljni razlog tome je što je hrvatska politika prekinula vezu s hrvatskom znanošću. Drugi razlog je što su mnogi prepoznali velike potencijale za privatne ili grupne koristi u državi gdje će njena suvremena uloga (regulatora, izgradnja institucionalne infrastrukture, poticaji razvoju demokracije i tržišta) biti svedena na minimum ili na nulu. Profiteri takve situacije su davali snažnu potporu takvoj politici. Minimiziranju uloge države i promovirajući čarobnjaštvo slobodnog tržišta „nevidljivu ruku“ koja će sve riješiti. Treći razlog je što političari nisu bili sami sposobni kreirati politike ili organizirati institucije za kreiranje politika koje bi Hrvatskoj osigurale zdrav i dugoročan razvoj. Oni su bili glavni promotori „nevidljive ruke“ kako bi svjesno ili nesvjesno prikrili svoju nesposobnost.“  

Profesor Jurčić smatra da u usporedbi sa ostalim tranzicijskim državama stojimo prilično loše.

„Po glavnim pokazateljima smo treći otraga u EU-28. Prema bruto domaćem proizvodu i potrošnji po stanovniku smo treći otraga. Iza nas su samo Rumunjska i Bugarska, s tim da nas upravo Rumunjska sustiže, a i Bugarska ima veće stope ekonomskog rasta.“ 

A kao moguća strateška rješenja, da bismo imali zadovoljavajući privredni rast, odnosno, u konačnici i bolji standard, profesor Jurčić predlaže stvaranje preduvjeta za razvoj, efikasnije iskorištavanje resursa i veliku transformaciju u pristupu ekonomskoj politici.

„Država je efikasna onoliko koliko je politika sposobna da organizira državni sustav i kreira politike koje su prilagođene specifičnostima države i međunarodnim okvirima (EU i globalno). Nijedna zemlja se neće razvijati ako sama ne razvije vlastitu sposobnost za razvoj. Hrvatskoj to još nije uspjelo. Drugo, Hrvatska ima resurse (materijale, zemlju, drveće, energiju, infrastrukturu, kapacitete, pristup tržištu, dobavljivost tehnologije, a prije svega ljude s njihovim obrazovanjem, iskustvom i tradicijom…) za dvostruko veću proizvodnju i standard nego što ga danas ostvaruje. Jedino što nedostaje je sposobna Vlada koja sve to može organizirati. Zbog toga je sposobna Vlada najveći kapital koji jedna zemlja može imati.“

U Matici hrvatskih sindikata također smatraju da uzroke pada standarda ne treba tražiti u tranziciji već u dugotrajnoj gospodarskoj krizi uslijed pogrešnih ekonomskih politika, te kako je Hrvatska po standardu otprilike u sredini svih tranzicijskih zemalja, dok je najgora od tranzicijskih zemalja koje su postale članice EU-a.

„Primjerice u Bugarskoj je jednak postotak građana kojima je dohodak ispod razine 1989. dok je samo 20 posto građana dohodak rastao ispod prosjeka G7. Kod susjeda Slovenaca koji su nekad bili na razini s plaćama kao i mi, također je 20 posto građana s rastom dohotka ispod prosjeka G7, ali onih kojima je razina dohotka ispod razine 1989. – nema.

Egzekucija hrvatskog društva

Možemo reći kako se napretkom tehnologije povećavaju i potrebe suvremenog čovjeka. Današnji poslovni procesi, a također i privatni život nezamislivi su bez kompjutera, laptopa, tableta, mobitela. Sve nabrojano ne smatra se više luksuzom, već nužnim za svakodnevno funkcioniranje tako da su u odnosu na 1978. životne potrebe znatno povećane čime su proporcionalno porasli i troškovi života. I sad ako uzmemo u obzir neadekvatan rast dohotka te da životne potrebe Hrvata nisu ništa manje od potreba stanovnika zemalja G7, svakako možemo reći da je razlika u standardu naših građana u usporedbi sa standardom građana najrazvijenijih zemalja danas još veća nego što je bila prije 30-ak godina. Također sama činjenica da je dohodak dijela građana u Hrvatskoj niži u odnosu na razdoblje prije tranzicije je alarmantni poziv na hitnu promjenu ekonomske politike“, smatra magistrica politologije Kristina Radić iz Matice hrvatskih sindikata.

Nikola Vuljanić, bivši hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, uzroke ovakvog stanja također vidi u političkoj, a ne gospodarskoj sferi.

„Objektivnosti radi, treba reći da je rat bio jedan od primarnih čimbenika stagnacije, ali barem je isto toliko zaslužno sve ono što se događalo tijekom rata i neposredno nakon njega. Naime, privatizacija se, a radilo se jednostavno o partijskoj pljački onih koji su rat organizirali i nije im palo na pamet da u njemu sudjeluju, svela na dijeljenje svega i svačega što je u Hrvatskoj postojalo, dok su oni koji su to stvarali ginuli za njihov račun.

S druge strane, organizirano se ubijao suverenitet zemlje (koji se branio na ratištima istovremeno). Uništen je financijski suverenitet, banke su sanirane pa prodane za sitan novac, guverner HNB je prodao zlatne rezerve, a državnu blagajnu ispraznili su zajedničkim naporom predsjednika, Vlade i HDZ-ove političke elite na drugim mjestima. Uništen je razvojni suverenitet i na brzinu su pozatvarani gotovo svi instituti u Hrvatskoj koji su se bavili razvojem (Pliva, Končar, Jugoturbina, Đuro Đaković i sl.) kako se ni slučajno ne bi dogodilo da Hrvatska ostane što je devedesete bila – razvijena industrijska zemlja. Pretvorbom je uništen industrijski suverenitet, odnosno sposobnost države da proizvede ono što nužno treba. Neozbiljno i nepripremljeno uvođenje bolonjskog sustava u visoko obrazovanje i potpuna nebriga o obrazovanju kao takvom (najmanji udjel u BDP-u u Europi) dovršili su egzekuciju Hrvatske kao društva.“

Politička dominacija nad privredom

Sociolog Srđan Dvornik uzroke pada standarda i (pre)dugih perioda stagnacije objašnjava produženom nadmoći političke strukture, parcijalnom autonomijom poduzetništva i njegovim devijantnim razvojem – klijentelistički naslonjenim na državne poslove i sljubljenim s političkim elitama.

„S jedne je strane šokantno već samo to da u ekonomskoj situaciji većine ljudi u Hrvatskoj već dugo, zapravo, nije bilo poboljšanja. To vrijeđa našu navadu da očekujemo da, ako ne već sutra, barem za par mjeseci ili godina bude bolje.

Objašnjenje se po mojem sudu može naći ako se bolje promotri navedeni, navodni “prelaz u kapitalizam”. U Hrvatskoj je on imao paradoksalan tok: ukidanje ‘društvenog vlasništva’ većinom nije provedeno pretvaranjem dotadašnjih samoupravljača u dioničare (to se moglo samo po kratkotrajnom zakonu koji je donijela jugoslavenska vlada Ante Markovića), nego podržavljenjem svih poduzeća. To je osiguralo ‘privatizaciju’ koja je u osnovi bila politička, a ne ekonomska.

Tako je politička dominacija nad privredom zadržana i nakon formalnog ukidanja dominacije monopolističke komunističke stranke i njene teatrokracije samoupravljanja i delegatskog sistema. HDZ-ova politička elita je i dalje dominirala, tako da je velikim dijelom prigušila ili neutralizirala i efekte uvođenja političkog pluralizma. Tragovi toga vidljivi su i danas, kada se unatoč četvrt stoljeća kapitalističkog uređenja privrede još uvijek ne može poslovati bez patronata i ‘prijateljskih veza’ s političkom elitom.“

A što misle takozvani obični ljudi? Oni sa tržnice, iz mesnice, tramvaja, na ulici, umirovljenici, nezaposleni, neizvjesno zaposleni i mizerno plaćeni.

Oni i bez stručnih analiza znaju da se nekada živjelo bolje. I da im je sada, unatoč brojnim obećanjima, svakoga dana sve lošije. Možda smo naposlijetku i imali prevelika očekivanja, ali se sada sve rjeđe pojavljuje nada, ili ono što se često metaforički opisuje kao svjetlo na kraju tunela. I stoga je već sasvim jasno da bez radikalne promjene ekonomske politike ne možemo očekivati ništa dobro u budućnosti.

Izvor: Al Jazeera