Horozović: Pisac je utjecajan osobnošću ili pripadnošću stranci

Irfan Horozović jedan je od najvažnijih savremenih bosanskohercegovačkih prozaista (Ustupljeno Al Jazeeri)
Irfan Horozović jedan je od najvažnijih savremenih bosanskohercegovačkih prozaista (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarao: Jasmin Agić

Irfan Horozović jedan je od najplodotvornijih i najvažnijih književnika Bosne i Hercegovine, a njegov značaj u književnosti prostora bivše Jugoslavije književna kritika je prepoznala kao vrijedan i inovativan. Bio je jedan od prvih književnika koji je afirmirao novi pristup u literaturi, namjerno i svjesno odbacujući poetiku socrealizma kao nedovoljno izražajno snažnu da oblikuje njegove poglede na svijet književnog stvaranja.

Horozović je autor impozantnog opusa, a njegovo djelo književna kritika opisuje kao heterogeno, ali poetički konzistentno i djelo u kojem je prepoznatljiva ta posebna, filigranska potreba za spisateljskim eksperimentiranjem. Prva objavljena knjiga Talhe ili šadrvanski vrt prekretnički je djelovala u spisateljskoj praksi bivše Jugoslavije, jer je nagovijestila talas oslobođenja od poetskog diktata, koji više nije imao snagu uspostavljati gnoseološku povezanost između piščeve literarne ambicije, oblika djela kojemu je težio i čitalačkih potreba generacije koja je stasavala u oštroumnu i književno zahtjevnu publiku.

Horozović je autor romana Kalfa, Psi od vjetra i Imotski kadija, među ostalim, i velikog broja pripovjetki, pjesama i eseja. Uvršten je svojim djelima u nekoliko antologija i dobitnik je niza književnih nagrada na prostoru bivše Jugoslavije.

Roman Sokolarov sonet objavljen je u okviru biblioteke Stav.

  • Nakon dugogodišnje stanke, objavili ste novi roman, naslovljen Sokolarov sonet, u kojem ste se odlučili radnju pripovijesti situirati u vrijeme srednjovjekovne Bosne. Koliko je spisateljske imaginacije i historijskog izučavanja materije potrebno da bi se napisao jedan historiografski roman koji odiše autentičnošću i originalnošću?

– Dugogodišnja stanka je priča za sebe. O tom nekom drugom prilikom. Iz mnogih razloga, roman o kojem govorimo nešto je posve posebno za mene. Nisam ga pisao na način starih pisaca (ili postmodernističkih) koji prilježno ispisuju epizode uklapajući ih u svoju pripovijest, bez obzira kojeg oblika ona bila. I tako se slaže zamišljena slika nekadašnjeg svijeta. Da sam se poslužio tim postupkom, Sokolarov sonet bio bi nekoliko puta opsežniji. Nisam to, naravno, želio. Fragmentarnost koju roman posjeduje omogućava čitaču koji sudjeluje gotovo na način pisanja da ispiše epizode koje želi i načini sebi roman obiman u onoj mjeri koliko mu je potrebno. Toliko o načinu građe knjige.

Međutim, znanje potrebno za jedan takav zahvat u oba slučaja je neizbježno. Imaginacija jeste da, na osnovu činjenica, uspiješ proći kroz zaboravljena vrata i ući u svijet koji je bio prije nas i zbog kojeg smo, makar i nesvjesni, takvi kakvi jesmo. Nisam se time počeo baviti odnedavno. Otkako znam za sebe posjećivao sam stare naše gradove (nekoliko ih je u blizini mog odrastanja) i čitao knjige i studije koje su komplementarne njihovim životima. O tim knjigama i studijama mogla bi se napisati knjiga. Stvari su se postavljale na svoja mjesta, kao izgubljeni kamenovi u razvaline kula i zidina. Tako sam, valjda, još kao dječak, pronašao prolaz u to doba i taj život.

  • Bilo bi nepošteno roman, zbog prostorno-vremenskog okvira, opisati kao historiografski; stoga je neophodno da postavimo pitanje koliko jedna pripovijest o srednjovjekovnoj Bosni može uspješno komunicirati sa savremenim čitateljom i koliko su uopće forme življenja i ponašanja od prije 800 i više godina razumljive danas?

– Kao i bilo koji roman, mislim. Vjerujem. Riječ je o jednostavnoj priči koja dodiruje, stjecajem okolnosti, mnoge značajne događaje onog vremena. Istovremeno, riječ je i o ljudima, koje, na ovaj ili onaj način, poznajemo. Nisu se stvari toliko promijenile kao što se to čini na prvi pogled. Bilo koji od likova iz romana, zagledan u nas, mogao bi to kazati. On nema automobil, nema televizor, niti kompjuter i mobitel, ali ono o čemu je razmišljao u trenutku prije nego što nas je ugledao, posve nam je blisko, jer nije vezano ni uz jednu od spomenutih stvari. I tu je mogućnost komunikativnosti romana. Vjerujem.

  • Vi ste na književnom prostoru nekadašnje Jugoslavije prepoznati kao originalan i poetički hrabar romanopisac, koji svoju poetiku u pravilu gradi na postupku ‘recikliranja’ pročitanog. Moramo spomenuti roman Imotski kadija, u kojem ste ispisali priču jednog od gotovo nevidljivih likova poeme o Hasanaginici. Koliko je takav postupak zahtjevan i zahtijeva li on jedan posebni odnos znanja između čitaoca i štiva koje čita?

– Nisam siguran da ta procjena odgovara činjenicama. Uostalom, taj se postupak ne naziva recikliranje. Recikliranje je nešto posve drugo. Zato nije dobro koristiti tu riječ makar bila i ironijski obojena. U slučaju koji spominjete, riječ je o drugačijem čitanju. S drugačijim estetskim zaključkom. Poznato je, napisano je nekoliko drama na temu Hasanaginice i svaka ima svoj stav u odnosu na baladu. Moj Imotski kadija nije novo ispisivanje Hasanaginice, nego roman koji se na svoj način određuje i prema baladi. I prema jednom broju stavova oblikovanih u njenoj interpretaciji. Ali prije je roman izrastao iz svog romanesknog etimona.

  • U književnost ste ušli knjigom priča Talhe ili šadrvanski vrt, kojom ste afirmirali fantastičnu književnost u vrijeme diktata socrealističke poetike. Koliko je potrebno da se jedna književnost, kakva je bosanskohercegovačka, otvara različitim literarnim pristupima, kakvi su primjerice fantastični, detektivski, ljubavni diskurs i to u vrijeme kada vidimo da njome dominira poetika tzv. stvarnosne književnosti?

– Svako vrijeme ima svoje dvoumice, čak i kad je u pitanju pogled na svijet. Zapretani duh ne odmiče daleko od svoje zapretanosti. Skloni istraživanju i pustolovini pokušavaju pronaći svoj prostor. Uvijek su tu u pitanju dar i znanje. Svi oblici književnosti uvijek imaju svoje sljedbenike. I danas postoje ljubavni, kriminalistički i ostali tipovi romana. Ili pripovijesti. Stvarnosna proza je dominantna vjerovatno zbog opće traumatizacije koju su donijele godine (ovako ili onako i dalje ih živimo). Što doista kazuje naše vrijeme, pokazat će vrijeme iza nas. Kao što to uvijek biva. Možda postoje neke stvari koje sad ne vidimo, ali će u budućnosti biti posve jasne.

  • Vi, Nedžad Ibrišimović i Dževad Karahasan, u poetskom smislu, insistirali ste na literaturi koja je zahtijevala klasičnu ozbiljnost pa se može slobodno reći da je svaki Vaš roman za temu imao jednu ‘veliku priču’. Koliko je literatura danas još uvijek u stanju pripovijedati velike priče svoga vremena?

– I to je stvar pogleda na svijet. Velika životna priča ne mora u književnosti nužno biti velika priča. Nikad se nisam upustio u dramu pisanja s takvom intencijom. Drama pisanja je drama pisanja. Ona, na kraju, određuje je li priča velika ili mala. Prema tome, nisam neko ko bi bio zainteresiran odgovoriti na to pitanje. Nisam pisao, niti imam namjeru, velike biografske priče. Nisam se bavio ratom i mirom kao opsesijom koja bi pulsirala u jednoj knjizi. Nisam pokušavao oblikovati jedno viđenje svijeta kao jedinstveno. Ili jedino. Sve u svemu, najveća priča u rukama nedarovita pisca je isto što i nikakva priča. Ona se može oblikovati samo u pisanju. Za mene je velika priča ono što se nazire ili vidi iza male priče. Ili, još bolje, iza niza malih priča.

  • Neizbježno je da Vas pitam i o odnosu koji imate prema rodnom gradu. Naime, Vi ste književnu afirmaciju i intelektualni ugled stekli kao pisac koji je djelovao u Banjoj Luci, ali ste, zbog ratnih nedaća, napustili rodni grad i nastanili se, kako sada stvari stoje, trajno u Sarajevu. Šta je za Vas intimno značilo napuštanje jednog cijelog života i kako se ta lična tragedija reflektirala u Vašoj književnosti?

– Nedavno sam već govorio o tom. Osim pisanja na način na koji sam to dotad činio i koji mi je oduvijek bio blizak, pojavio se i element svjedočenja što sam prihvatio na najprirodniji način. Međutim, tu su se pojavila i nova iskustva u pisanju. Shvatio sam, tih noći, mjeseci i godina koliko je prazan prostor u tekstu – bjelina – važna stvar za tekst. Zato sam u spomenutom razgovoru kazao da su predegzilsko sjećanje i život u egzilu sudbinski utjecali na moj stil. Tome gotovo da nemam šta dodati.

  • Godinama ste figurirali kao jedan od najkreativnijih intelektualaca na bh. umjetničkoj sceni. Okušali ste se u svim književnim formama, a jedan ste od rijetkih književnika koji se sistematski bavio izučavanjem filmskih teorija, osim što ste i pisac scenarija. Koliko je današnja bh. kinematografija umjetnički relevantna i filmski uticajna kada znamo da se na godišnjem nivou ne uspije ‘isfinansirati’ proizvodnja niti jednog dugometražnog igranog filma?

– To je, zapravo, čitav kompleks pitanja. Film je veliki pogon, nešto posve suprotno usamljeničkoj sobi pisca. Za taj pogon je potreban novac. Prema tome, u pitanju je odnos društva, tj. države prema nečemu po čemu smo na mnogim stranama svijeta postali prepoznatljivi. U pozitivnom smislu, naravno. To otvara i pitanje teatra. I mnogih još drugih stvari. Odgovarati zato na pitanje koliko je danas bosanskohercegovačka kinematografija relevantna je gotovo apsurdno. Jer, ipak, uvijek postoji neki eksces koji pokazuje da je moguće i u ovoj situaciji učiniti nešto. Imena i događaje nije potrebno spominjati.

  • Malo je poznato, ali Vi ste i uspješan dječiji pisac, što je oblik književnosti posebice drag ‘krajiškim’ piscima. Branko Ćopić, Skender Kulenović, Advan Hozić, Ahmet Hromadžić… sve su to imena velikih pisaca književnosti za djecu koja dolaze sa relativno malog geografskog i kulturnog prostora. Kakvi su izazovi pisati taj specifični oblik književnosti i koliko pisac ima odgovornosti s obzirom da se obraća, svojim djelom, osobama dječije i adoloscentske dobi?

– Primijećenom nemam primjedbe, ali ne bih insistirao na daljem topografskom istraživanju. Krajina je obilježena vjekovnim serhatom iliti granicom i ona jeste prostor pjevanja i pripovijedanja, jer je to bio način pamćenja, a iz takve duhovne kuće uvijek može uzeti olovku neki novi dječak. Uzgred, dok slušam pitanje, primjećujem da sam ih sve poznavao. Svakog od njih sam na svoj način poštovao i poštujem.

Što se mene tiče, taj oblik kazivanja je nastao sasvim prirodno, u razgovoru s mojom djecom, dok su odrastala i dok sam im pokušavao nešto ispričati. Tako je nastao jedan mali svijet koji su mogli uspoređivati s drugim poznatim svjetovima koji su im bili dostupni. Bila je to istovremeno neka vrsta igre, druženja i oblikovanja prostora u kojem bismo mogli živjeti. Oni su se družili s pričama, ja s nekim od pisaca koji su ih ispričali. Dok im nisam počeo pričati svoju priču, priču samo za njih – njihovu priču. To se jasno vidi u mojoj knjizi iz tog vremena, posvećenoj onima kojima sam je pričao.

Zadnji dio pitanja odnosi se na odgovornost. A moj odgovor je: kao i u odgoju, odgovornost se nikako ne može izbjeći. Tu ni igra nije olakotna okolnost.

  • Za kraj i pitanje o izdavačkoj praksi i književnom životu. Koliko je prijeratni književni i izdavački život bio dinamičan i koliko, s druge strane, u poslijeratnom vremenu pisac, njegov rad i cijela izdavačka djelatnost imaju društvenog utjecaja?

– Naravno da je bio dinamičniji – u pitanju je bio veći prostor, više izdavača, više časopisa, više raznorodnih književnih susretanja. Svuda u regionu danas je drukčije. Neki veliki izdavači odavno ne postoje. Drugi su se prestrukturirali. I pojavili mnogi novi. Neki koji zaista poštuju elementarne postulate na kojima umjetnost riječi živi (rijetki su) i drugi koji u svemu vide samo trgovački pothvat. Jer, postoje mnoge knjige čija je prodaja zagarantirana – senzacionalističke ili lektira, na primjer.

Odgovor na drugi dio pitanja jednako je jednostavno koliko i kompleksno iskazati, odnosno napisati. To je zapravo vječno pitanje. Postoje doduše neki pisci koji imaju društvenog utjecaja, ali ne svojim djelima nego svojom osobnošću i/ili stranačkom aktivnošću. Naivna javnost je uglavnom zahvalna, ozbiljna gluha i slijepa.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEME
POPULARNO